''Fizički se oporavljam, psihički mi drugi kažu da sam ok, da se dobro držim. Ja to sam sebi ne mogu ocijeniti, no drugi to bolje vide i primjećuju. Bio sam u Ukrajini jednom, obavljao administrativne stvari, susreo se s nekim suborcima. Mnogi koji su bili zarobljeni prolaze neku rehabilitaciju, neki se vraćaju u vojsku, neki su se vratili.“ – rekao je Prebeg koji je bio u regularnim postrojbama ukrajinske vojske, na ugovoru gdje je došao 2019. Do 2011. Bio je u Oružanim snagama RH, kada raskida ugovor, ne uspijeva ući u legiju stranaca te iste godine te se vraća u Hrvatsku. Još te 2011. u Francuskoj je upoznao britanskog vojnika koji će kasnije završiti u Ukrajini, u Desnom sektoru.
''Zvao me 2015. i 2016. da im se pridružim, no nije me zanimalo. To su neke neformalne postrojbe, no kad su mi rekli 2019. da je neki Amerikanac dio ukrajinske vojske, u službi onda sam otišao. Ja sam imao ugovor sa ukrajinskom vojskom, oni iz Azova imaju drugačiji status. Ja sam bio dio vojske'', rekao je Prebeg u Podcast Inkubatoru koji je u Ukrajini, nakon što se prijavio bio u Mikolajivu gdje se nalazila njegova postrojba - 1. samostalna bojna mornaričkog pješaštva. Onda je bio na fronti devet mjeseci te se od ožujka 2021. Vratio u Mikolajiv gdje se smjestio, našao stan, kasnije upoznao djevojku.
Prebeg kazuje kako nitko od Ukrajinaca nije očekivao invaziju koja se dogodila u veljači 2022. Iako e rat vodi još od 2014.
'Vidim u kontaktu sa suborcima da su sada svi užasno isprovocirani time što ljudi govore da je rat počeo. On nije počeo invazijom ruskom, nije ni stao - traje od 2013. Linija fronte je postojala cijelo vrijeme, non stop su ljudi ginuli tamo. Par dana prije početka ruskog napada je poginuo jedan dečko s kojim sam bio na smjeni dan prije. Ubio ga je snajperist.“ – rekao je Prebeg koji kaže kako još početkom godine nije ništa ukazivalo da će uslijediti ruska invazija. Bili su rotirani na bojišnici, redovno je s fronte u siječnju 2022. otišao na godišnji, nakon njega i druga grupa, koju su ipak naglo vratili kad se počelo govoriti o pripremama ruske vojske.
''Nitko nije vjerovao u ovu eskalaciju. Mislim da je i za Ukrajinu ovo najgori scenarij mogući, svjesno su oni bili negirali ovo kao mogućnost. I nakon što su povukli ljude s godišnjeg i dalje nitko od Ukrajinaca nije vjerovao u mogući napad. No, Britanci i ja smo bili svjesni da će biti nešto i da će biti prvi udar na nas, na prvoj liniji, ali Ukrajinci i dalje nisu vjerovali. Mi smo se bojali da će nas uhvatiti nespremne pa smo se mi stranci sami spremili koliko smo mogli, spremili i zalihu dolara ako ostanemo na fronti duže vrijeme“, rekao je Prebeg u razgovoru s Ratkom Martinovićem.
I na kraju su se njihova predviđanja i ostvarila. Napad je počeo u pet ujutro i odmah su znali da je to - to.
„ Od 2016. nadalje je najjači sukob bio u rangu minobacačke paljbe. To jutro je sve padalo po nama, iz svih mogućih artiljerijskih oruđa. Bio je to jak napad, mi smo tu prvu obranu uspjeli držati tek 12 sati i oko 17 sati je stigao nalog za izvlačenje. Prešli smo rijeku, pa u jedno selo , pa dalje do nekog drugog sela s nekom starom boljom obrambenom linijom. Mi nismo imali jačeg oružja protiv oklopa nikakvog, išlo je stalno to povlačenje sve do Mariupolja gdje smo bili u okruženju od početka ožujka. Opskrba je bila nikakva, osim onih nekoliko letova helikoptera.“ – opisao je Prebeg prve dane i tjedne ruske agresije na Ukrajinu. Nakon što su se našli u okruženju zajedno sa oko 4.500 branitelja Mariupolja ubrzo se pokazalo kako je proboj jedina opcija spasa. Proboj je trebao biti, kazuje Prebeg, 10. travnja za kada su se obavile i pripreme na vozilima, no pokušan je 11. travnja i nije uspio. Stoga se njegova jedinica odlučila na samostalno izvlačenje u koje su krenuli u noći sa 12. Na 13. Travnja.
„ Kretanje je užasno teško, vojnici imaju opremu i dronove koje vas prate čim se pojavite. Nas je pratila sreća prilikom izlaska, bio je veliki zid uz cestu do križanja sa autocestom i tu smo se kretali polako, pretrčali smo autocestu i krenuli dalje, a kad je počelo svitanje se spustila magla koja nam je pomogla da nas ne primijete. Nismo imali karte, a očekivao nas dug proboj do ukrajinskih linija. Kad smo izlazili bilo nas je 43. Uspjeli smo izaći s područja Mariupolja uz manje kontakte i okršaje, imali smo neke ranjene s nama, na putu smo sreli još neke i nas 50-ak se 14. Travnja skupilo u nekom šumarku kada su nas otkrili i zasuli granatama, te sam tada ranjen zajedno s trojicom suboraca. No, i tu smo se uspjeli izvući, a ostalo nas je 30-ak te smo se odlučili podijeliti na dvije grupe. S tim da prva ide naprijed i ostavlja znakove za nas. No, zapovjednik naše grupe nije uskoro više htio slijediti njihov put što je opet sreća za nas jer smo čuli da su oni jako loše prošli u tom proboju.“ – govorio je Vjekoslav Prebeg u Podcast Inkubatoru. On ističe kako su, nakon prvog okršaja, odlučili se kretati samo kada su bili uvjereni da ih se ne vidi – noću i po magli i čim uoče vojnike, odmah staju dok opasnost ne prođe. No, ni to nije bilo dovoljno.
„ Deset dana smo se tako kretali po noći ili magli. Uspostavili smo neki kontakt s našima, dobili podatke za daljnju rutu, no postali smo brzopleti. Došli smo do mjesta koje je, po uputama, bilo 24 km od ukrajinskih linija. Smatrali su neki da ćemo to brzo prošli, a morali smo proći kroz njihove linije. Opustili smo se previše kad je trebalo biti najoprezniji. Naišli smo na stare neke ruske položaje da se odmorimo, jedan naš je izašao iz šumarka i vidjeli su ga ruski vojnici kad se kretao po polju. Bili smo 12 kilometara od naših linija, a mislim da smo prešli oko 270 kilometara do tada. To su bile regularne ruske postrojbe, rekao je zapovjednik da ne diramo oružje, da ne možemo 12 km pretrčati. I stigli su, rekli nam da legnemo na pod, pretražili nas, bilo nas je 17. Uzeli su nam mobitele i satove, nisu dirali lijekove i vjerska obilježja. Kasnije je to vojna policija DNR-a sve uzela.“ – opisuje Prebeg trenutak zarobljavanja. On dodaje kako i sada ima dojam da postoji to neko viteštvo među vojnicima.
„Ima to nešto među vojnicima na koje pucate, takav je moj dojam. Ima loših stvari, ima loših ljudi i vojnika, svašta u ratu. No, mi smo imali valjda sreće, naišli na prave vojnike, profesionalce. Čim su vidjeli da sam stranac, našli su hrvatsku putovnicu, odmah su mene uzeli, stavili vreću na glavu, vezali ruke i odveli. Tražio sam vodu i hranu, nisam pušio, drugi su tražili cigare. Tu je bio ok odnos s nama, jer su regularne postrojbe bile.“ – rekao je Prebeg. No, problemi su počeli nakon što su zarobljenici prevezeni do vojne baze DNR-a.
„U tim hangarima su me odmah udarili, slomili nos, postavljali pitanja, počeli me udarati svačime. Pitali me zašto me je hrvatska vojska poslala ovdje, a ja sam govorio da sam u ukrajinskoj vojsci, da sam napustio HV. Pitali me o tehnici, kakva vozila imamo , radio stanice, postave pitanje, udare me, to je baš bilo nehumano. Onda se pojavio neki bojnik, pa je rekao da se smire ovi, da mi daju da odgovorim, bilo je teško s disanjem zbog slomljenog nosa, on je smirio situaciju. Onda sam odveden pred zapovjednika Korpusa jer sam bio stranac, tu sam se preplašio jer sam shvatio da daju visoku mi važnost. Oni su bili uvjereni da sam ja neki veliki špijun, pitali zašto sam došao, itd. Vidjela se ta mržnja njihova, a morate reći nešto da ih smekšate, jer imate dojam da vas žele ubiti, vidite tu mržnju. Kad vas se zarobi nema više hrabrosti i ponosa, morate pristupiti drugačije. Hrabre i ponosne svi vole lomiti, kad ste vi jadni nije mu zanimljivo, on je postigao to što je htio.“ – opisao je mučne situacije u vojnoj bazi DNR-a Prebeg.
Prebeg je rekao kako je odlučio govoriti istinu uz neke dodatke.
„Ja sam rekao da je moj razlog što sam došao u vojsku taj jer sam upoznao svoju djevojku Irinu prije nego sam došao na službu i da sam htio dobiti državljanstvo jer je istina da po odsluženju tri godine u vojsci Ukrajine možete dobiti državljanstvo. No, ja sam nju upoznao nakon dolaska u službu. Koliko su oni sad vjerovali u tu moju priču, otom potom.“ – dodaje Prebeg koji kazuje kako je ipak, s vremenom, i u toj bazi postajalo bolje u pogledu uvjeta, a nakon što je neko vrijeme bio jedini stranac pridružio mu se Britanac Andrew Hill.
Ubrzo je prebačen u karaulu vojske DNR gdje su se nalazili i drugi stranci. Ispitivanja su nastavljena, a ubrzo je bio prinuđen i na intervjue s novinarima. Tu nije imao izbora, došli bi u ćeliju i odveli ga na razgovor. On je, kaže, dao tri ili četiri intervjua, među kojima jednom prilikom i srpskim novinarima.
„Prije toga su me bili strašno istukli ti neki i onda su me nakon nekoliko dana došli voditi opet u tu prostoriju. I ja sam mislio da me idu opet mlatiti, no bili su to novinari iz Srbije. Bilo mi je to neko olakšanje zbog toga, ali i jer sam napokon mogao govoriti na svom jeziku. Osjetio sam da je i to prilika da ukažem na moju situaciju i da javim ljudima gdje sam. Britanci su imali neku komunikaciju sa obitelji do tada, ja nisam.“ – rekao je Prebeg kojeg je tada, zajedno s drugim strancima preuzelo tužilaštvo DNR.
„Gurala se priča da smo svi mi plaćenici, 15. kolovoza je bilo naše prvo i jedino ročište jer su iduće zakazali za 1. listopad, ali nisu stigli. Tri točke optužbe su bile - da sam plaćenik, da sam samoinicijativno došao rušiti DNR i da je moja obuka bila obuka terorista. Ja sam vidio novinare, njih 20-ak na ročištu, i znao sam da se moram braniti. Rekao sam da nisam plaćenik i da sam pripadnik ukrajinske vojske, da s njima imam ugovor. Da obuka nije bila teroristička već temeljna koju prolazi svi pripadnici vojske diljem svijeta. I rekao da nisam kršio ženevsku konvenciju te da me nemaju stoga razloga suditi.“ – dodao je Prebeg. Čekajući iduće ročište došlo je i oslobađanje – 21. Rujna 2022..
„Oko 11 ujutro dan ranije izvukli su nas iz ćelije. U dva smo krenuli iz zatvora, sat se vremena vozili kamionom, a onda nas stranci prekrcavaju u drugi kamion. Do osam navečer se vozili prekrivenih očiju, vozili nas do 6 ujutro drugi dan. Shvatili smo da smo na aerodromu, a po vremenu koliko smo se vozili znali da nismo pretjerano daleko, a shvatio sam da je jedina opcija Rostov na Donu. Skinuli su nam poveze u prostoriji, čekali na liječnici i vidio sam Arape i svašta se počelo motati nama po glavi. Ja sam znao ruski pa sam bio prevoditelj grupe. Rekao nam jeden vojni policajac ruski tada da se možemo opustiti, da neće biti strašno, no nismo još bili uvjereni jer nismo ništa znali. Onda smo tražili hranu pa su nam Rusi rekli da nemaju veze više s nama, da se obratimo „našim Arapima“. Liječnik nas je pregledao, čekali još par sati i krenuli se ukrcavati te je taj vojni policajac rekao „sretan put, ne vraćajte se više“. Ušli smo u luksuzni avion i kad smo poletjeli liječnik nam je rekao da smo slobodni, da su predstavnici saudijskog princa i da idu u Riyad gdje nas čekaju predstavnici naših zemalja.“ – opisao je proces svog oslobođenja, zajedno s još deset stranih boraca, Prebeg.
Prebeg je rekao kako su Englezi prepoznali na saudijskom aerodromu Romana Abramovića te pretpostavlja da je on bio veza tom oslobođenju zbog njegovih i veza saudijskog princa sa engleskim nogometom. Princ je vlasnik Newcastlea, a Abramović je bio Chelsea i bili su dobri prijatelji. „Meni je sve to bilo emocionalno vrlo intenzivno, posebno kada sam sreo veleposlanika Bošnjaka i čuo hrvatski jezik. A konačno mi je to sjelo kad mi je sestra došla u bolnicu u Dubravu.“ – rekao je Prebeg koji sada na Facebooku vodi svoju stranicu na kojoj piše uglavnom na engleskom jeziku.
„Želim širiti istinu o tome što se događa u Ukrajini. Rat traje od 2013. , sad se skroz intenzivirao, i želim da dignem glas i kažem što se tamo događa. Mislili smo i mi svi da će ovaj rat biti brz i kratak, jer je Rusija eto div kao Kina i SAD. No, sad vidimo da je ovo vrlo neizvjesno. Svi imaju neke svoje planove. Ne znam, nisam analitičar. Moguće je da brzo završi, da traje kao i naš Domovinski rat pet godina, da se pretvori u neku Siriju, ali i da traje kao Afganistan 20 godina. Sve to ovisi o Putinu. Ovo njegovo povećanje vojnog budžeta, i drugih zemalja, će imati dugoročan efekt, neće to stati nakon Ukrajine.“ – rekao je Prebeg u razgovoru s Ratkom Martinovićem za Podcast Inkubator.
Putinofili su navijali da doživi istu sudbinu kao Jean-Michel Nicolier.