Izašla je nova knjiga „Transgeneracijska trauma“ autora prof. Darka Marčinka i suradnika, 14. u nizu pod njegovim uredništvom. U knjizi se govori o univerzalnoj temi, ali premalo prezentiranoj na ovim prostorima o tome kako traume prethodnih generacija prelaze na mlađe generacije, čak više generacija može biti pogođeno nerazriješenom traumom predaka. O sadržaju knjige i njezinoj važnosti, kao i o aktualnim temama, mentalnom zdravlju nacije, nošenju s izazovima koje suvremena civilizacija stavlja pred pojedinca, s naglaskom na psihodinamskim tumačenjima razgovarali smo s prof. dr. Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb i redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Trauma je nešto što se prenosi i s generacije na generaciju, o tome ste sa svojim timom objavili i knjigu, a to je 14. knjiga vašeg tima u nizu. U svibnju je u KBC-u Zagreb organiziran i istoimeni simpozij Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je bilo oko 250 sudionika iz Hrvatske i zemalja regije. Što nam možete reći o transgeneracijskom prijenosu traume?

U novoj knjizi tima („Transgeneracijska trauma“) sudjelovalo je 26 stručnjaka (psihijatara, psihologa, neuroznanstvenika, internista, teologa, povjesničara medicine), a  bavili smo se raznim procesima bitnima za transgeneracijsku traumu, uz niz teorija te primjera kako bi poruke bile jasnije. U terminologiji se za prijenos traume na iduće generacije koristi izraz transgeneracijski prijenos. Transgeneracijskim prijenosom traume može biti zahvaćena ličnost, spoznajno funkcioniranje, emocije i funkcioniranje na području međuljudskih odnosa. Problemi na razini ličnosti mogu se očitovati kao perzistirajući problem identiteta, pretjerano poistovjećivanje s bliskom osobom – žrtvom traume, potreba da se pretjeranim postignućima kompenziraju gubici koje je žrtva traume doživjela, a ako je neki član obitelji preminuo vezano uz traumu, očekivanje da se bude njegova dostojna zamjena. Spoznajne promjene uključuju sklonost katastrofičnim predviđanjima, strah od nove traume slične prijašnjoj obiteljskoj, preokupacija sa smrti, a često je unutrašnji svijet ispunjen traumatskim iskustvima tako da se neki koriste i izrazom transgeneracijski posttraumatski stresni poremećaj. Povećana je i osjetljivost na stresne reakcije, a neprorađeni procesi žalovanja mogu predisponirati i nastanak kronične depresije. Česta je i tzv. konspirativna šutnja o traumi unutar obitelji, a ta šutnja zapravo postaje novi problem jer teške emocije vezane uz traumu perzistiraju unutar obiteljske atmosfere, samo što nisu verbalizirane. Preživjeli članovi obitelji prenose, što svjesno, što nesvjesno, sjenu transgeneracijske traume na nove generacije, unatoč tome što sami nisu direktno doživjeli tu traumu. Važno je naglasiti da prepoznavanje ovog fenomena nudi i priliku za oporavak. Zato je bitno da ljudi shvate kako transgeneracijska trauma ima i svoj lijek, a on kreće od realnog i zrelog razgovora o ovom problemu i mogućnosti prihvaćanja različitih modela pomoći, koja uključuje i psihoterapiju. Na tečaju koji smo nedavno organizirali ponudili smo rezultate istraživanja i malo optimizma vezanog uz ovu temu, a kojega nedostaje u javnom prostoru. Jedna od poruka simpozija i knjige jest da transgeneracijska trauma nosi težinu i nije ju lako prepoznati i razumjeti, ali da ima lijeka za nju i s njom povezane životne probleme.

Kako se rješava transgeneracijska trauma?

U razrješenju transgeneracijske traume prvi je korak prepoznati problem. Kada se problem prepozna i stavi u fokus, bitno je imenovati važne dijelove problema, stvoriti tzv. narativ. Upravo stvaranje narativa omogućuje komuniciranje problema na drukčiji način. Problemu se pristupa iz više perspektiva, s krajnjim ciljem integracije ovog narativa u osobni identitet. Tada možemo reći da negativni utjecaji transgeneracijske traume blijede, odnosno da osoba ovaj problem stavlja pod kontrolu, dijelovi problema ostaju, ali oni nisu više stršeći ni devastirajući. U boljim okolnostima osoba uspijeva potpuno razriješiti problem transgeneracijske traume. Da bismo shvatili pojedinca u sadašnjosti, trebamo uzeti u obzir šire utjecaje, od koji su nekih nevidljivi, osoba ih ne može jasno vidjeti i prepoznati.  Nerazriješena trauma često osobu tjera u procese prilagodbe na patološke vrijednosti, a samim time postignuta ravnoteža koja je u značajnoj mjeri patološka može postati stereotip. Zato je bitno razgovarati o transgeneracijskoj traumi jer jedino tako možemo postići pozitivne pomake pojedinaca i zajednice. Jaka trauma, poput emocionalnog tornada, troši goleme kapacitete energije pojedinca, a ona nije neograničena. Psihoterapija, procesno i na raznim razinama, pomaže u prevladavanju traume te može pomoći pojedincu da teška iskustva ostavi u prošlosti. Naravno, samim time i u sadašnjosti ima veći kvantum energije.

Kakav je utjecaj pandemije i potresa, rata u Ukrajini na mentalno zdravlje? Što nam može pomoći da se bolje nosimo s takvim stresorima?

Pandemija COVID-19 i potresi, kao i rat u Ukrajini koji je aktualan, sasvim sigurno utječu na psihu ljudi. Riječ je o jačim stresorima koji pogađaju dublje razine psihe, slojeve nesvjesnog. Upravo zato što postoji utjecaj na nesvjesno, a ono je dublje od svjesnog i daleko manje pod kontrolom, kod ljudi može doći do jačih reakcija u formi smetnji koje se očituju kao tjeskoba, somatizacije, lošije raspoloženje, prisjećanje na neke ranije stresne događaje i slično. Zato je bitno razumjeti da čovjek nije robot koji automatizmima može odbaciti vanjske stresore, nego biće s brojnim točkama osjetljivosti. Svatko treba pokušati vidjeti što konkretni stresor za njega osobno i njegovu grupu znači, koje emocije taj vanjski stresor pobuđuje. Psihodinamika nas uči da. kada definiramo dominantne emocije koje stresor pobuđuje, tada se analizira kontekst, odnosno koji dijelovi vanjskog stresora su vezani uz neke ranije doživljaje (podsjeća li nas to na neku raniju situaciju) te koji su dijelovi psihe uzdrmani. Pritom je važno prepoznati i imenovati dominantne emocije. Uz faktore distresa, negativnog stresa, nemojmo zanemariti i faktore izdržljivosti, otpornosti, ono što u medicinskoj terminologiji zovemo rezilijencija. Dakle, istina je da distres troši, ali to je samo djelomična istina. Cjelovita je istina da imamo i faktore rezilijencije. U tom smislu cjeloviti odgovor na vanjske stresore jest da prihvaćamo faktore distresa, ali isto tako prihvaćamo i faktore rezilijencije, odnosno bavimo se i jednima i drugima. Upravo cjelovit odgovor daje bolje razumijevanje problema, samim time i bolji okvir za suočavanje ili razrješenje tog istog problema. Pri tome nam je bitna i refleksija, kada podijelimo neku tešku temu ili emocije s osobom kojoj vjerujemo, čujemo što ta osoba misli o tome i o našem nošenju s time. Pri tome je iznimno bitno graditi i održavati dobre odnose. Tih odnosa ne treba nužno biti puno, ali dobro je da postoji barem neki dobar odnos.
U reakciji na stresore bitno je promatrati širu sliku, da nam u fokusu nisu samo problemski i negativni fenomeni, nas i drugih ljudi, nego da imamo snage prihvatiti i naše zaštitne mehanizme.

IMAMO POPIS

Ovo je popis najsigurnijih zemalja u slučaju trećeg svjetskog rata

RATNI KAOS

FOTO Pakao na ulicama: Grad u plamenu, stotine mrtvih, deseci tisuća spašavaju preživjele

ATRAKTIVNI KONCEPT

FOTO Pogledajte čudo od automobila koji su Kinezi doveli u Europu: Vozit ćete ga samo online

NAPOKON

Praktičnost kombija, udobnost obiteljskog auta: Tržište dobilo neočekivano popularnog favorita

NEPOZNATA POVIJEST

Oslobođeni iz ustaških logora suočili su se s oduzimanjem vlasništva i zabranom religije

Dijele se nove novčane potpore od 1.000 eura, evo tko ih sve može ostvariti