Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Redateljica filma o Srebrenici progovorila za Večernji: Mladić iz Republike Srpske plakao je kad ga je pogledao

Bosanskohercegovačka redateljica, čiji je film o genocidu u Srebrenici ‘Quo Vadis, Aida?’, za koji je sama napisala i scenarij, ušao u užI izbor za ovogodišnji Oscar u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, za promociju filma od države Bosne I Hercegovine još nije dobila ni marke
20. veljače 2021. u 21:12 39368 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Najuspješnija bosanskohercegovačka filmska redateljica Jasmila Žbanić pretrpana je obavezama, uglavnom oko promocije svog posljednjeg filma “Quo vadis, Aida”, koji od svjetske premijere u Veneciji po svijetu žanje nagrade i sjajne kritike, poput one nedavne u Guardianu, okićene s pet zvjezdica. Zato samo naš ranije dogovoreni intervju nekoliko puta odgađali. A onda je 10. veljače stigla i senzacionalna vijest da je film uvršten među njih petnaest koji su ušli u uži izbor za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma.

čudna greška Bizarnost u Zagrebu: Izdali mu rodni list na kojem piše da je Vukovar u Srbiji, slijede sankcije

Potresna drama, utemeljena na stvarnim događajima u Srebrenici uoči, tijekom i nakon 11. srpnja 1995. godine, ispričana je kroz fiktivni lik srebreničke profesorice Aide koja, kao prevoditeljica u vojnoj bazi nizozemskog bataljuna UN-a pokušava spasiti živote svojih sugrađana i sunarodnjaka, među kojima su i njen suprug i sinovi. Odmah na početku razgovora, koji smo napokon ovaj tjedan vodili preko Zooma, gospođa Žbanić mi je ispričala kako svaki dan radi u dvije smjene. Od šest navečer do sat iza ponoći daje intervjue američkim medijima, a prije toga ponajviše na sve strane traži načine i pomoć da film vidi što više ljudi. Kako je rekla, za razliku od većine filmova predloženih za Oscara iza čije promocije stoje čitave države, “Aida” od BiH za tu svrhu još nije dobila ni marke.

Prvi igrani film koji se bavi zločinom u Srebrenicu, nije državni projekt BiH?

Ha, ha! Ne, uopće nije državni projekt. To je projekt nas nekoliko ljudi koji smo od početka vjerovali da ova priča mora biti ispričana. Kad smo tražili sredstva od Bosne i Hercegovine regularnim putem preko fondacije za kinematografiju, dobili smo pet posto vrijednosti filma. Zato smo išli na organiziranje koprodukcija u kojima svaka zemlja daje jedan mali dio, tako da je naš film na kraju rezultat koprodukcije devet zemalja. Uz BiH, to su Austrija, Rumunjska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Francuska, Norveška i Turska. Kada nam je na kraju, već pred samo snimanje, nedostajalo još novca, išli smo na sve moguće adrese i imali smo osjećaj da samo mi želimo da se taj film dogodi. Puno ljudi smo individualno kontaktirali i mnogo njih je željelo pomoći, ali daleko od toga da je ovo bilo kakav državni projekt. Mi neprestano na svim nivoima pokušavamo objasniti što znači film, što znači filmska industrija i kultura, ali među ljudima koji su u ovoj zemlji na vlasti jednostavno ne postoji oni koji to razumiju. Počevši od naše ministrice kulture koja je po zanimanju socijalna radnica, koja je postavljena od HDZ-a i koja zapravo više ruši nego pomaže svemu što je dobro. Takav je moj osjećaj.

 

Podrška je izostala bez obzira na važnost teme i na kandidaturu za Oscara?

Da budem precizna, situacija nije crno-bijela, mi imamo izvjesnu podršku, ali ona nije institucionalna. Uvijek smo mi ti koji vučemo ljude za rukav. Nakon što smo ušli u uži izbor nitko nas nije nazvao da kaže čestitamo, hajde da vas podržimo, nego opet mi pišemo, zovemo, molimo. Mi smo za vrijeme same realizacije filma tijekom tri godine bili silno uporni i stalno prisutni u medijima i dobili neku podršku, pa na kraju Bosna i Hercegovina sudjeluje s dvanaest posto u financijskoj konstrukciji filma. Ali ne postoji ono osjećanje da je netko to smatrao bitnim. Mi smo pisali svim nivoima vlasti čim smo bili kandidirani za Oscar kao predstavnik BiH. U tom trenutku je bilo najvažnije uložiti nešto u kampanju, osobito sada kada su kina zatvorena i normalne distribucije zapravo i nema. A mi smo i tada bili ostavljeni potpuno sami. Uložili smo vlastiti novac, ali ta kampanja koju smo mi sami mogli platiti bila je smiješna, svega nekoliko reklama i jedno prikazivanje. Ali, mislim da je za ovakvu vrstu filma to možda i zdravije.

PRAVILA NE VRIJEDE ZA SVE Raspašoj u Macoli: Restoran radi kao da nema mjera, unutra hrpa policajaca, ugostitelji bijesni

Zbog izbjegavanja politizacije?

Pa, na primjer, kad smo organizirali premijeru u Potočarima, i to samo za mlade ljude iz Srbije, Hrvatske i svih krajeva BiH, mi nismo imali nikakvu dužnosti, a nismo ionako ni željeli zvati političare. Nama je puno ljudi pomoglo i uletjelo s potporom u ključnim trenucima kada je čitav projekt padao i mi smo svim tim ljudima jako zahvalni. A na ovaj smo način ipak puno slobodniji u našim postupcima vezanim za film.

Kako je izgledala ta premijera i kakvi su bili vaši dojmovi o dojmovima te mlade publike?

Zbog korone smo nažalost mogli pozvati samo sto ljudi, ali uspjeli smo uz pomoć nekoliko organizacija dovesti mlade ljude s kojima smo nakon premijere organizirali razgovor jer nismo željeli da samo pogledaju film i odu. Meni je bilo izuzetno dirljivo što je prva osoba koja se javila za riječ bio jedan mladić iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao i da bi volio da mnogo njegovih prijatelja pogleda film, a posebno oni koji veličaju ratne zločine i ratne zločince. Meni je ta reakcija bila toliko važan, znajući koliko su mladi ljudi otrovani medijskom slikom, školskim programom i ljudskim faktorom političara koji manipuliraju činjenicama i osjećajima. Taj mladić je imao dvadesetak godina. Dakle, dvadeset godina života u jednoj tako otrovanoj sredini nije uništilo tog čovjeka i njegovu sposobnost da se poveže s likom za koji mu škola i okolina govore da pripada onim nekim drugima prema kojima ne treba osjećati ništa. Bilo mi je izuzetno drago da je ovaj film uspio dotaknuti nekoga tko je bio formatiran da ga ne dotakne. Bilo je još mnogo takvih reakcija koje mi daju nadu da se puno toga može promijeniti, koje su mi pokazale moć filma koji može srušiti sve barijere. Meni je to bila nagrada za sve godine truda i dokaz da je sve imalo smisla.

Srebrenica | Autor : DAMIR SAGOLJ/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL Foto: DAMIR SAGOLJ/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL FILE PHOTO: Muslim woman prays beside the coffin of her relative among 534 newly identified victims of the 1995 Srebrenica massacre lined up for a joint burial FILE PHOTO: A Muslim woman prays beside the coffin of her relative among 534 newly identified victims of the 1995 Srebrenica massacre lined up for a joint burial in Potocari July 10, 2009. Bosnia will mark the 25th anniversary of the massacre of more than 8,000 Bosnian Muslim men and boys on July 11, 2020, with many relatives unable to attend due to the novel coronavirus pandemic. REUTERS/Damir Sagolj/File Photo Damir Sagolj

Koliko ste radili na tom projektu?

Ja sam 2014. završila posljednji film “Jedan dan u Sarajevu”, ali već smo i prije toga imali iza sebe puno istraživačkog rada, a nakon toga je slijedilo pet-šest godina fokusiranog rada na Srebrenici.

Jeste li se često pitali možete li, trebate li i imate li snage za takav film?

Apsolutno. Ja sam o Srebrenici razmišljala puno godina i svaki put bih odustala. Često sam i sa suprugom Damirom razgovarala o tome, ali bismo na kraju oboje zaključili kako ne možemo ući u to. Tek kad sam završila četiri igrana filma i dosta dokumentarnih i kratkih, ja sam se kao redateljica osjećala spremnom, zanatski govoreći, da uđem u tako nešto. Tada sam napokon znala kako bih što uradila, ali drugi par cipela je raditi nešto i svladavati brojne barijere. Bilo je i u toku samog procesa trenutaka kada smo se pitali vrijedi li sve to našeg života i živaca, osobito kad bih dobivala ponude za projekte iz Njemačke i drugih zemalja gdje sam mogla raditi lagodno, bez sekiranja i ne razmišljajući kako ću sutra platiti račune. Na kraju nas je uvijek projektu vraćalo uvjerenje da se ta priča mora ispričati. Čitavo stanje i politička konstelacija u Europi, kao i u Americi s Trumpom, sve nam je to govorilo da to nije samo naša bosanska priča, nego nešto što je generalno svijetu potrebno, o čemu moramo pričati da budemo svjesni što se desi kada u nekom trenutku netko počne relativizirati čitav sistem u koji su ugrađena i ljudska prava i okretati ga u suprotnom smjeru. I kako nas tanka granica dijeli od toga.

SPECIJALNI IZVJEŠTAJ EKSKLUZIVNO Večernjakov novinar na prvoj crti u Gorskom Karabahu: 'Ovo je spaljena zemlja'

Što ste vidjeli kao najveće probleme u pristupi tako teškoj i važnoj temi?

Prvi veliki problem u pisanju scenarija bio mi je kako sve to objasniti nekome tko nije upućen, jer Srebrenica se nije dogodila samo 11. srpnja 1995., nego je to teška priča koja je trajala tri godine. Većina producenata s kojima smo pričali čuli su za riječ Srebrenica, znali su da se tamo dogodio neki veliki zločin, ali zaista nisu znali točno objasniti tko, što i zašto. Drugi problem mi je bio kako da uspostavim mogućnost da se netko tko nije odavde i koga ta priča direktno ne dira, identificira s glavnim likom. To je bio veliki posao. Srebrenica ima jako puno aspekata koji su izuzetno zanimljivi i dramatični. Recimo, jedan koji me je jako privlačio je što se zapravo dešavalo na višim nivoima političkih odluka, kako su one donošene, kakve su se tu laži dešavale, tko je koga zvao, tko je koga blokirao. Mislim da bi to također bio jedan izuzetan film, pravi politički triler. Ali, onda sam shvatila da želim da ljudi stvarno emotivno dožive ono što ja doživljavam kad slušam srebreničke majke. A što se tiče produkcije, tu je sve bilo teško. U zemlji u kojoj se ne snima dovoljno filmova teško je napraviti nešto što zahtijeva tako kompliciranu organizacijsku strukturu, sve smo morate raditi sami, do izbora svakog statista. A tu su bile i političke blokade. Mi nismo mogli dobiti tenkove, ni bilo kakva vojna sredstva. Film smo završili u srpnju i vratili svu opremu i kamere, da bismo tek u rujnu, i to samo uz pomoć prijatelja od prijatelja, jer nam institucije ništa nisu htjele dati, dobili odobrenje za snimanje scena s tenkovima. I to za samo jedan dan snimanja, tako da smo čitavo vrijeme strepili što će biti ako baš tog dana bude padala kiša. To su baš bila mučenja. Kada je Vrdoljak tražio tenkove od BiH odmah je dobio sve što mu je bilo potrebno, također i Kusturica za svoj film. Ali mi nismo bili u toj poziciji.

Jeste li uopće pokušali dobiti dozvolu za snimanje u Srebrenici?

Pošto smo mi često u Srebrenici gdje smo održavali razne radionice, jako dobro poznajemo situaciju. Da bi se dobila dozvola za snimanje vi morate najprije imati nekoga iz Republike Srpske, tko je tamo registriran, tko će sve to organizirati. Svi su nam rekli da je to apsolutno nemoguće. Gradonačelnik Srebrenice je čovjek koji negira da se zločin desio. Postojao je i problem što u Srebrenici ne bismo mogli imati pesto-šesto statista, jer tamo uopće ne živi dovoljan broj ljudi, ili žive ljudi koji ne bi ni htjeli biti statisti u ovom filmu. Uz još mnogo drugih tehničkih problema, od smještaja, do osiguranja za ekipu koju bi svako malo netko mogao kamenovati. Tako da nikad nismo dobili službeno ne, ali znamo jako dobro da u takvoj situaciji tamo ne bi bilo moguće snimati film.

Šibenik: Početkom mjeseca stvaraju se velike gužve ispred banaka zbog isplate mirovina PRITISAK ZA JEDNOKRATNI DODATAK Prvo ovogodišnje usklađivanje mirovina i više nego skromno: Evo koliko će rasti prosječna mirovina

Koje su točno lokacije “glumile” nizozemsku bazu u Potočarima?

Za interijere nam je poslužila jedna napuštena tvornica u Stocu, a eksterijer smo snimali na Heliodromu u Mostaru...

Na onom zloglasnom Heliodromu?

Jest. Snimali smo u zgradi pored one u kojoj je bio logor, pa smo imali i mnogo statista koji su tamo bili zatvoreni. Dok sam režirala scenu penjanja muškaraca u kamion i objašnjavala im kako da to rade, javio se jedan statist i rekao da je tu bio zatvoren šest mjeseci i da to nije tako kako su njih vodili i ukrcavali, pa mi je pokazao kako su morali držati ruke u zraku i pognuti glave. Ostala sam totalno zatečena i rekla da ćemo, naravno, napraviti tako kako čovjek kaže. Heliodrom je držao HVO i tamo su uglavnom Bošnjaci bili u logoru, a snimali smo i u jednoj školi u kojoj su Bošnjaci držali zatvorene Hrvate. Gdje god u ovoj zemlji nešto dotakneš, nailaziš na tragove zločina.

Dodatnu težinu fantastičnoj glumi Jasne Đuričić u naslovnoj ulozi i njenog supruga Borisa Isakovića koji glumi generala Mladića, meni je, kao gledatelju, dala činjenica da je riječ o srpskim glumcima. Kako vi na to gledate?

Kad radim kasting mene to nimalo ne zanima. Moj teritorij na kojem imam i biram fenomenalne glumce je teritorij na kojem se govori naš jezik, koji smatram jednim jezikom. Kao što je Zrinka Cvitešić igrala u mom drugom filmu “Na putu” ne zato što je iz Hrvatske, nego zato što je fenomenalna glumica za taj lik, tako je meni i Jasna Đuričić jedna jedina Aida. Zbog njenog senzibiliteta, lica, godina, glumačkih sposobnosti. Uopće mi nije bilo važno odakle tko dolazi. Mi možemo govoriti o tome koliko su Jasna i Boris fantastični ljudi i fantastični profesionalci. A kad govorimo o njihovoj hrabrosti, jer stvarno moraš biti hrabar da pristaneš na ovaj film, oni kažu da to nije hrabrost nego da je to čisti profesionalizam i da oni kao umjetnici biraju da rade nešto što je za njih izazovno, novo i drugačije. To je meni još samo jedan dokaz njihove veličine.

CDU federal party conference OTKRIO NAKON TOLIKO GODINA Jedan od ključnih aktera o nepoznatim detaljima rata u BiH: Događale su se nečuvene stvari

Ipak, za uloge nizozemskih oficira i vojnika trebali ste, zbog jezika, nizozemske glumce. Kakvo je iskustvo bilo njihovo traženje i kasting i što je tema njima značila na osobnoj razini?

Ja sam se iznenadila jer nisam znala da je Srebrenica takva i tolika trauma za Holanđane. Od taksista do recepcionara i konobara, oni svi znaju što je Srebrenica i stalno ponavljaju da je to njihova velika sramota. Glumci su bili silno kooperativni i bilo im je baš stalo glumiti u našem filmu i da se o Srebrenici govori na taj način. Možda su se na početku malo bojali hoće li se prema njima kad dođu u Bosnu odnositi kao prema krivcima, ali to je brzo nestalo. I holandska koproducentica, kao i njihova filmska fondacija, bili su sretni što mogu sudjelovati. Na isti smo način razmišljali i o Srbiji i htjeli smo da i Srbija sudjeluje. Mislila sam da bi to bilo jako pošteno. Međutim, kad smo preko srpske koproducentice predali projekt, njima je odmah s vrha javljeno da se povuku. Mi im nismo željeli stvarati probleme, ali mislim da je to velika šteta i da je tu propuštena jedna velika šansa da se ide dalje.

Jedan od najpotresnijih prizora je scena u kojoj Aida dolazi na identifikaciju posmrtnih ostataka iskopanih iz masovnih grobnica. Jasna Đuričić je u jednom razgovoru ispričala kako je ta scena snimljena gotovo kao improvizacija.

Pošto sam ja kao diplomski rad napravila dokumentarni film o ženi koji na identifikacijama i masovnim grobnicama traži svoje dvoje djece, znala sam kako se to dešava. Tako da smo se svi složili da postavimo scenografiju, kosti i odjeću njenih sinova, a da Jasna zaista ne zna gdje se oni nalaze kada uđe u taj prostor, nego da ih traži baš kao i ostale žene koje na takve identifikacije ulaze s dvije suprotstavljene emocije. S jedne strane žele da nađu i napokon sahrane svoje sinove, jer to kad se svako jutro bude ne znajući gdje su kosti njihove djece crpi silnu energiju i budi osjećaj da nisu dovoljno uradili da nađu svoje dijete. A s druge strane uvijek postoji ta mala nada - ako ih ne nađem sada, možda su živi. Kada je sve postavljeno za snimanje, nastala je takva tišina kao da tamo stvarno leže živi ljudi, a ne plastične kosti. Jasni smo predložili da samo uđe i traži, a mi ćemo snimati pa što god i kako god bude i ona je pristala. Kad je scena završila, svi mi iza kamere smo plakali. Kad smo pokušali napraviti još jednu snimku, odmah smo znali da je to bezveze, i da je ono prvo pravo i sve što nam treba.

Srebrenica | Autor : DADO RUVIC/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL Foto: DADO RUVIC/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL An aerial view of the Memorial Center in Potocari near Srebrenica An aerial view of the Memorial Center in Potocari near Srebrenica, Bosnia and Herzegovina July 6, 2020. Picture taken with a drone July 6, 2020. Twenty-five years ago, the Bosnian Serb forces commanded by General Ratko Mladic attacked the eastern enclave of Srebrenica, where about 40,000 Bosnian Muslims have found shelter under the United Nations protection. REUTERS/Dado Ruvic DADO RUVIC

Pretpostavljam da niste slučajno kao mjesto jedine egzekucije koju prikazujete odabrali kino-dvoranu u kojoj se vide samo puške koje izviruju kroz projekcijske otvore na zidu i pucaju...

Zaista su na nekim mjestima, recimo u Pilici, korišteni domovi kulture kao mjesto egzekucije. Prema iskazima svjedoka koje smo čitali tamo su se, na pozornici, dešavale stvari tako strašne da ih ne bismo ionako mogli staviti u film. A meni je ostao taj snažan utisak da je od prostora, koji su rađeni da se ljudi u njima oplemene, da im se da neka ljepota i radost zajedničkog življenja, napravljena takva perverzija. To govori o monstruoznosti tog zločina i koliko je sve bilo okrenuto u smjeru suprotnom od svega ljudskog.

internet kupovina VARAJU POTROŠAČE Otkrivena velika prijevara: Prilikom kupnje na internetu dobro pripazite na ovo

Što kažete na primjedbe da ste ponašanje Srba u bazi u Potočarima pokazali bahatijim i grubljim nego što je bilo, a da Holanđani nisu bili tako suosjećajni kao što su neki od njih u vašem filmu?

Kada su bili pred kamerama, Srbi su se doista ponašali kao da je sve divno i krasno. Međutim, ja imam izjave svjedoka koji kažu da nije bilo tako i da su bili izuzetno brutalni čim u blizini nije bilo kamera. Ja sam zaista svaku primjedbu dobro odvagnula, poput one da vozač autobusa nije plakao i da Srbi nisu osjećali ništa. Meni su dvije žene same rekle da su vozači plakali. Isto tako Holanđani. Postoji zapisana izjava jedne žene o holandskom vojniku, plavom dečku u šorcu, koji je stajao i plakao. Sasvim slučajno ja sam u Amsterdamu pričala upravo s tim vojnikom. On mi je ispričao to isto, da se u tom kaosu osjećao potpuno bespomoćno i izgubljeno i da je samo stajao i plakao. U tom trenutku imao je samo 18 godina.

Jeste li razgovarali i s nizozemskim zapovjednicima?

Pokušala sam nekoliko puta doći i do zapovjednika Karremansa i do njegovog zamjenika Frankena i molila ih da nam ispričaju svoju stranu priče. Nisu htjeli. Ali pričala sam s vojnicima, kako s onima koji svakog 11. srpnja dolaze u Srebrenicu, tako i u Amsterdamu s onima koji ne dolaze. Oni su zaista izuzetno traumatizirani. Što su bolji ljudi, to su veće njihove traume. Oni, naravno, pokušavaju opravdati neke stvari, ali meni je bilo važno čuti njihovu priču. Također sam dobila i priliku da pogledam sedam sati video-materijala iz same baze, koji nitko nije vidio. A imala sam i Davida Harlanda koji je za UN proveo istragu, razgovarao sa svim stranama i napisao izvještaj o Srebrenici. On mi je puno pomogao jer je imao direktan kontakt i s Karremansom. Ja sam od svjedoka Bosanaca stekla utisak da je Karremans čitavo vrijeme lagao kada je govorio da će doći avioni NATO-a ako Srbi uđu u Srebrenicu. Tako sam u prvim verzijama scenarija napisala i scenu u kojoj on to govori noć uoči 11. jula. Međutim, istražujući, a osobito nakon razgovora s Harlandom, stekla sam uvjerenje da je on stvarno mislio da će avioni doći i da je bio uvjeren da njega i njegove vojnike neće ostaviti na cjedilu. . To mi je bilo jako važno za njegov lik u filmu. Da je on od početka bio običan lažov, to bi dramaturški bila ravna linija. Međutim, ovako se on kroz film polako urušava i topi. Kada smo završili grubu verziju filma, pozvali smo Harlanda u Berlin da je pogleda i on se složio s načinom na koji smo sve prikazali. Također film smo pokazali i Bosancima koji su eksperti za Srebrenicu jer nam je bilo važno da je sve autentično.

Zagreb: Predstavljena platforma SINI za sigurnost djece i mladih na internetu ANALIZA Ova industrija cvate unatoč pandemiji: Plaće više od prosjeka, prihodi rekordni

Nizozemci su imali mandat upotrijebiti i oružje. Da su to učinili, bi li spasili sve te ljude?

Mislim da bi. Postoji slučaj kanadskog bataljuna koji se dogodio u Hrvatskoj. Tamo su Kanađani rekli da svi izbjegli ljudi moraju ući u bazu i nitko iz nje ne može izaći dok po njih ne dođu vozila i pratnja UN-a. Da se nešto tako kaže i učini, dok stojite pred tenkovima, trebala je hrabrost, ljudskost i odlučnost. Karremans nije imao ništa od toga i definitivno nije bio dorastao svojoj poziciji koja je u Srebrenici bili izuzetno teška i nezahvalna i ja je ne bih poželjela ni najgorem čovjeku. To je bilo strašno. Međutim, on nije napravio baš ništa, a mislim da je doista mogao spasiti te ljude.

Vjerojatno bi situacija bila različita da su već u startu svi bili pušteni da uđu u krug baze?

Kad se vidi koja je to površina u Potočarima, ja vjerujem da su svi ljudi mogli stati u bazu. Ali, oni su tome pristupali birokratski, pa im je izgovor bio što nemaju dovoljno hrane za toliko toliki svijet. Jedan od ljudi im je tada rekao - pa nismo mi došli k vama na večeru, nego da spasimo gole živote. Ali, na kraju nisu bili spašeni ni muškarci koji su bili unutra jer su bili na kraju istjerani.

Što bi za vas značilo da se “Aida” 15. ožujka nađe među pet nominiranih za Oscar?

Ja na to gledam vrlo racionalno. Kao redateljica želim da film pogleda što više ljudi, a ova vrsta medijskog uzbuđenja oko Oscara tome doprinosi i ja radim sve što mogu da u tome pomognem. Ali isto tako mi bude i malo smiješno kad mi ljudi čestitaju na ovoj užoj listi, jer to je nešto što više ne ovisi o meni. Film je isti i bez i s nominacijom. Gledala sam i druge filmove i radi se o stvarno dobrim ostvarenjima, tako da ne znam što će presuditi. Tu uvijek odlučuju nijanse.

Jeste li gledali “Daru iz Jasenovca”?

Nisam, želim pogledati film u kinu kada prođe ove medijska “frtutma”.

U Srbiji su neki mediji taj i vaš film zbog oskarovskih kandidatura stavljali u isti kontekst nekakvog natjecanja, pa i zavjera...

Moram reći da smo mi od većine medija u Srbiji imali dobru podršku. . Pitanja u intervjuima bila su postavljana s takvim poštovanjem da me je to oduševilo. Ovih koje vi spominjete je mali broj i to su mediji koji su dirigirani od određenih snaga koje su snage iz rata. Govorim o medijima koji su na prvi razgovor o našem filmu pozvali Šljivančanina i Bokana, jednog osuđenog ratnog zločinca i drugog, osnivača Belih orlova, kojeg smatram ratnim zločincem. Dakle, dva ratna zločinca razgovaraju o našem filmu. Samim tim je jasno o kakvim medijima se radi i što im je cilj. Što se Jasenovca tiče, tamo je počinjen genocid, i to je najveća tragedija naših naroda. Jasenovac se po strahoti ne može usporediti ni s čim i o tome treba ne jedan, nego pedeset filmova napraviti. Ali ne vidim baš nikakav razlog da se “Dara iz Jasenovca” i “Quo vadis, Aida” stavljaju u kontekst sukoba. Činjenica da se nakon Jasenovca dogodila Srebrenica govori koliko su nasilje i zločin nešto što na ovom prostoru nije nadvladano. Bojim se da huškačka mašinerija koja Jasenovcem pokušava opravdati zločine u Srebrenici ne čini nikome dobro, a posebno ne Srbiji jer ih gura u prostor laži iz kojeg se ne mogu izvući. Ako ministar policije na javnoj televiziji komentira negativnu kritiku filma, kao da se radi o svjetskoj uroti - to je simptom. Isti kritičar Varietyja je napisao užasnu kritiku za moj prošli film. Ali nitko to nije smatrao urotom protiv Bosanaca, planom zapada da nas uništi, konspiraciju sila zla. Naprotiv, ja sam se samo zapitala jesam li napravila dobar film - jer sa kritičarima se nekada slažem, a nekada ne slažem. Naravno, lakše se složiti kada nas hvale, ali često više napredujemo kada je drugačije.

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

INTERVJU S OPRAH
Meghan i Harry šokirali priznanjem da su se vjenčali u tajnosti i da se ona htjela ubiti
Nikola Škorić
PROLJETNA SEZONA
U novoj epizodi Raiffeisen Future Boosta saznajte kako je Nikola Škorić osnutkom tvrtke Electrocoin započeo revoluciju u industriji plaćanja