Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

EKSKLUZIVNO Večernjakov novinar na prvoj crti u Gorskom Karabahu: 'Ovo je spaljena zemlja'

Novinar i reporter Večernjeg lista Hassan Haidar Diab jedan je od rijetkih stranih novinara koji je uspio stići do Gorskog Karabaha. Napisao je impresivnu reportažu i sve dokumentirao fotografijama...
20. veljače 2021. u 10:44 45 komentara 10883 prikaza
Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/25

Rat armenske i azerbajdžanske vojske u Gorskom Karabahu trajao je samo 44 dana, ali bio je žestok – obje su strane pretrpjele velike gubitke. Prema službenim podacima, Azerbajdžan je imao 2800 poginulih vojnika, a Armenija, na drugoj strani, čak oko 4000. Civili su ostali relativno pošteđeni, budući da se rat vodio na nenaseljenom području. Poginulo je 100 civila na strani Azerbajdžana i 50 Armenaca. Taj je rat počeo munjevito, ali je ipak završio s puno manje civilnih žrtava na obje strane u usporedbi s prvim ratom 1992. godine. Tada su civili na obje strane podnijeli veliku žrtvu, a Azerbajdžanci se bolno prisjećaju pokolja u veljači te godine, kad su Armenci pobili stotine djece, žena i staraca.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

No, brutalnosti je bilo i u ovom ratu posljednjem ratu. Armenski napadi sovjetskim balističkim raketama SCUD-B i Točka na azerbajdžanski grad Gäncu te napad na grad Bardu višecijevnim raketnim sustavom BM-30 SMERCH odnijeli su desetke civilnih žrtava. Inače, upotreba sustava SMERCH je, prema međunarodnoj konvenciji zabranjena, budući da se sastoji od kazetnih bombi namijenjenih masovnom uništenju žive sile, a napadi na gradove Bardu i Gäncu, koji se nalaze stotinjak kilometara od crte bojišnice, naišli su na osudu međunarodnih organizacija za ljudska prava. Armenija je i tijekom ovog sukoba napala azerbajdžanski grad Mingeçevir, prijeteći uništenjem obližnjeg rezervoara vode, najvećeg na južnom Kavkazu, što bi prouzročilo katastrofu neviđenih razmjera, ali srećom do toga nije došlo nakon pritiska međunarodne zajednice na Armeniju.

Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. godine rezolucijama 822., 853., 874. i 884. priznalo da je Gorski Karabah pod okupacijom i naredilo Armeniji da povuče snage i prekine okupaciju azerbajdžanskih teritorija, a i EU podržava teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Azerbajdžana. No, iako je došlo do prekida vatre, to zasigurno nije kraj rata. Azerbajdžanci ne vjeruju u političko rješenje krize u Gorskom Karabahu s obzirom na to da su dijelovi teritorija koje je Armenija zauzela 1993. godine još pod njezinom vlašću. Nastavak operacije, kako su mi kazali Azerbajdžanci, doveo bi do humanitarne katastrofe i do velikog broja civilnih žrtava s obzirom na to da je to područje gusto naseljeno.

Kako se živi na područjima Gorskog Karabaha koja je u 44-dnevnom ratu oslobodila azerbajdžanska vojska – u Fuzuliju, Jabrayilu i Qubadliju, uvjerio se i vaš reporter kao prvi strani novinar koji je posjetio to područje poprište žestokih sukoba između azerbajdžanske i armenske vojske. Odobrenje za posjet čekali smo nekoliko mjeseci jer je to područje još uvijek vojna zona u kojoj je kretanje ograničeno zbog velikog broja eksplozivnih naprava koje su za sobom ostavili Armenci prije povlačenja. Iz glavnog grada Bakua krenuli smo u ranim jutarnjim satima nakon što smo uspjeli ishoditi sve potrebne dokumente. Nekoliko puta su nam naglasili da moramo biti oprezni i ići samo putem kojim nas vodi policija jer mnogi ljudi koji su nakon oslobađanja išli pogledati svoje kuće nastradali su od zaostalih mina. U kasnim popodnevnim satima stigli smo u grad Beylagan, udaljen 60 kilometara od grada Horadiza, u azerbajdžanskom okrugu Fuzuli, grada kojeg je tijekom prvog rata u Gorskom Karabahu okupirala armenska vojska, od 24. listopada 1993. do 5. siječnja 1994., a onda su ga zauzele azerbajdžanske oružane snage. Horadiz je dobio status grada 23. listopada 2007. Određen je kao privremeni glavni grad okruga Fuzuli zbog armenske okupacije ostalih dijelova tog okruga nakon 23. kolovoza 1993. godine.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

Dolaskom u grad Beylagan primjećujemo da smo već stigli u ratnu zonu. Nailazimo na razrušene objekte koji su pogođeni dalekometnim projektilima armenske vojske. Tu smo morali prespavati jer zbog sigurnosti nismo mogli putovati noću. No ispostavilo se da je pronalaženje smještaja gdje se može prespavati velik problem jer su gotovo svi hoteli, moteli i hosteli na tom području popunjeni – u njima su smješteni Crveni križ i razne druge humanitarne organizacije te promatrači koji nadziru prekid vatre. Nakon dužeg traženja smještaja, već iza ponoći našli smo nekakvu kućicu koju su nam iznajmili mještani. Rano ujutro krenuli smo dalje. Iako smo imali sve potrebne dokumente, gotovo dva sata čekali smo na punktu vojske i policije u gradu Horadiz, na zadnjoj točki ulaska na ratno područje. Morali smo čekati da prethodnica provjeri je li teren siguran za nastavak našeg putovanja.

Kad se policijska ophodnja napokon vratila, krenuli smo prema gradu Fuzuli. Samo nekoliko kilometara nakon što smo ušli na teritorij koji je bio poprište sukoba na vidjelo izlazi žestina borbi koje su se tu vodile. Iako se više ne puca i s nama je cijelo vrijeme bila policijska pratnja, moram priznati da sam osjetio veliku jezu i strah, iako sam prošao mnoga ratišta svijeta – Siriju, Irak, Libiju, Libanon... Taj je armensko-azerbajdžanski rat doslovno spalio zemlju. Osim ruševina kuća, nema ni stabla ni trave pa čak ni ikakvih životinja koje sam viđao kako lutaju na većini ratišta. Na terenu su samo vojnici koji čiste teritorij od mina, što nije lak zadatak jer je gotovo čitav teritorij miniran. Jedan od vojnika koji je razminiravao i stajao uz cestu kako bi malo odahnuo, Aziz, kazao mi je da je jako teško i opasno tu raditi.

– Ne znamo gdje su mine, nemamo nikakve karte i svaki pokret može ti biti zadnji – rekao mi je Aziz te me upitao odakle sam.

– Iz Hrvatske.

– Pa što se onda čudite? I kod vas je bio rat i pretpostavljam da i kod vas još ima dosta mina.

– Ne čudim se. Samo pitam. Koliko otprilike tu ima mina?

Možda milijun, možda milijarde. Vidite koliko je ovo polje veliko.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

– Koliko će trajati razminiravanja i kad će se ljudi moći vraćati?

– To zna samo Bog! Ne puštamo ljude jer na žalost bilo je puno poginulih među onima koji su bili potjerani iz svojih domova i nakon oslobođenja potrčali kućama kako bi vidjeli svoju kuću koja je sravnjena sa zemljom, imanje uništeno... Zato vojska sada zabranjuje ulazak na ovo područje, zbog sigurnosti svih.

– Dolaze li mladi?

– Dođu, ali većinom dolaze stari. Neki dan kad sam došao do punkta, prije ulaska na područje za razminiravanje, plakao sam kao malo dijete. Iako sam vojnik i naučen na svašta, nisam mogao zaustaviti suze. Došao je jedan stari čovjek. Bolestan, na samrti. Molio je vojsku i policiju da ga puste da još jednom vidi svoju kuću prije nego što umre iako zna da je pretvorena u pepeo. Ja sam molio policiju da ga propusti i odveo ga do njegove kuće. Kad smo stigli, starac je zaplakao i kazao mi da plače od sreće što je prije smrti mogao vidjeti taj pepeo jer tu je rođen i tu mu je ostao cijeli život!

Nakon što smo popričali s Azizom, ne samo o ratu nego i o nogometu, Luki Modriću i Ivanu Rakitiću te Nikoli Jurčeviću, bivšem selektoru azerbajdžanske reprezentacije, poželjeli smo mu sreću, kao i on nama te nastavili dalje. Ista slika kamo god da kreneš i kamo se god okreneš. Kuće porušene do temelja i spaljene, a oko kuća upozorenja na mine. Ni mrtvi ovdje nisu imali mira. Na svim ratnim područjima na kojima sam bio rijetko sam naišao na oskvrnuti grob, pa i na području bivše Jugoslavije, iako je incidenata bilo. U Gorskom Karabahu, osim što su grobovi iskopani, i posmrtni su ostaci razbacani na sve strane. Zastrašujuće je oko grobova vidjeti ljudske kosti, lubanje, zube... Muslimani svoje mrtve ukopavaju samo u plahti, a armenski su ih vojnici, kako su nam rekli naši azerbajdžanski vodiči, izvlačili iz grobova tražeći zlatne zube i tako činili najveći grijeh po islamu – vađenje mrtvog tijela iz groba i bacanje posmrtnih ostataka. Prizor je i mene ostavio u šoku. Osjetio sam nemir i mučninu gledajući te kosti. Nevjerojatno je da se u 21. stoljeću može činiti takvo što. U jednom trenutku sam toliko poblijedio da me jedan od vodiča, Erkin, upitao jesam li dobro i mogu li nastaviti ili da se vratimo jer na putu koji je pred nama vidjet ćemo još veće strahote. Išli smo dalje.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

Usred svih tih ruševina nailazimo na novosagrađene montažne kuće. U čudu pitam Erkina što je to. Kako su te kuće ostale cijele?

– To su kuće koje su Armenci sagradili za povratnike iz svoje dijaspore iz Libanona, Sirije, SAD-a, zemalja Europske unije. Naime, cilj je bio promijeniti etničku ravnotežu. Ali pogledajte, te kuće nemaju ni prozora ni vrata jer su prije povlačenja i bijega sve pokupili i odnijeli. Armenska dijaspora jedna je od najjačih i najorganiziranijih na svijetu. Uložen je silan novac kako bi Armenci u Gorskom Karabahu ostvarili većinu. Ali, ovo je azerbajdžanski teritorij, a sve je naše stanovništvo protjerano. Pratio sam vaš rat u Hrvatskoj. U Gorskom Karabahu Armenija je radila isto što su Srbi pokušali napraviti u Hrvatskoj. Okupirati dio Hrvatske i proglasiti nezavisnu državu – tumači nam naš vodič.

Za sat i pol vremena vožnje stižemo u grad Fuzuli. Tu je živjelo 17.090 stanovnika prije nego što su ga zauzele armenske snage 23. kolovoza 1993. Izvorno azerbajdžansko stanovništvo nakon toga je protjerano, a Fuzuli je postao grad duhova. Potpuno je uništen i miniran. Postao je dio provincije Hadrut samoproglašene Republike Artsakh i preimenovan u Varandu. Azerbajdžanske snage vratile su ga pod svoju kontrolu 17. listopada 2020. Grad je do 1827. godine bio poznat kao Qarabulaq, a onda je preimenovan u Karyagino u čast pukovnika Pavela Karyagina. Administriran je kao dio Jebraila Ujezda za vrijeme Ruskog Carstva. Grad je današnje ime Fuzuli dobio u čast pjesnika Fuzulija 1959. godine, objasnio nam je Erkin.

Svi se pitaju zašto je Azerbajdžancima i Armencima toliko važan taj Gorski Karabah. Naime, dok gotovo sve zemlje u doba pandemije bilježe recesiju, gospodarstvo Gorskog Karabaha znatno raste, desetak posto godišnje već puno desetljeće. Samo 2017. godine, primjerice, zabilježen je rast od čak 17%, kažu statistike ruskog gospodarskog lista RBC. Gorski Karabah oduvijek ima malenu, ali raznoliku i snažnu privredu. Osobito važan izvor prihoda rudna su bogatstva poput dragog i poludragog kamenja, zlata, bakra, ali je jaka i proizvodnja građevinskog materijala. Tri četvrtine izvoza išle su zapravo preko Armenije koja je onda to deklarirala kao svoj proizvod.

Osim toga, Gorski Karabah je i izvoznik električne energije zahvaljujući tamošnjim hidroelektranama, ali je i ta energija uglavnom išla u Armeniju. Gotovo sva šuma u Gorskom Karabahu je opustošena, a drvo odvezeno u Armeniju gdje su ga koristili za kvalitetnu izradu namještaja za izvoz. Iako je većinom nastanjena armenskim stanovništvom, ta nepriznata samoproglašena država u teritorijalnom je sastavu Azerbajdžana. Još od završetka rata 1994., međunarodna zajednica pokušava naći mirno rješenje za to krizno žarište, ali bez uspjeha.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

Rat između Armenaca i Azerbajdžanaca na južnom Kavkazu za kontrolu nad Gorskim Karabahom vodi se već više od 26 godina. Rješavanje pitanja Gorskog Karabaha koji je, dakle, službeno u sastavu Azerbajdžana, ali su u njemu Armenci proglasili svoju republiku Artsah, od izuzetne je važnosti ne samo za južni Kavkaz nego i za cijelu međunarodnu zajednicu. Gledano u povijest, čak tri godine prije raspada Sovjetskog Saveza 1991., tada još sovjetske republike Armenija i Azerbajdžan zaratile su oko te autonomne oblasti u sastavu Azerbajdžana, ali većinski nastanjene armenskom populacijom. Taj prvi rat u Gorskom Karabahu trajao je dugih šest godina i odnio na desetke tisuća života na obje strane, od veljače 1988. sve do svibnja 1994., ali međunarodna zajednica nije pokazivala previše odlučnosti za to geostrateški izuzetno važno područje.

Što više ulazimo duboko u teritorij Gorskog Karabaha, to u meni više raste strah i neizvjesnost. Put prema Jabrayilu bio je teži i naporniji jer smo prolazili sporednim putovima s obzirom na to da su gotovo svi mostovi bili minirani i srušeni. Ondje prvi put nailazimo na uništene tenkove i oklopne transportere armenske vojske te razbacane vojne uniforme i pancirke s imenima i prezimenima vojnika. Moj vodič Erkin, koji je i sam sudjelovao u borbama, objašnjava mi da su sva ta vozila, tenkovi i oklopnjaci pogođeni dronovima,

– Ovdje se nije vodio klasičan rat. Bio je to specifičan rat. Vidite kako je teren težak. Tu su dominirali dronovi. Vidite, brisani je prostor i nema zaklona. A Armenci nisu vjerovali da će azerbajdžanska operacija biti tako brza i munjevita. Prije početka rata, sjećam se, zapovjednik armenske vojske je rekao: “Ako Azeri krenu protiv nas, ovog puta ćemo mi doći do Bakua”. Podcjenjivali su naše snage, a mi smo 26 godina pripremali naše snage za oslobađanje teritorija. Istina da su njihovi tenkovi i oklopni transporteri stigli do Bakua, ali zarobljeni, uskoro otvaramo muzej na Kaspijskom jezeru u kojem će ljudi moći vidjeti na desetke armenskih tenkova koje smo zarobili u ratu dok su vojnici bježali glavom bez obzira – kaže mi Erkin, a ja cijelo vrijeme pogledavam u nebo da Armenci ne bi slučajno poslali nekakav dron jer smo na tom dijelu bili samo mi s policijskom pratnjom.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

– Je li moguće da oni sada pošalju dronove na nas? – pitam Erkina.

– Ne brini se, sve je pod kontrolom, iako u ratu nikad ne znaš što s koje strane može doći. Nekoliko puta Armenci su prekršili sporazum o prekidu vatre i napali naše vojnike. Kod njih je sve moguće. Hajdemo mi nastaviti put prije nego što padne mrak jer pred nama je još dug put – odgovara.

Erkinova priča o dronovima i kršenju sporazuma o prekidu vatre samo je pojačala moj strah i nemir i nisam nimalo oklijevao ubrzati korak i krenuti dalje bez obzira na vrućinu i zaštitnu masku koju moraš nositi sve vrijeme i na otvorenom i koja mi je stvarala velike probleme na tako visokoj temperaturi. Pred ulaskom u grad Jabrayil, na vojnom punktu, iako je naš dolazak bio najavljen i imali smo policijsku pratnju, morali smo proći kontrolu. Jabrayil je još jedan u nizu gradova duhova, napušten nakon što su ga okupirale armenske snage tijekom prvog rata. Ime Jabrayil preuzeto je od imena sela koje je bilo središte regije. Otac Jabrayil, koji je bio i osnivač sela Jabrayil, bio je jedan od vladara zatvora po imenu Sultan Ahmed i živio je u 8. stoljeću, a teritoriji između planine Zuyaret i rijeke Aras pripadali su ocu Jabrayilu i njegovim sinovima. Razgledavajući povijesne tvrđave i arhitekturu koje su sve razrušene pitao sam se kako čovjek može biti tako okrutan da uništi cijelu jednu civilizaciju, jednu kulturu! Uništiti u jednom danu ono što se gradilo stoljećima! I u Jabrayilu su također uništeni grobovi i iskopani posmrtni ostaci i zasigurno tu nije moguć život u narednih desetak do dvadeset godina s obzirom na to da je uništena sva infrastruktura. Iz grada Jabrayila krenuli smo prema zadnjoj našoj destinaciji – gradu Qubadli, jer već je bilo kasno popodne, a taj smo teritorij zbog sigurnosti trebali napustiti do mrak.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

U grad smo stigli predvečer jer nismo računali da je cesta toliko loša, makadamska, po kojoj možeš viziti najviše 50 km/h. Za razliku od ostalih gradova koje smo posjetili, u grad Qubadli s nama je u pratnji, uz policiju, išla i vojska jer teren još nije raščišćen. Ulaz u Qubadli podsjetio me na ulazak u Istočnu Gutu, predgrađe Damaska, koje je sirijska vojska nakon žestokih borbi oslobodila od džihadističkih skupina. U tom su gradu bili najveći gubici na obje strane jer su se tu vodile borbe prsa u prsa.

Qubadlı je okrug u Azerbajdžanu te regija koja ima bogate resurse u podzemlju i tajanstvene prirodne ljepote, a nalazi se između planine Zangezur i planinskog lanca Gorskog Karabaha. Kao administrativna jedinica osnovana je 1933. godine. Površinom obuhvaća 802 četvorna kilometra na kojima su raspoređene 94 stambene cjeline, uključujući grad i 93 sela. Okrug je došao pod kontrolu samoproglašene Republike Artsakh 1993. godine tijekom prvog rata u Gorskom Karabahu. Azerbajdžanske snage vratile su kontrolu nad tim distriktom, uključujući grad Qubadli, 25. listopada 2020. tijekom prošlogodišnjeg rata.

Vojnik Ekrem, naš vodič, sudjelovao je i u oslobađanju grada Qubadli pa nam priča o borbama koje su se tu vodile.

– Bilo je žestoko jer radi se o velikom teritoriju. Još uvijek ne znamo skriva li se netko od armenskih vojnika i dalje tu. Oni su tu bili jako dugo i možda su negdje pod zemljom, u tunelima. Zato moramo biti dosta oprezni dok u potpunosti ne očistimo teren – kaže mladi vojnik koji ima samo 22 godine.

Borbe su se vodile od kuće do kuće, od staje do staje, opisuje nam.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

– Ako sam preživio taj rat, sigurno ću živjeti još sto godina jer ovo je bio rat za one koji imaju sedam života. Za razliku od ostalih gradova u Nagorno Karabahu, Qubadli je bio specifičan jer se tu okupio velik broj Armenaca iz dijaspore, Libanona, Sirije, Iraka, SAD-a, zemalja EU, koji su živjeli na tom području. Kako smo mi polako osvajali grad, a oni se povlačili, za sobom su palili kuće koje nisu bile njihove jer su živjeli u tuđim kućama, kućama Azerbajdžanaca. Nadam se da ovdje više neće biti ratova i da će konačno vladati mir jer nitko ne voli ratove i ne želi poginuti. Ja sam domoljub i krenuo sam u obranu domovine bez obzira na to što sam mlad. Mnogi moji kolege su poginuli. Neka im se dragi Bog smiluje i čuva našu domovinu – rekao je Ekrem.

Kao i Ekrem, mnogi se Azeri nadaju da će konačno doći do mira na tom području nakon što su Azerbajdžan, Armenija i Rusija potpisali u Moskvi mirovni sporazum 9. studenoga 2020. godine, kojim je okončan šestotjedni rat u spornoj regiji Gorskom Karabahu. Sporazum predstavlja pobjedu Azerbajdžana, koji je povratio svoje okupirane regije, Kalbajar, Lachin, Qubadli, Zangilan, Jabrayil, Fuzuli, Agdam, nakon 26 godina i koji je bio izravno pod nadzorom armenske države od prekida vatre prema Biškekovskom protokolu 1994. godine, također uz posredovanje Ruske Federacije. Prema sporazumu, koji nadziru ruski vojnici, osim razmjene zarobljenika i poginulih, Armenija će se morati povući sa svih ostalih dijelova teritorija Gorskog Karabaha koje su zauzeli nakon raspada SSSR-a. Međutim, ono što je bitno jest to da se i SAD i EU moraju uključiti u taj mirovni proces i napokon naći model i rješenje za trajan mir jer status quo će u sljedećim godinama opet izazvati ratne sukobe.

Završavajući misiju u Gorskom Karabahu, moram priznati da sam osjetio olakšanje vrativši se u Baku koji nazivaju rajem na zemlji. Nakon prizora strahota koji su ostali poslije rata u Gorskom Karabahu, čovjek se pita, čemu ta ubijanja, patnja, kada možeš živjeti u miru, razgovarati i ljudski se sve dogovoriti, uz samo malo volje i tolerancije. Iako nije bilo pucnjave kao na mnogim ratištima koje sam do sada prošao, slike iz Gorskog Karabaha zasigurno neću jako dugo moći izbiti iz glave.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

Kako da kažem braći da sam kosti oca našao razbacane oko groba...

S nama je uz posebnu dozvolu u Gorski Karabah krenuo i 40-godišnji Elmeddin Nuriev koji je prvi put posjetio svoj rodni kraj otkad je armenska vojska okupirala njegovo selo na području Qubadlija. Elmeddin je bio dječak kad je napustio svoju rodnu kuću. Cijelog je puta šutio, više od 400 kilometara koliko smo se vozili razmišljao je što će naći, u kojem će stanju biti njegova kuća. Ali ipak je bio sretan što će nakon dugih 27 godina ponovno ući u svoje rodno selo.

– Imao sam 12 godina kad smo u kolovozu 1993. morali napustiti svoj Saraj. Moja braća i ja plivali smo u rijeci kad su odrasli došli i rekli da moramo odmah otići. Tako smo na brzinu napustili selo da ništa nismo uzeli. Samo smo spašavali živote. Moj je otac umro te godine u svibnju. Pokopali smo ga na groblju u blizini sela i od tada nisam bio na grobu. Imam četiri brata, ja sam treći. Uličice našeg sela pamtim i dan-danas. Hodao sam njima u školu. Imali smo novu školu i bili smo ponosni na nju. I sada sam na ulazu u selo prvo ugledao školu. Od nje su ostali samo zidovi, ni krova nema. Radujem se što ću vidjeti grob svog oca, djeda i naš dom. Znam da od kuće vjerojatno ništa nije ostalo, ali bit ću sretan stanem li samo u dvorište. U prvim danima oslobađanja naših gradova i sela, vidio sam snimke naših vojnika na kojima su samo zgarišta. Armenci iza sebe nisu ostavljali ništa. Pješice ću otići na ovaj brežuljak, iza njega je grob mog oca. Još uvijek pamtim svaki kutak ovdje. Po imenu mogu reći kome je pripadala koja kuća – govorio je Elmeddin dok smo ulazili u selo. Kad smo stigli do table na kojoj je pisalo Saraj, Elmeddin je zamolio da se zaustavimo. On će pješice do svoje kuće, da vrati sjećanja na djetinjstvo.

Čim je izašao iz auta, nije mogao zaustaviti suze. Kleknuo je i poljubio zemlju.

 | Autor : Hassan Haidar Diab/PIXSELL Foto: Hassan Haidar Diab/PIXSELL 01.02.2021., Azerbajdzan, Baku - Reportaza iz Azerbajdzana. Photo: Hassan Haidar Diab/Vecernji list/PIXSELL

– Ovo je strašno. Iako sam vidio sve na TV-u, ne vjeruješ dok ne vidiš svojim očima. Ovo je barbarstvo – potreseno će Elmeddin u svojoj kući od koje su ostala samo dva zida. Pokazuje nam gdje je što bilo.

Tu je bila moja spavaća soba, ovdje kuhinja, a ovdje boravak – pokazuje rukom po zgarištu svoje kuće. Pravi šok uslijedio je kad je stigao na grob svoga oca.

– Ovdje stojim na grobu svoga oca, a grob je iskopan, pored je i grob moga djeda. Vidite da su svi grobovi uokolo oskvrnjeni. Ne razumijem zašto su to učinili. Zar su se borili i protiv mrtvih? Ne mogu gledati na grob. Osjećaji su mi pomiješani, vrlo sam sretan što sam doživio ovaj dan, ali vidjeti iskopan grob svoga oca najtužnije je što može biti. Nemam riječi. Kako ću reći svojoj braći i rođacima što sam vidio? – kroz suze je govorio Elmeddin. Skupljao je kosti uz grob svoga oca, stavljao ih u vrećicu i pokopao u drugu jamu.

– Majka mi je preminula prije nekoliko mjeseci. Nije doživjela oslobađanje svoga sela. A to se dogodilo tisućama ljudi koji su napustili rodne gradove i sela. Starijima nije bilo suđeno vratiti se, a mlađa generacija odrasla je s traumama. Nismo imali djetinjstvo. Ponijet ću sa sobom malo zemlje i vode da dam braći. Reći ću svim sugrađanima što sam ovdje našao – potreseno će Elmeddin Nuriev.

Ivan Ljubičić
hollywoodska priča
Prepoznajete ga? Kao izbjeglica došao iz Banje Luke u Hrvatsku, a danas je težak milijune eura
HUB
FINANCIJSKA EDUKACIJA
Važnost kreativnog pristupa u financijskom obrazovanju mladih
  • bf22:

    Potpuno pristran članak kojim Hasan kroz ružičaste džihadističke naočale slavi pobjedu nad kršćanima... U dijelovima članka mi se čini čak i da mu je žao što se kršćanske glave nisu kotrljalo do Bakua...

  • lukborn:

    Hassane, pristran si

  • Avatar drug Joža
    drug Joža:

    Ispod bi slobodno moglo pisti: "plaćeni oglas". Ovo je vjerojatno Hassanov maksimum.