Hrvatska je socijalna država, kaže Ustav RH. Međutim, socijalna politika to uvelike demantira jer u praksi je mnogo situacija u kojima su ranjive kategorije građana zanemarene, mjere koje bi im trebale olakšati život nedostatne, a prava koja formalno imaju nedostupna. Već sama socijalna pomoć, tzv. zajamčena minimalna naknada (ZMN) u Hrvatskoj za samca iznosi 133 eura, što je novac od kojeg bi samac koji nema ništa trebao živjeti. To je jedna od daleko najnižih naknada u zemljama članicama EU, na što nas EK učestalo upozorava.
Proteklih se dana u fokusu javnosti našlo pitanje odrađivanja socijalne pomoći odnosno rada za opće dobro radno sposobnih ili djelomično radno sposobnih primatelja ZMN-a. U gradskim komunalnim tvrtkama odrađuju do 90 sati mjesečno kako bi opravdali socijalnu pomoć. Obrazloženje je države da će tako vratiti društvu ono što im daje i osjećati se korisno, (ponovno) bliže svijetu rada. No zar je logično da itko radi pola radnog vremena za mjesečnu naknadu od sto eura?
Prof. Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu s takvim se rješenjem ne slaže.
Zabilježbe siju strah
– Problem je u tome što je taj rad besplatan. U socijalnoj državi temeljno socijalno pravo ne bi trebalo uvjetovati ni odrađivati. Znam da će sada mnogi skočiti, ali za mene je to ponižavajuće, nije socijalno prihvatljivo. Socijalna država trebala bi na druge načine pomagati primateljima socijalne pomoći, ne tako da besplatno odrađuju pomoć, već da im stručnjaci daju kontinuiranu, aktivnu podršku za uključivanje u svijet rada – iznosi prof. Družić Ljubotina, uz napomenu da se ta mjera rijetko primjenjuje iako je već dugo na snazi.
Odnedavno je država započela sa zabilježbama i na prvu nekretninu korisnika socijalne naknade, za razliku od prethodne prakse u kojoj se na zabilježbe išlo samo ako je postojala neka druga nekretnina ili imovina.
– Kad samohranoj majci koja traži ZMN kažu: "U redu, imate sve uvjete za naknadu i dobit ćete je, samo ćemo vam staviti zabilježbu na kuću u kojoj živite", ta se žena preplaši da će ostati bez krova nad glavom i odustaje od socijalne pomoći na koju ima pravo. To je tragično, a ljudi su masovno odustajali od ZMN-a zbog te zabilježbe. Ono što je dobro jest to što je ministar Piletić najavio zakonske izmjene nakon kojih se to više neće događati.
Ipak, do kraja godine postupat će se tako i puno će ljudi zbog toga ostati bez ZMN-a – kaže naša sugovornica. Slaba karika našeg sustava socijalne skrbi jest i nerazvijena mreža socijalnih usluga. Mnoge se organiziraju prema projektnom principu pa nakon završetka projekta prestaju i usluge. Trenutačno je veliki problem organizirano stanovanje za beskućnike: trogodišnje ugovoreno razdoblje ističe, a nije raspisan novi natječaj.
Žalosno je što Hrvatska, kojoj je načelno jako stalo do djece, nema sustavne podrške za one koji odrastaju u domovima pa kad napune 18, a nitko ih nigdje ne čeka, nerijetko završe kao beskućnici. Naime, broj stambenih zajednica za punoljetne mlade ljude bez obiteljske podrške uvelike je nedostatan.
– Država puno usluga prebacuje na lokalne zajednice, što je u redu, ali one su različito kapacitirane i imaju različite prioritete pa je kod nekih ključnih socijalnih usluga iznimno važno da država financijski podrži te usluge – kaže prof. Družić Ljubotina.
Resursi nisu dovoljni ni za krizni smještaj, ističe Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika. Socijalni radnici sve se češće nađu u bezizlaznoj situaciji, dijete ili pretučenu ženu kojima je u njihovu domu ugrožen život i zdravlje nemaju kamo smjestiti.
– Sustav je rigidan, nije fleksibilan i ne može se smjestiti u sobu veći broj ljudi nego što je propisano. Često se dogodi da kod pružatelja usluga ima mjesta za jednu kategoriju, recimo za djecu s poteškoćama u razvoju, ali tamo se ne smije smjestiti dijete koje nije iz te kategorije, u protivnom inspekcija kažnjava – opisuje ova iskusna socijalna radnica.
Problem krizni smještaj
Socijalni radnici već dulje traže da se u ustanovama za starije osigura jedno ili dva mjesta za izvanredne situacije, kad trenutačno treba smjestiti stariju osobu koja se više ne može skrbiti za sebe. No sustav je na ta traženja gluh. Iako se godinama već provodi deinstitucionalizacija, udomiteljstvo se, s druge strane, nedovoljno razvija pa se vrtimo u limbu koji zatrese tek neki tragični slučaj, a onda svi traže Pedra za vješanje. Slabo se razvijaju i usluge u zajednici koje bi ti domovi trebali provoditi. Malo je svijetlih primjera, poput deinstitucionalizacije doma za djecu u Selcu, koji može biti ogledni primjer centra za pružanje usluga u zajednici.
Veliki se problemi javljaju kad je riječ o starijim osobama. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku oko 50% samaca starijih od 65 godina u riziku je od siromaštva i to je izrazito nevidljiva ranjiva skupina kojoj nije dostatna jednokratna pomoć. Starije stanovništvo u unutrašnjosti zemlje sve više treba pomoć u kući. Te se potrebe uspijevalo pokriti projektom "Zaželi", kojim su se teže zapošljive žene angažirale da pomažu starijima i bolesnima. No nije se radilo i na održivosti te usluge pa svaki put kad treba zbrinuti osobu koja je do jučer bila pokretna nastane problem.
– Iz svega je vidljivo da je Hrvatska samo djelomično socijalna država. U sustavu socijalne skrbi nedovoljna je razina brige države za najsiromašnije, ali i za druge ranjive skupine. Ipak, otvorili smo dvosmjernu komunikaciju koje dugo nije bilo s resornim ministarstvom. Ministar Piletić pokazao je interes da krenemo zajedno rješavati stvari pa nada postoji, ali djela su ključna – ustvrdila je prof. Olja Družić Ljubotina.
Novosagrađenih umirovljeničkih domova nema još od 80-ih godina prošlog stoljeća
Iako kao nacija rapidno starimo, zabijamo glavu u pijesak i javni se umirovljenički domovi u Hrvatskoj praktički ne grade još od 80-ih godina prošlog stoljeća. Samo oko 2,5% starijeg stanovništva smješteno je u domove: u 50-ak domova smješteno je oko 11 tisuća osoba, a još oko 5000 u privatnim je ustanovama. Prije dvije godine najavljeno je da će se 370 milijuna kuna u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti usmjeriti na gradnju osam centara, kao kombinacija institucionalnog i izvaninstitucionalnog smještaja s cijelim nizom usluga. Ta je obaveza spuštena na županije, a tu joj se gubi trag.
Do danas, naime, nije počela gradnja nijednog centra. Domove koji su na raspolaganju, a to su mahom privatni, velika većina građana ne može si priuštiti. – Težimo biti socijalna država, ali nema usklađenosti zakona i prakse – smatra Š. Karačić. Pojašnjava da je, iako su sva prava i usluge iz sustava socijalne skrbi definirana ravnopravno za sve korisnike, primjena jednima dostupnija i neće svi ostvariti ono na što formalno imaju pravo, a odgovornost za to je na nositeljima politika.
Radno sposobnim osobama nikako ne bi trebalo davati socijalnu pomoć!