Prošlo je otad već četrdeset zima, no Vladimir Tomaić sjeća se svakog detalja, kao da je bilo jučer, pa, pogledavajući prema Velebitu i šumi na čijem se pokrovu bijeljela poneka zaostala pahulja, stade pričati o dočeku 1987. godine. – Napravili mi žičaru, trebalo bit otvorenje i došla u Krasno dva autobusa puna djece. Al' preko noći zagruvao snijeg. I ne može ni'ko nikamo. Ralice nema, al' ne bi ona s tim snijegom ništa ni mogla. Treb'o nam je utovarivač, a njega ti na području općine Senj nije ni bilo, morali smo čekat da dođe iz Rijeke. I na kraju ostadoše tako djeca osam dana zatrpana. I bome su uživala u pravim zimskim radostima i kruhu koji se za njih pekao – govori poduzetnik Tomaić iz Krasna u kojem je cijeli život i gdje je osnovao obiteljsku siranu Runolist, jedan od simbola cijelog kraja.
Zima kakvih je bilo nekad u ovome podvelebitskom selu, najvećemu na sjevernom dijelu Velebita, koje se skrasilo na oko 800 metara nadmorske visine i kroz koje prolazi cesta što spaja Otočac sa Svetim Jurjem, odnosno Liku s Primorjem, odavna više nema, no još ima stanovnika koji dobro pamte kako se živjelo kad bi snijega napadalo više od metra, a vjetar stvorio još dva puta više snježne zamete. Jedna od njih je 87-godišnja Kata Vukelić. U Anićima, jednom od četrnaest zaselaka raštrkanih po šumama, vrletima i proplancima opasanoj Krasnarskoj dolini, ona živi u kući koja je odavna prevalila stoljeće. Do ulaznih vrata u njezin dom vode stepenice, a u ono vrijeme kad se nitko nije čudio što zimi pada snijeg, bijeli bi pokrivač zatrpao njezinu kuću iznad ulaza.
– Bile su ti, sinko, ovdje ljute zime, trajale su i do pola godine. Tek bi se u svibnju kamion uspio probiti do nas. Al' bilo je onda lakše jer je bilo puno mladog naroda, čistilo se, prtile su se staze. Drukčije se nije moglo, svejedno je l' bolova il' umira. Da je takva zima danas i da nema one ralice koja prođe cestom, tu kod nas sad više ne bi ni ima ko ni čistit. Nekad je svaka kuća imala blago, ko je imao konja, kroz snijeg ga je gonija do Otočca. Sjećam se i poštara Jose. On se zimi k nami pješke probijao iz Svetog Jurja. Na sebi je nosio onu torbu, nije imao jednu ruku, al' bi nam donosio i pakete, a mi smo mu govorili što ih vuče po tom snijegu, nek' baci u dragu. Al' nije. Mi smo se bili navikli na duge zime, znali smo što nas čeka pa smo se pripremali – iz šume dovučeš drva, spremiš dvi vreće brašna, krumpira, odgojiš dvi svinje... I živiš normalno, nema veze što ne moš' iz Krasna. Danas je sve drugačije, ni zime nisu ko nekad, a vozi i staro i mlado i nema da ne moš' nikamo – govori baka Kata u svome toplom domu, u kojem je cjepanice poslagala uz peć.
Drva je pun i drveni sanduk uza štednjak, na kojem se preko dana sjedi, grije se i gleda televizija. Snježnih zapuha kakvi su bili nekoć nakon pošumljavanja više nema ni izbliza kao prije kad su proplanci bili goli. Vjetar sad nanese snijeg prema Alanu, kad se ide prema Štirovači. U Katinoj mladosti duge zimske večeri kratile su se druženjima i odlascima na prelo. Kata nam kaže da nije voljela ručni rad i smišljala je načine kako da se od njega izvuče, no voljela je pjevati i svirati tamburu dangubicu, po čijim je žicama prebirala sve dok joj prije nekog vremena nije preminuo suprug. – Ko ne zna svirat, pivat i plesat, taj i nije čovik – smijulji se baka. – Lipi su to bili običaji, puni veselja. A sad se evo držim peći, da ne ozebem – dodaje stavljajući drvo u vatru.
Iako nisu baš kuća uz kuću, ali s obzirom na to da su one podignute između njihovih domova prazne, moglo bi se reći da su prvi susjedi bake Kate obitelj Anić, Nikolina i Perica, vlasnici obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva na kojem je tridesetak goveda, muznih krava i njihova pomlatka. Anići imaju i malu siranu i sav svoj škripavac, tvrdi krasnarski sir i skutu prodaju na kućnom pragu. Vrijedni Anići obrađuju i zemlju pa, među ostalim, proizvode i prvoklasni lički krumpir.
– Eto, polovina je siječnja, a ja vani u papučicama jer nema snijega – dočekuje nas Nikolina. Kuća obitelji Anić uz planinarski je put koji vodi prema Zavižanu, jednomu od sigurno najpoznatijih odredišta Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, čije je upravno sjedište u Krasnu. Na Zavižanu se na gotovo 1600 metara nadmorske visine nalazi najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj u kojoj posao meteoroloških motritelja već tri generacije obavlja obitelj Vukušić. Za našeg posjeta Krasnu do Zavižana se nije moglo jer je cesta bila zaleđena pa se ni ralica nije uspjela probiti do vrha, doznajemo od ravnatelja najmlađega nacionalnog parka u Hrvatskoj Davora Krmpotića.
Nije bilo ni planinara koji, kad su uvjeti bolji, često prolaze pokraj Nikolinine kuće, koja svih svojih 48 godina živi u Krasnu pa se dobro sjeća kako su kao djeca prtila put do škole u selu. – Moje je djetinjstvo bilo puno snijega. Bilo je baš lijepo, baš smo uživali. Iz ove perspektive, kad radimo posao koji radimo, ne mogu reći da mi snijeg nedostaje jer nam je lakše raditi kad ga nema; nema onoga silnog lopatanja da uopće dođeš do životinja, a baš kad završiš s čišćenjem, moraš krenuti ispočetka. S druge strane, bude nam žao što je sada tako, bez pravog snijega. Jer zima je zima, Lika je Lika, a Velebit je Velebit – kaže Nikolina.
Posljednji je put pošteno snijeg napadao, sjeća se ona, 2013. godine. Bilo ga je puno, no nije se dugo zadržao. Te je godine, na prvi dan proljeća, na Zavižanu izmjerena u Hrvatskoj rekordna visina snježnog pokrivača otkako postoje mjerenja. Bilo ga je čak 322 centimetra. Usporedbe radi, i ovog je siječnja najviše snijega bilo napadalo na Zavižanu, ali izmjeren je "tek" 61 centimetar. – Nekad smo se kroza snijeg jedva probijali, bio nam je do pasa. A posljednja prava zima s obilnim snijegom koja je trajala nekoliko mjeseci bila je 2006. godine. Snijeg je bio nabijen, tvrd. Čekali smo tada na utovarivač koji se od Oltara kroz snježne zamete probijao cijeli dan. Imali smo tada u Krasnu i skijašku sezonu – kaže Vladimir Tomaić.
U Krasnu se skijalo i prije, još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je bila postavljena vučnica. Ali rat je bio prekinuo aktivnosti na snijegu, sve dok petnaest godina poslije obitelj Tomaić nije preuzela koncesiju i započela s obnovom. Ipak, skijaška idila na tri staze duge ukupno oko 1,6 kilometara nije dugo potrajala, ne zato što nije bilo snijega, već zato što se potegnulo pitanje preko čijih livada staze prolaze, pa bi se moglo reći da se skijaška priča raspala zbog ljudske zlobe. No to je za neku drugu priču.
– Skijali smo mi tu na vrletima Krasna i prije 40 godina, na malim skijama "tomosicama". Bilo je baš puno volje, djece, entuzijazma, veselja. Teško da danas naša djeca to uopće mogu razumjeti – nema snijega, zabave na snijegu, samo mobiteli i televizija. Mi se danas smijemo kad čujemo da je uključen crveni meteoalarm jer će pasti 10-15 centimetara snijega. Sjećam se kako su nekad u najavi prognoze govorili o Genovskoj cikloni, znali smo tada da će napadati. Danas, kad je spomenu, to nije ništa – govori Tomaić pokazujući nam fotografiju krasnarskih skijaša iz osamdesetih godina na kojoj je, tada dječarac, i njegov sin Igor, danas vlasnik Sirane Runolist.
Kad zbog zaleđene ceste nismo mogli do Zavižana, iz središta sela zaputili smo se k proplanku na kojem je podignuto svetište Majke Božje od Krasna, s crkvicom iz 18. stoljeća s drvenim kasetiranim stropom koje su braća Lukanović oslikala prizorima iz života Krista, Marije i svetaca. Ovo velebitsko središte duhovnosti i tradicije svake je godine odredište tisuća i tisuća hodočasnika, pogotovo za blagdana Velike gospe. U ovo doba godine, pusto i prekriveno tankim slojem snijega i leda i beskrajnom tišinom, izgleda bajkovito. Crkva u kojoj središnje mjesto zauzima kip Majke Božje od Krasna i u kojoj je križni put što ga je izradio učenik Ivana Meštrovića, drvorezbar Blaž Devčić, nije zaključana pa smo se u miru i tišini imali prilike diviti njezinoj unutrašnjosti.
Iz svetišta se spuštamo natrag u selo, prema Sirani Runolist, gdje će se, čim opet padne pravi snijeg, održati Krasnarska snježna alka. Velebitski alkari umjesto konja imaju motorne saonice koje minimalnom brzinom od četrdeset kilometara na sat vozi uvijek isti vozač dok, držeći koplje jednom rukom, alkar ima cilj pogoditi "u sridu". Idejni je začetnik krasnarske alke Vladimir Tomaić, a 2023. godine prvu je alku organizirao Klub snježnih sportova Krasno, čiji je Tomaić predsjednik, osiguravši natjecateljima motorne sanjke, vozača i koplje. Do sada su održane dvije alke (2024. godine je nije bilo jer nije bilo snijega), a sad se, ako u Krasnu ponovno zabijeli, sprema treća.
– Naša je alka trebala biti 24. siječnja, ali ništa od toga jer nema snijega, prebrzo je otišao. No najavljen je još jedan val zime i, čim padne, mi ćemo odmah organizirati Krasnarsku snježnu alku – rekao je Vladimir Tomaić te nas pozvao da dođemo na krasnarski snježni spektakl, pun smijeha, zabave i druženja.
Otvori KEKS Pay
