Tri mjeseca trajale su svakodnevne žestoke borbe poslije kojih je Vukovar bio mrtav grad. Koliko god se trudili opisati kako je izgledao poslije toga pakla, preživjeli Vukovarci nikada nisu mogli prenijeti pravu sliku grada. U Vukovaru nije bilo niti jedne čitave kuće niti zgrade.
Uništena je bila i tvornica Borovo, koja je nekada zapošljavala i više od 20.000 radnika, ceste i ulice bile su izranjavanje od brojnih granata. Drveće je bilo uništeno, a preživjeli kažu kako u gradu nije bilo ni ptica. Sve je bilo sivo. Slike iscrpljenih i uplašenih preživjelih građana, koji napuštaju grad, i odlaze u nepoznato i danas, 29 godina poslije, zabole sve koji ih vide. Samo su vode moćnog Dunava i dalje tekle kao da se ništa nije dogodilo.
Poluprazne škole
Danas, 29 godina poslije, Vukovar je grad koji sasvim drukčije izgleda. Od nedavno su na ulazima u grad postavljene nove „V“ skulpture s natpisom da ne ulazite u bilo kakav nego u grad koji je mjesto posebnoga domovinskog pijeteta. Ulice i prometnice su gotovo sve obnovljene kao i kuće koje danas krase nove fasade. Ratnih je rana malo. Neobnovljene su ostale samo obiteljske kuće koje nemaju riješene imovinsko-pravne odnose. Vukovar je danas grad koji se može pohvaliti i s tri muzeja, obnovljenim Hrvatskim domom, bolnicom, sportskom dvoranom, modernom tržnicom…
Prije više od tri godine u rad je pušteno vukovarsko plivalište koje slovi za najuređenije u Hrvatskoj. Posluje je i tržni centar Golubica Mall s brojnim prodavaonicama kao i Cinestarom s tri dvorane. Posjetitelje Vukovara ove godine dočekat će i obnovljeni simbol Vukovara i Domovinskog rata – vukovarski vodotoranj. Nekada uništeno središte grada sada je potpuno uređeno i izgleda ljepše nego ikada. Na okrutan i razoran rat najviše podsjeća krug tvornice Borovo. No, u svemu tome nedostaju samo ljudi jer umjesto prijeratnih gotovo 45.000 trenutačno u gradu živi oko 20.000 stanovnika. Nekada prepune osnovne i srednje škole poluprazne su. Još je gora situacija kada se uzme dobna struktura jer Vukovar je danas pretežito grad starih i starijih stanovnika.
– Taj nedostatak ljudi najbolje se vidi u večernjim satima. Međutim, Vukovar je za mene najljepši grad. Nikada ga ne bih promijenila – kaže novinarka Hrvatskog radio Vukovara hrvatske nacionalnosti Sandra Grgić (28) koja je diplomirala zemljopis, turizam i zaštitu okoliša. Svojedobno je sa suprugom probala živjeti u Njemačkoj. Našli su posao,ali su se poslije šest mjeseci vratili. Kaže daje to bila avantura i da ne misli više napuštati svoj grad.
Prisjeća se kako se u Vukovar s obitelji vratila među prvima, već u rujnu 1998. godine. Svjetla Zagreba u kojem je trebala krenuti u prvi osnovne preko noći zamijenila je razrušenim Vukovarom bez javne rasvjete. Vratila se u grad gdje joj je na Ovčari ubijen otac Ivo Ismet Ahmetović, svega šest dana poslije njegova 23 rođendana, ali i nešto više od mjesec dana prije nego li je rođena Sandra. O ocu zna samo iz priča i s nekoliko fotografija. Unatoč tome kaže kako nije odgajana mrziti.
Nismo podijeljeni
– Ne volim priče o podijeljenom gradu jer mislim kako je to prenapuhano. Podjela ima, ali ne u toj mjeri kako neki, koji ne žive ovdje, govore. Najviše se to osjeti kod priča o ratu ili pak nekih događaja poput uvođenja ćirilice. Koliko god neki vjerovali ili ne, mi živimo normalno. Moga su oca ubili Srbi, ali ne svi Srbi nego oni s imenom i prezimenom – kaže Sandra.
A, koliko je Vukovar drukčiji grad, govori i činjenica kako se ona po povratku, ne znajući, igrala s djevojčicom čiji je otac njezina oca odveo na Ovčaru, zbog čega je osuđen za ratni zločin. Sandra još nije smogla snage otići na Ovčaru.
– Mislim kako će još puno proći vremena prije nego budem mogla otići – kaže Sandra koja smatra da ćirilici nije mjesto u Vukovaru. U Vukovaru, a prema popisu stanovnika iz 2011. godine, živi 34,87 posto Srba. Jedna od njih je i Anđelka Pejić (30), novinarka na Radio Dunavu koji program emitira na srpskom jeziku. Ona je osnovnu i srednju školu završila u razrušenom gradu u kojem se rodila. U Novom Sadu diplomirala je povijest i zatim se vratila kući:
– Mjesecima sam slala zamolbe i tražila posao, ali bez rezultata. Nikada niti jedan odgovor nisam dobila. Na kraju sam dobila posao na Radio Dunavu. Svakako da planiram ostati živjeti u Vukovaru, ali, kako nisam udana, preduvjet je posao – govori Anđelka.
Za Vukovar danas kaže da joj je predivan i da ima niz sadržaja za sve uzraste. Dodaje kako ona ipak osjeća podijeljenost u gradu te da postoji nekoliko kafića u koje ne zalazi. Razlog tome je što ne želi da je radi ekavice neko gleda drukčije ili nešto dobaci. Smeta je i činjenica što do nekoga posla, u struci ili koji odgovara njezinu stupnju obrazovanja, ne može bez stranačke iskaznice, ali je svjesna kako to nije slučaj samo u Vukovaru nego širom Hrvatske. Kada razmisli što nedostaje jednome gradu poput Vukovara to su, kako kaže Anđelka, samo radna mjesta i više plaće.
– Svi smo mi svjesni da u Vukovaru više nikada neće poslovati tvornica kao što je bilo Borovo s 20.000 zaposlenih. Ali moglo se i moralo učiniti više po otvaranju proizvodnih radnih mjesta. Nije mi jasno kako nisu iskorištene pogodnosti poput Dunava, željeznice, Luke Vukovar, blizine autoceste, zračnih luka, Srbije, BiH, Mađarske kao i Zakona o gradu Vukovaru. Negdje se griješilo i griješi se i dalje – kaže Anđelka.
Kada je riječ o uvođenju dvojezičnosti u Vukovar, njoj ćirilica, iako je srpske nacionalnosti, ne donosi ništa materijalno. Međutim, misli da ako Ustav i zakon to propisuju, onda to treba i poštovati.
– Ako se ne želi uvesti ćirilica, neka se mijenjaju zakoni. Ovako imamo situacija da na nekim državnim institucijama poput policije, suda ili državnog odvjetništva nemamo nikakve natpise – kaže Anđelka.
Ako se oko nekih stvari ove dvije novinarke, a prije svega Vukovarke, i ne slažu, složit će se da im iznimno smeta kada ih se gleda ili govori o njima sa žaljenjem jer dolaze iz Vukovara.
– Mi nismo jadni, nemojte nas žaliti. Imamo svojih problema, neki su specifični, ali Vukovar je grad koji svojim građanima, kao i onima koji dolaze ovamo, nudi puno više nego neki drugi. Smeta nas jer i o Vukovaru vrlo često najviše govore oni koji ne žive ovdje i ne znaju što je Vukovar. Vukovarci danas imaju iste probleme kao i svi drugi građani Hrvatske, bez obzira na to živjeli oni u Zagrebu, Rijeci ili Splitu. I mi imamo problema s radnim mjestima, niskim plaćama, iseljavanjem – mišljenje je Sandre i Anđelke koje dijeli velika većina Vukovaraca.
Pričate stvari koje promoviraju tipovi poput Bradarića koji su na tenku ušli u Vukovar. Ova sandra je kao bojan glavašević, ubiju im oca a oni glume katolike veće od samog pape. Iz odabira fakulteta velike većine pripadnika srpske nacionalnosti vidi se kako oni ne osjećaju pripadnost matične zemlje u kojoj žive. Odlaziti u novi sad završiti fakultet a zaposliti se u Hrvatskoj? Ići u različiti vrtić, slušati radio na srpskom jeziku i onda poslije imaš problem "uklopiti" se na fakultetu ili na radnom mjestu. Dok god sami srbi u Hrvatskoj ne shvate što žele od svoje budućnosti, ovdje, u zemlji kojoj su se rodili i u kojoj žive, tu neće biti napretka. Njihovo političko vodostvo u Hrvatskoj i oni sami sebe odvajaju i sami sebe guraju u nekakve ugrožene skupine uz pomoć nesretnih novinara (ako ih se tako može nazvati) poput Bradarića