Dobar znanac upozorio me na "oduran mail", kako je rekao, koji ovih dana kruži domaćim internetskim adresama. Riječ je, kako smo jučer ukratko izvijestili, o poruci koja ocrnjuje državnu dužnosnicu rukopisom karakterističnim za obavještajno podzemlje, ali i za vješte pisce špijunskih romana. Većina podataka je izmišljena, a tek tu i tamo, radi što boljeg zavaravanja i veće uvjerljivosti, prošarana kojom istinitom informacijom. Krunska objeda dotične političarke trebala je biti navodno srpsko podrijetlo i nekakva rodbinska veza s četništvom.
Ni jedno ni drugo, čak i da je istina, u glavi razumne osobe ne može biti podloga za bilo kakav vrijednosni sud o toj osobi. Autor poruke međutim sugerira da je to neoprostiv politički i ljudski grijeh, što je u najmanju ruku anakrono shvaćanje za nekoga tko se služi internetskom tehnologijom. Zato se s priličnom sigurnošću može pretpostaviti da se iza poruke koja je doista odurna ne krije nikakav hrvatski Le Carre, nego inačica "rashodovanog" balkanskog špijuna.
Takve poruke ne zaslužuju ništa više nego da ih se "deleta", zbriše ili baci u koš. One uostalom dolaze od političkih marginalaca, a ni publika više nije takva da bi je se takve poruke moge ozbiljnije dojmiti. Ali one su i kao rubni element značajne utoliko što pokazuju koliko se još uvijek vjeruje u moć negativne izborne kampanje.
Kampanja traje već dugo, iako će izbori biti tek u studenom, pa će se proizvodnja poruka sličnog sadržaja do tada intenzivirati. Treba se pripremiti na marljivost političkih arheologa, koji će političarima iskopavati grijehe iz prošlosti, čeprkati po starim govorima, pronalaziti izvanbračnu djecu i nove nepoćudne rođake Ugledni politolozi i stručnjaci za odnose s javnošću uvjeravaju me da je negativna politička kampanja u određenoj dozi potrebna.
Opozicijski političari moraju poentirati na greškama vladajućih. Loše je, međutim, ako se pritom oslone na netočne ili nedovoljno istražene informacije, pa se napad na političkog protivnika izokrene u ćorak i u svojevrsno samooduzimanje kredibiliteta pred javnošću. Loše je i ako stranka nema nikakvih svojih ideja, ako nema viziju kojom bi mogla privući birače, nego se oslanja samo na traženje mana drugima.
Na tu su se taktiku izbori mogli dobiti 2000., kad se iza vladajućih nataložilo toliko toga lošeg da ih je bilo relativno lako smijeniti, ali poslije sedam godina promjena, jasno da su okolnosti zahtjevnije.
Popularnost koju je Čačić stekao kombinacijom poduzetničkog imidža i personalizirane kampanje, porast rejtinga HDZ-a nakon isplata umirovljeničkog duga i rast popularnosti SDP-a na krilima poštenosti bolesnog Račana, govore da se birači zamjetno odmiču od velikih ideoloških i nacionalnih tema. Država je izvana sigurna i iznutra stabilna, pa se pažnja premješta na to koliko ona dobro funkcionira.
U tim okolnostima, međusobne objede stranaka i političara vrlo su ograničenog dometa. Hrvatska je postala toliko preplavljena skandalima i aferama da se rađa svojevrsna otpornost na tu vrstu senzacija. Afera je puno, a gotovo nijedna nije raščišćena dokraja i sankcionirana, pa nisu pridonijele jačanju prava i pravde, nego su, naprotiv, proizvele atmosferu zasićenosti. Međusobne svađe političara javnosti postaju odbojne, pa ni jednoj strani ne donose očekivanu korist.
Moguće je stoga da će na idućim izborima bolje proći oni koji su prepoznali promjene na političkom tržištu i današnja očekivanja birača. Možda će, recimo, prevagu odnijeti glasovi iz skupine od 350 tisuća zakinutih novih umirovljenika, ili iz također vrlo masovne skupine radnika koje potkradaju njihovi poslodavci. A njima treba ponuditi ozbiljnu i uvjerljivu politiku.
Otvori KEKS Pay
