Zatvor Attica je, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bio prava tempirana bomba. Iako je taj zatvorski objekt bio namijenjen za 1200 ljudi, tih je godina u njemu boravilo više od 2200 zatvorenika - 54 posto njih bili su Afroamerikanci, 9 posto Portorikanci, dok su gotovo svi zatvorski čuvari bili bijelci iz lokalne zajednice. Uvjeti u zatvoru, smještenom u ruralnom dijelu države New York, bili su krajnje nehumani. Zatvorenici su 14 do 16 sati dnevno bili zaključani u skučenim ćelijama, tuširali su se jednom tjedno, a dobivali su samo jednu rolu toaletnog papira na mjesec. Medicinska skrb u zatvoru bila je sramotno loša, a posjete članova obitelji odvijale su se u strogo kontroliranim uvjetima. Gusta, metalna mreža fizički je razdvajala zatvorenike od njihovih najmilijih, te je svaki pokušaj bliskog kontakta ili normalnog razgovora bio nemoguć. Iza debelih, zatvorskih zidina, rasizam je bio sustavan. - "Tretirali su nas kao da nismo ljudi", svjedočio je kasnije zatvorenik Arthur Harrison.
U ozračju jačanja pokreta za građanska prava i radikalnih organizacija, poput Stranke crnih pantera, čija je ideologija prodrla duboko u zatvorski sustav, mnogi zatvorenici sebe više nisu smatrali tek kriminalcima koji su prekršili zakon, nego i političkim zatvorenicima koji su se svjesno pobunili protiv sustava koji ih je dehumanizirao. Upravo pod utjecajem Stranke crnih pantera koja je zahtijevala slobodu za crnce, pravo na samostalno odlučivanje i kvalitetno obrazovanje te okončanje policijske brutalnosti i preispitivanje presuda svim crnicima koje je osudila čisto bjelačka porota, zatvorenici su svoju borbu počeli promatrati kroz prizmu globalnih, oslobodilačkih pokreta. Prisilni zatvorski rad smatrali su oblikom ropstva, uspoređujući zatvore s "fašističkim koncentracijskim logorima" u kojima se eksploatirala radna snaga. Kritizirali su zatvorski sustav zbog rasnih nejednakosti, a njihova se kritika protezala sve do pravosudnog sustava koji je, kako su tvrdili, bio prožet sustavnim rasizmom, što je imalo za posljedicu masovno zatvaranje Afroamerikanaca u neproporcionalno visokom postotku.
Moto ogorčenih zatvorenika bio je jasan: "Mi smo ljudska bića! Nismo životinje i nećemo dopustiti da se s nama postupa kao sa stokom koju se tuče i goni."
Smrt čuvara promijenila je ishod pregovora
Upravo na današnji dan, 9. rujna 1971. godine, tijekom jutarnjeg postrojavanja, napetost je dosegla vrhunac te je iz iskre koja je dugo tinjala, buknuo plamen. Pod pritiskom pobunjenih zatvorenika popustila su loše zavarena vrata na ključnom čvorištu zatvora, poznatom kao "Times Square". Samo nekoliko minuta kasnije zatvorenici, njih 1281, preuzeli su kontrolu nad četiri od pet blokova zatvora pri čemu su 42 zatvorska zaposlenika uzeli za taoce. Tog prvog dana pobune, u sveopćem kaosu, zatvorenici su brutalno pretukli 28-godišnjeg čuvara, Williama Quinna, te su ga potom bacili s prozora drugog kata, pri čemu je zadobio teške ozljede. Mladi čuvar, koji je u Attici radio tek godinu dana, u kritičnom je stanju prebačen u bolnicu Rochester General Hospital gdje su se liječnici bezuspješno borili za njegov život. Dva dana kasnije, 11. rujna 1971. godine, Quinn je preminuo od zadobivenih ozljeda, ostavivši iza sebe dvoje male djece. Njegova tragična smrt dramatično je promijenila čitav ishod pregovora. Naime, prema tadašnjem zakonu države New York, ubojstvo zatvorskog službenika kažnjavalo se smrću, te su stoga svi sudionici pobune, bez obzira na njihovu izravnu umiješanost, mogli biti optuženi za ubojstvo Williama Quinna. To je potpunu amnestiju, koja je bila jedan od ključnih zahtjeva zatvorenika, učinilo praktički nemogućom, što je uvelike otežalo i svaki pokušaj mirnog rješavanja krize.
Pobunjeni zatvorenici zabarikadirali su se u tzv. D-dvorištu, smještenom u samom središtu zatvorskog kompleksa te su u kratkom vremenu organizirali svojevrsnu državu u državi. Ta je spontano nastala zajednica pokazala iznenađujuću razinu samoorganizacije i discipline, s jasno definiranim ulogama, što je omogućilo funkcioniranje skupine od preko tisuću ljudi u ekstremno stresnim uvjetima.
33 zahtjeva zatvorenika
Uslijedila su četiri dana napetih i mučnih pregovora. Manifest koji su zatvorenici sastavili sadržavao je 33 konkretna zahtjeva koji su proizašli iz njihovih dugogodišnjih frustracija zbog potlačenosti unutar zatvorskog sustava. Taj kolektivni glas svih pobunjenih zatvorenika, bez obzira na rasu ili etničku pripadnost, bio je mnogo više od običnog popisa zahtjeva - predstavljao je fundamentalnu kritiku američkog kaznenog sustava i poziv na priznavanje osnovnih ljudskih prava. Zahtjevi su obuhvaćali širok spektar pitanja, od elementarnih ljudskih potreba, poput pristojne ishrane, redovitog tuširanja i osnovnih higijenskih potrepština, preko vjerskih sloboda i prava na nesmetanu komunikaciju s članovima obitelji, pa do dubljih, strukturalnih promjena koje su uključivale ukidanje rasne diskriminacije, poboljšanje medicinske skrbi i korektnu naknadu za zatvorski rad. No, najkontroverzniji na popisu, bio je zahtjev za potpunom amnestijom svih sudionika pobune. Kako bi se svi ti zahtjevi detaljno razmotrili, u zatvor je tada stigao odbor vanjskih promatrača, među kojima su bili odvjetnik William Kunstler i novinar The New York Timesa, Tom Wicker.
Povjerenik za popravne ustanove, Russell Oswald, pristao je odmah na 28 od ukupno 33 zahtjeva pobunjenih zatvorenika, no kategorički je odbio dva koja su bila ključna - smjenu upravitelja zatvora Vincenta Mancusija i potpunu amnestiju svih sudionika pobune, što je smrt čuvara Quinna učinila i pravno nemogućom.
No, ključnu ulogu tijekom pregovora svojim je neprisustvom odigrao guverner New Yorka, Nelson Rockefeller. Unatoč zahtjevima zatvorenika, molbama talaca i članova odbora promatrača da osobno dođe u Atticu i pokuša smiriti krajnje uzavrelu situaciju, Rockefeller je to kategorički odbio, što je uništilo svaku nadu u mirno rješenje. Nakon konzultacija s tadašnjim predsjednikom Richardom M. Nixonom, Rockefeller je donio i konačnu odluku - zatvor će se preuzeti silom! Bio je to kraj pregovora, nakon čega je sudbina stotina ljudi bila zapečaćena. Osjećajući da se bliži kraj, zatvorenici su se počeli pripremati za obranu, kopali su rovove i naoružavali se improviziranim oružjem, iako su bili svjesni da protiv nadmoćne sile nemaju nikakve šanse.
Krvavi ponedjeljak
Točno u 9 i 46 sati ujutro, 13. rujna 1971., nad D-dvorištem u srcu zatvorskog kompleksa, koje je postalo epicentar pobune, pojavili su se helikopteri koji su ubrzo ispustili gustu zavjesu suzavca. Istovremeno, na stotine policajaca i zatvorskih čuvara otvorilo je vatru. U dimu i kaosu, ispalili su gotovo 2000 metaka, upotrijebivši sačmarice s krupnom sačmom i streljivo zabranjeno Ženevskim konvencijama. Taj napad bio je neselektivan i brutalan, a za samo desetak minuta juriš je bio gotov. Kada se dim razišao, prizor u zatvorskom krugu bio je stravičan. U dvorištu je ležalo 29 mrtvih tijela zatvorenika, a pored njih i tijela 10 ubijenih talaca. U petodnevnoj, zatvorskoj pobuni život je izgubilo ukupno 43 ljudi – 33 zatvorenika i 10 zaposlenika zatvora. Svi, osim čuvara Quinna i trojice zatvorenika koje su ubili drugi osuđenici, stradali su od metaka snaga reda tijekom napada koji se dogodio na krvavi ponedjeljak.
Laži u službi zataškavanja
Odmah nakon masakra unutar zatvorskih zidina, vlasti su, šireći lažne informacije, pokušale opravdati svoje brutalne postupke. Guverner Rockefeller i dužnosnici tvrdili su da su zatvorenici taocima prerezali grkljane. Ta se laž brzo proširila medijskim prostorom, stvarajući sliku da su zatvorenici krvožedni ubojice, no već sljedećeg dana medicinski su vještaci otkrili istinu - svi taoci bili su ubijeni hicima iz oružja snaga reda. Za zatvorenike koji su preživjeli masakr pakao se nastavio. Mnogi od njih bili su podvrgnuti sistematskom i sadističkom mučenju koje je trajalo satima, a ponekad i danima. Bili su prisiljeni skinuti se do gola te hodati preko razbijenog stakla, puzati kroz blato i kanalizaciju, a čuvari su ih pri tom tukli, vrijeđali i zlostavljali koristeći različite metode torture, uključujući brutalno premlaćivanje palicama i šutiranje čizmama, gušenje i elektro-šokove improviziranim uređajima. To je na žrtve ostavilo duboke fizičke i psihološke traume, koje su mnogi nosili do kraja života.
Jedan od najcrnji trenutaka moderne američke povijesti
Pobuna u Attici ušla je u povijest kao najkrvaviji, jednodnevni sukob u američkoj povijesti od Građanskog rata. Razmjeri nasilja bili su toliko šokantni da je čak i službena McKayeva komisija, koja je provodila istragu o događaju, oštro kritizirala guvernera Rockefellera i državne snage zbog prekomjerne uporabe sile.
Sudske bitke koje su nakon toga započele vođene su desetljećima, a tek 2000. godine država New York je preživjelim zatvorenicima i njihovim obiteljima pristala isplatiti 8 milijuna dolara odštete, dok su obitelji ubijenih i preživjelih zaposlenika 2005. godine dobile 12 milijuna dolara. Iako su nakon pobune u zatvorski sustav uvedene značajne reforme, usmjerene na poboljšanje neljudskih uvjeta, mnoge od tih reformi bile su ukinute ili značajno oslabljene tijekom "rata protiv kriminala" osamdesetih i devedesetih godina.
Zatvor Attica i danas je jedno od najozloglašenijih mjesta u američkom zatvorskom sustavu te zloglasni simbol brutalnosti države i vječni podsjetnik na cijenu ljudskog dostojanstva.
Otvori KEKS Pay
Nakon prvih rečenica sam prestao čitat. Opet se gura agenda po kojoj su krivi bijeli čuvari, a ne krimosi crnci i latinosi. Valjda je i Ukrajinka kriva što ju je čimpanza zaklala.