Tko je ona? Nije ministrica, nije zastupnica, nije čak ni visoka stranačka dužnosnica. Zar je onda uopće važno što govori? I zašto joj mediji pridaju toliku pozornost? On, predsjednik Vlade i predsjednik SDP-a, ne bi ni njoj ni onome što govori posvetio ni dvije minute, ma ni dvije sekunde, svoga vremena. Ona je Aleksandra Kolarić, donedavna članica SDP-a, koja je pozornost medija privukla artikuliranom javnom kritikom politike Vlade, premijera i vodstva SDP-a, a kojoj je posebnu vjerodostojnost pridavala činjenica da potječe od jedne neanonimne članice stranke. Nakon što su je neimenovani visoki stranački izvori preko svojih transmisijskih novinara i medija izvrijeđali kao profesionalnu i političku ništicu, kao propalu piarušu koja kritizira Vladu ne bi li se ogrebala za kakav marketinški posao ili politički položaj u “neprijateljskome” Bernardićevu SDP-u u Zagrebu, Aleksandra Kolarić izbačena je iz stranke. Izbacili su je članovi Glavnog odbora SDP-a javnim glasovanjem. U odnosima među drugovima ne smije biti zlih nakana i primisli – recimo, nesuglasica s političkim vođom, nedostatka povjerenja u njegovu rasudnu moć ili uskraćivanja odanosti u tako odsudnim trenucima za njihovu stranku, vladu kojom upravljaju i državu koju vode – koje se mogu prikriti tajnim glasovanjem.
U autokraciji se pak ishod zna unaprijed, a pravila se utvrđuju po potrebi tijekom igre.
Nakon što je prije stotinjak godina ukinuto u svim iole demokratskim institucijama, javno se glasovanje zadržalo u autoritarno ustrojenim organizacijama i institucijama u koje se ubraja i golema većina političkih stranaka u svijetu. Kao da žive u idiličnim društvima bez materijalnih i moralnih odmazdi prema političkim neistomišljenicima i protivnicima, autokrati su ga uvijek branili herojskim argumentima da ono potiče hrabrost, odvažnost i poštenje ljudi. Tajno glasovanje, tvrdili su, zagovaraju samo kukavice, licemjerni i nečasni ljudi koji se ne usuđuju javno obznaniti svoja mišljenja. Vodeći se valjda takvim uvjerenjima, velika većina članova Glavnog odbora SDP-a izbacila je Aleksandru Kolarić iz stranke i pretvorila je u političku otpadnicu. Nastave li hrvatske političke stranke odlučivati javnim glasovanjem, mogli bismo se vratiti u vremena u kojima su se odluke donosile potpisivanjem glasačkih listića, ubacivanjem kuglica u prozirne glasačke kutije, pukim deranjem na skupovima, lupanjem nogama o pod ili dizanjem mobitela u zrak kao što su nekoć junačine znali isukati sablje i vitlati njima ponad glava ljudi okupljenih na livadama kako bi tako pokazali svoje političko opredjeljenje. U demokraciji se, kako glasi znana definicija, pravila političke igre znaju unaprijed, ali je njezin ishod neizvjestan. U autokraciji se pak ishod zna unaprijed, a pravila se utvrđuju po potrebi tijekom igre. U SDP-u se unaprijed znalo da će Aleksandra Kolarić biti izbačena iz stranke, ali se nije znalo prema kojim će se to pravilima dogoditi. Sada se zna i to.
Čeka nas "kreativni bankrot"
Tko je ona? Pa ona nije više ministrica. Uopće više nije važno što misli i govori jer to nema nikakva utjecaja na Vladu i njezinu politiku. Zašto joj onda mediji daju toliko prostora da javno istupa? Ona je Mirela Holy, bivša ministrica koju je predsjednik Vlade odlučno smijenio zbog neke, sada je to očito, razmjerno benigne političke intervencije “otkucane” s njezine elektroničke pošte. Ljestvica je podignuta visoko, kazao je premijer, da bi potom mirno promatrao kako se mjesecima nakon političke egzekucije Mirele Holy ispod te ljestvice elegantno provlače teški prometni izgrednik, koji je kasnije pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu, utajivači poreza i imovine, propali sitni poduzetnik u djelatnosti iz vlastitog resora, mentorica doktorske disertacije koja je mjerodavnim sveučilišnim tijelima prijavljena kao plagijat, sve odreda članovi njegove vlade. Holy – doktorica znanosti, autorica knjiga i, sada je to također posve očito, jedina među ministrima i ministricama u Milanovićevoj vladi koja je došla na položaj s artikuliranom javnom politikom koju je naumila provoditi u svojem resoru – nije čekala da bude izbačena iz SDP-a zbog kritike odustajanja od “Plana 21”, nego ga je sama napustila i osnovala novu stranku. Sada se, eto, zna tko je ona. Ona je predsjednica nove stranke Orah koja bi SDP-u mogla odnijeti nezanemariv broj lijevih i ekoloških glasova na budućim izborima.
Tko je on? To je ishodišno pitanje s aktualnog tečaja iz “političke antropologije” kojim je Zoran Milanović, tada vođa opozicijskog SDP-a za koji se znalo da će ubrzo doći na vlast, odgovorio na javnu kritiku Vjerana Zuppe, sablaznio javnost i uveo praksu otvorenoga i nečuvenog iskazivanja prijezira političara prema javnosti i svim njezinim akterima koji nemaju političku moć i vlast. U ovom se društvu dugo zna tko je Vjeran Zuppa – književnik, teatrolog, kazališni intendant, prevoditelj, urednik časopisâ, sveučilišni nastavnik te, što u ovome sklopu nije nevažno, deklarirani ljevičar i pristaša SDP-a – samo to nije znao Milanović. Jer, Zuppa je svoje ime i svoj ugled stvorio izvan područja politike koja su predsjedniku SDP-a bila nepoznata, nevažna ili oboje. Da bi postao netko, Zuppi nije trebala ni politička moć ni politička vlast. On je svoje ime izgradio sam, a svoju biografiju ispunio djelima koja će trajati dulje od jednoga četverogodišnjeg mandata.
Mi smo za njih fleksibilna radna snaga, neugodna brojka sa zavoda za zapošljavanje, masa za oporezivanje, jato gusaka u političkoj magli.
Tko su svi ti rektori, dekani i profesori, pravnici, politolozi, ekonomisti i filozofi, književnici, teatrolozi i glumci, poduzetnici, radnici i seljaci, novinari i mediji, civilne udruge i sindikati – sav taj politički neuk i politički nevažan svijet koji opstruira vlast, podmeće joj klipove pod noge, usporava i onemogućuje njezin rad, odvlači joj pozornost na sporedne probleme, nameće joj lažne dvojbe? Tko su svi ti ljudi koji iz dana u dan kritiziraju Vladu, ministre, zastupnike i političare uopće, preispituju njihove odluke, ne razumiju težinu i veličinu njihova posla, nepotrebno zanovijetaju i smetaju im na putu kojim nas vode tko zna gdje? Zbilja, tko smo mi? Mi smo ljudi koji nisu oni. A oni su pripadnici povlaštene političke kaste koja se otuđila od društva i pokazuje patološke znakove gubitka veze s društvenom stvarnošću. Oni su većinom ljudi praznih ili polupraznih profesionalnih biografija koji se nigdje izvan politike ne bi tako dobro uhljebili. Oni primaju najveće javne plaće u državi, neovisno o stupnju obrazovanja, profesionalnom znanju, radu i rezultatima rada, radnome stažu i radnom iskustvu, pa čak i pukom dolaženju na posao. Oni misle da obavljaju najteže i najodgovornije poslove u zemlji i da nitko ne smije biti plaćen više od njih. Oni će dobivati plaće i ako ovu državu odvedu u bankrot jer bit će to – evo loše vijesti za pesimiste – “kreativan bankrot”. Oni su pripadnici političke kaste koji nas, građane i građanke ove zemlje, vide ponajprije kao nekoga tko ne pripada njihovoj kasti, svode nas na rezidualnu društvenu kategoriju, na inferiornu i anonimnu masu.
Ne vide dubinu ponora
Kada je negdje u ranoj fazi svoga premijerskog mandata sudjelovao na skupu nekolicine čelnika država članica NATO-a u SAD-u, Milanović se egzaltirano obratio domaćoj javnosti riječima: “Što da kažem, ovo je najbolje društvo na svijetu.” Najbolje društvo na svijetu? Svaki bi prosvijećeni građanin kazao da je to zacijelo najmoćnije, ali nipošto i najbolje društvo na svijetu. Kazao bi to svatko tko ne poistovjećuje političku moć s društvenim dobrom i moralnom vrsnoćom, svatko tko misli da ima mnogo neusporedivo boljih društava na svijetu od sjedeljki čelnika država članica jednoga vojnog saveza upletenoga u niz politički i moralno suspektnih akcija na kugli zemaljskoj koje je odobrilo “najbolje društvo na svijetu”. Ali politička kasta razmišlja u skladu s jednostavnim pravilom o stupnjevanju pridjeva “moćan”: ako si politički moćan, onda si dobar, ako si moćniji, onda si još bolji, a ako si najmoćniji, onda si i najbolji. Kako su oni politički najmoćniji u ovoj zemlji, nužno su po svemu najbolji te im nitko nema pravo soliti pamet.
U suvremenim demokracijama nikad, dakako, ne može biti uspostavljeno potpuno jedinstvo onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Ali nikad ne smije nastati ni toliko dubok ponor među njima da ga nije moguće makar djelomice i povremeno premošćivati. Dubina tog ponora izražava se, na neki način, i nominalno, u nazivima onih koji vladaju, pa se govori o političkoj eliti, političkoj klasi i političkoj kasti. Ovdje nije moguće sažeti čak ni glavne teorije što su ih o tim trima kategorijama razvili politički i društveni znanstvenici u proteklim stoljećima, a pogotovo od rasprava Pareta, Mosce, Michelsa i drugih autora s kraja 19. i početka 20. stoljeća. No pošavši od prve do posljednje karike u tome tročlanom lancu, opadale su profesionalne kompetencije i moralne vrline članova vladajuće skupine, sužavao se pristup i smanjivao broj njezinih pripadnika, povećavale su se njezina zatvorenost i usredotočenost na očuvanje monopola nad političkom vlašću, pa čak i nad raspravama o njoj. Oni koji godinama vladaju Hrvatskom sve više nalikuju na političku kastu kojoj nedostaju profesionalne kompetencije, koja je zatvorena i otuđena od društva, koja po svaku cijenu nastoji zadržati vlast, pojedinačne i kolektivne povlastice što proizlaze iz nje, koja je zadovoljna i, na neki tragikomičan način, impresionirana sama sobom. Kako se taj zatvoreni svijet, lišen samorefleksije, ne bi uzdrmao i doveo u pitanje izvana, kasta nastoji zapriječiti pristup areni odlučivanja i raspravljanja o politici svima izvan svojih redova i potpornih parcijalnih režima, poput dijelova medijskog sustava. Ipak, naposljetku se mora suočiti s “dragim građankama i građanima“ koji će na izborima izreći svoj sud o njezinu načinu vladanja i političkog ponašanja uopće. Sva sreća da nam je ostala makar ta mogućnost.
Otvori KEKS Pay
Gospođa Kasapović spominje narod, a taj bi narod kad se u cjelini uzme njezino pisanje na istu temu (Milanovića, Josipovića, SDP-a, lijevo liberalniih reformiranih komunista- dakle miljea kojem i sama pripada- napomena adminu da ovo ne cijeni kao povredu prava u komentiranju ili vrijeđanjem jer su to u demokratskom društvu legitimna politička stajališta) rekao da joj je došlo " iz g....e u glavu. No uvjeren sam da nije, već se radi o tome da gospođa Kasapović više ne može izlagati svoj znanstveni ugled na branjenje neobranjivog ( usput priželjkuje na tom spektru pojavu neke nove snage koju će se prozvati spasiteljem i za što će se vezati). Hrvati, ne vjerujte komunistima ma koliko reformirani bili.