Svidjela mi se finska premijerka kada se ono ljetos pojavila na Pantovčaku. Najprije je zakasnila, a kada se napokon pojavila, predsjednik Zoran Milanović je kasnio njoj, pa je Sanna Marin, umjesto da stoji na mjestu i čeka, pošla u razgledanje prostorije, slika i namještaja. Silno je bilo njezino čuđenje, ili sam ga upisao u vlastiti doživljaj, pred onim groznim i demodiranim stilskim namještajem i ambicioznim umjetničkim djelima po zidovima, koja odaju dojam da ste se zatekli u nacionalnoj galeriji, a ne u nečijoj rezidenciji.
Dok je ona tako naokolo šetuckala i zavirivala, što je sve fotograf uredno snimio, ja sam mislio da ona misli o tome kako je ova nepodnošljivo ružna prostorija, nalik salonu namještaja ruskih oligarha i saudijskih kanibala, barem desetostruko skuplje opremljena nego njezina dvorana za audijencije u Helsinkiju. I mislio sam da misli, ta vrlo mlada i pametna žena, kako je neobično da su u siromašnim i nesretnim zemljama, u kojima je malo žive kulture, još manje je pravde, a mnogo je korupcije, ovakva mjesta baš tako skupo opremljena, usprkos tome što njihovi ministri, premijeri, predsjednici tako često mole za odgodu otplate državnih kredita, za pomoć pri zemljotresima i prirodnim katastrofama, za besplatno strateško naoružanje… Mislio sam da Sanna Marin misli kako je paradoksalno da zemlje koje nastupaju kao prosjaci u Bruxellesu, i čija se gospodarstva predstavljaju na način kao da su im sve žene sobarice i konobarice, a svi muškarci recepcioneri i konobari - ako već nisu čuveni fudbaleri - insistiraju na ovakvom bogatstvu u simboličkom predstavljanju. I doista, bila mi je u tom trenutku vrlo simpatična ta finska premijerka.
Članak je izgleda jako dobar, šteta što je premium pa se ne može pročitati do kraja.