SUBOTA 22.10.
Kad se politička glava premjesti van...
Sad, neću reći da je baš narod, ali neki njegovi elementi jesu
svojedobno spjevali dvostih: “Druže Tito, kupit ću ti fiću – a mercedes
Anti Paveliću”. Kao Titov baštinik, Račan se danas sigurno ne bi
zadovoljio diobom “voznog parka” iz te pjesmice, a Sanader bi još manje
pristao na to da ga se umetne u njezino ideološko naslijeđe. Ali ga
zacijelo ne bi smetalo uvjerenje da narodu nije neobično i da je,
dapače, spreman žrtvovati se za to da se njegovi državnici voze u
skupocjenim automobilima. “Sanader i Šeks u najskupljim mercedesima”,
tim i sličnim naslovima danas su novine popratile odluku Vlade da za
državno vodstvo nabavi 22 nova luksuzna automobila, među kojima su i
dva mercedesa najviše klase. Neki su zločesti ljevičarski mediji to
prokomentirali kao “udar na proračun”, no meni se čini da je to logična
posljedica premještanja u inozemstvo glave koja politički vodi Hrvatsku
(Haag, London, Bruxelles, MMF...) i jačanja uloge nekih drugih organa
hrvatskih političara. Ako je, dakle, glava sve više tuđa, onda je sve
veće značenje domaćih političarskih stražnjica kojima stoga treba i sve
veći komoditet.
NEDJELJA 23.10.
Nikad se komunistima neće suditi
U Macelju pokop kostiju žrtava što su ih ubili partizani. A ubili su ih
jer je to bilo lako: žrtve su bile nemoćne, ubijanje nekažnjivo. Ta se
lakoća nastavila idućih pola stoljeća, traje i danas kod onih koji to
ubijanje i kasniju dugotrajnu komunističku represiju ne priznaju kao
zločin nad nedužnima. Jer, nedužnost je rezervirana samo za njih,
njezino je jamstvo ideja komunizma. Svak tko je sudjelovao u toj ideji
očekivao je nešto za sebe. Ubijalo se, dakle, i progonilo ljude radi
sebe, radi svoje koristi. Priznanje zločina značilo bi odricanje od tog
dobitka. Komunizam i fašizam silazak je čovjeka na najnižu točku
opstanka, na kojoj je ubijanje ljudi prirodno kao ubijanje životinja.
Na toj točki Pavelić i Tito bili su isti, ali su različite posljedice
njihovih strahovlada. Tito je i u ratu i poslije rata kao saveznik bio
potreban svijetu, Pavelić je za isti taj svijet bio samo zločinac. Kad
Sanader s lakoćom danas kaže da “Tito nije bio u svemu u krivu”, on to
govori za takav svijet u Hrvatskoj i vani. Kad bi koji državnik takvo
što rekao i o savezniku Staljinu, bilo bi to simpatično, ali kad bi to
rekao o Hitleru ili Paveliću, potresla bi mu se država. Nikad, dakle,
suđenja za Titove zločine neće biti.
PONEDJELJAK 24.10.
S kojom je namjerom stvorena panika
Sudeći i po usputnim anketama televizijskih reportera na tržnicama i
ulicama i po anketama što ih provode mediji na većim uzorcima,
stanovništvo se u Hrvatskoj nije uplašilo ptičje gripe te je shvatilo
da se strah od te bolesti ne širi zbog brige za ljude. Ako i mnogi
stručnjaci tvrde da nije posrijedi ništa neuobičajeno, što je onda
izazvalo toliku histeriju? Jedna američka znanstvenica, za razliku od
tih stručnjaka, tvrdi da bi pandemija mogla “uništiti cijele narode i
države”.
U Hrvatskoj je prevedeno nekoliko katastrofičnih knjiga (Engdahl,
Coleman...) koje ne baš neuvjerljivo tvrde da je naum svjetskih elita
smanjiti broj stanovništva na planetu na samo milijardu ili pola
milijarde ljudi. Kad čitamo te knjige, teško im možemo vjerovati, ali i
kad čitamo i gledamo koliko je panike u svijetu stvoreno zbog ptičje
gripe, također teško vjerujemo tom silnom nerazmjeru između stvarne i
izvještačene opasnosti. Nije li ta panika psihološka priprema za
katastrofe koje neće uzrokovati ptice, nego ih pripremaju ljudi!?
UTORAK 25.10.
Je li moguć Kaczynski u Hrvatskoj?
Kad bi koji hrvatski političar nastupio s tako izrazitim katoličkim
programom, pa kad bi, uz to, njime pobijedio na izborima, kao što je
upravo u Poljskoj pobijedio Kaczynski, bio bi to smak svijeta.
Proricalo bi se da EU nikad nećemo vidjeti, da je zaprijetila opasnost
teško izborenim europskim tečevinama, a i iz EU stigli bi zloguki
znaci. No, ne bi takvu sudbinu imala hrvatska inačica samo poljskog
primjera. Kad i vijest o pobjedi Kaczynskog, novine su objavile i da
radna skupina Blairove vlade preporučuje da se učiteljima omogući da
učenike legalno kazne “razumnom silom”. Koliko bi nevladinih udruga
skočilo u obranu “dječjih prava” kad bi tko takvo što ovdje predložio!
Uostalom, nedavno je u Hrvatskoj javno linčovana osoba koja je bila
sročila ista pravila o ponašanju na plažama kakva se u Italiji
primjenjuju! Poljska, Britanija, Italija... taj niz zemalja koje,
naravno, nikoga ne pitaju kako će svoju zemlju urediti mnogo je duži.
Ali najkatoličkija zemlja u Europi, Hrvatska, e, ona se mora ponašati
po pravilima i kriterijima koje nameću Titovi pioniri prometnuti u
europejske liberale u čijoj mimikriji i kardinal može biti “drug
Bozanić”!
SRIJEDA 26. 10.
Hitler i Mussolini na malom ekranu
Proučavatelji psihologije masa slažu se da se ljudima može
manipulirati u demokraciji kao i u fašizmu, nacizmu ili komunizmu. I to
– hipnotički. Medicinski hipnotizeri uspijevali su kod svojih
pacijenata stvoriti osjećaj da su se smrznuli ili opekli, navesti ih da
ispiju čašu octa misleći da piju šampanjac, da u metli vide lijepu
ženu, da se ponašaju kao da su se preobrazili u dijete. Takvom
hipnotičkom moći služili su se Hitler i Mussolini, ali se služe i
(naši) televizijski oglašivači koji su ovih dana imali svoje stručne
seanse. Deterdžent koji vas oslobađa pranja posuđa ili koji svinju
pretvara u princezu, zubna pasta koja vam stvara nove zube, napitak s
pomoću kojeg ignorirate ženu, sok koji vas pretvara u Herkula, pivo
koje vam je važnije od obitelji, novi tip automobila predstavljen kao
novorođenče – što je to drugo nego stvar koja od vas čini nadčovjeka,
ideal svih totalitarnih ideologija!? Zašto TV reklame zavode baš dijete
u nama? Zato što ih, sklupčani na kauču ili fotelji u mraku dnevnog
boravka, gledamo kao da smo sklupčani u tamnoj majčinoj utrobi s kojom
nas veže samo pupčana vrpca kao što nas s ekranom veže TV svjetlost.
Rodite se!
ČETVRTAK 27. 10.
Jurica Pavičić - zvijezda “Varietyja”
Kako hrvatski mediji javljaju o uspjesima hrvatskog filma u svijetu?
Tako što bilježe da je film toga i toga redatelja bio na osam stotina
trideset sedam festivala, a onoga i onoga na koju stotinu više. Zatim
zabilježe kako je neki film dobio specijalnu nagradu u kategoriji koja
se za trenutačne potrebe izmisli na licu mjesta, ili specijalnu nagradu
za način na koji se film probio do festivala. Zato se, naravno, u
hrvatskim medijima prešućuje da se film “Što je Iva snimila 21.
listopada 2003. godine” Tomislava Radića mimo tih recepata za “svjetski
uspjeh” našao na stranicama najpoznatijeg i najutjecajnijeg filmskog
svjetskog časopisa “Variety” (SAD) kao “tehnički i glumački genijalni
hrvatski film” koji je uspjehom u Puli “ukazao na svoj daljnji put
prema novim festivalskim uspjesima, prema uspjesima u filmofilskim
kinima s publikom koja cijeni crni humor i prema uspjehu u
videoprodavaonicama, kao jedno od onih skrivenih iznenađenja čijim se
otkrićem filmofili vole hvaliti”. Navodno je tu kritiku, koja Radića
prepoznaje kao svjetsku vrijednost, napisao Jurica Pavičić podmićen
novcem iz tajnih fondova Tuđmanova političkog podzemlja.
PETAK 28. 10.
Jesmo li zaboravili roditeljske riječi
Spremam se na put, u zavičaj, u posjet groblju, svojim mrtvima.
U ove dane osjećamo njihovu blizinu kao da su fizički prisutni, ulaze u
nas postajući sami mi. Brat me nagovara da uljepšamo obiteljski grob,
stavimo mramornu ploču, ali baš nemam volje. Već sam navikao na taj
običan, skromni izgleda groba, i kao da bi me mramorna ploča udaljila
od duša roditelja, kao da bi i skromni život što smo ga s njima
proživjeli bio popločen sjajem kojeg nije bilo i koji nam nije ni
trebao. Ali selo je selo! Gotovo svi su grobovi u tom sjaju, a samo naš
i još poneki čuvaju onu grubost iz života pod kojom se sjalo iznutra
mnogo više nego izvana. Vjerojatno ću popustiti, no znam da ću ga
poslije toga teže i nalaziti i prepoznavati kao što i sebe sve teže
nalazim i prepoznajem kad svoju prirodnost u doticaju s ljudima pokapam
pod hladni mramor posvudašnje glume. A možda i neću popustiti, možda će
i meni, i bratu, i sestri sad, na Dan mrtvih, roditelji reći nešto što
su nam često govorili a mi smo zaboravili.
TJEDNA INVENTURA
Otvori KEKS Pay
