Daniel Ortega Saavedra, trenutni predsjednik Nikaragve, jedan je od najkontroverznijih političkih figura Latinske Amerike. Od mladog revolucionara koji se borio protiv diktature, do čovjeka kojeg danas mnogi optužuju da je sam postao diktator, Ortega je prošao dramatičnu političku transformaciju. Rođen 1945. godine u La Libertadu, Ortega se pridružio Sandinističkom frontu nacionalnog oslobođenja (FSLN), ljevičarskom revolucionarnom pokretu nazvanom po revolucionaru Augustu Césaru Sandinu koji se borio za nacionalno oslobođenje. Nakon što je proveo sedam godina u zatvoru zbog sudjelovanja u pljački banke s ciljem financiranja revolucionarnih aktivnosti, Ortega je izašao još odlučniji u svojim uvjerenjima. Ovo iskustvo, umjesto da ga slomi, ojačalo je njegovu predanost revolucionarnoj borbi. Zahvaljujući svojoj neumornoj predanosti i karizmi, brzo se uzdigao kroz redove pokreta, postavši jedan od njegovih ključnih vođa i stratega. Njegova uloga bila je presudna u organiziranju i vođenju revolucionarnih snaga koje su 1979. godine, nakon dugotrajne i krvave borbe, konačno uspjele srušiti dugogodišnju i ozloglašenu diktaturu obitelji Somoza, označivši time početak nove ere u povijesti Nikaragve.
Nakon trijumfalne pobjede sandinističke revolucije, Daniel Ortega je brzo napredovao u političkoj hijerarhiji nove Nikaragve. Prvo je postao istaknuti član vladajuće revolucionarne hunte, a zatim je 1985. godine izabran za predsjednika zemlje, čime je formalno preuzeo kormilo države. Tijekom svog prvog mandata, Ortega je energično provodio niz reformi koje su temeljito promijenile društveno-ekonomsku strukturu Nikaragve. Ove reforme uključivale su opsežnu nacionalizaciju ključnih sektora ekonomije, s posebnim naglaskom na bankarski sektor i osiguravajuća društva, čime je država preuzela kontrolu nad financijskim tokovima zemlje. Paralelno s tim, pokrenuta je ambiciozna agrarna reforma s ciljem pravednije raspodjele zemljišta i poboljšanja uvjeta života seoskog stanovništva. Ortegina vlada također je pokrenula masovne kampanje opismenjavanja, nastojeći podići razinu obrazovanja stanovništva, posebice u ruralnim i siromašnim područjima. Značajna pažnja posvećena je i unaprjeđenju zdravstvenog sustava, s ciljem osiguravanja šire i kvalitetnije zdravstvene zaštite za sve građane.
Međutim, Ortegina prva vladavina nije protekla bez značajnih izazova i sukoba. Najznačajniji među njima bio je dugotrajni i iscrpljujući građanski rat protiv Contras pobunjenika. Sukob između sandinističke vlade i Contras pobunjenika prerastao je u brutalni građanski rat koji je ostavio duboke ožiljke na nikaragvanskom društvu. Ovaj krvavi konflikt odnio je desetke tisuća života, većinom civila, i uzrokovao masovna raseljavanja stanovništva. Osim ljudskih žrtava, rat je imao katastrofalne posljedice na ionako krhku ekonomiju Nikaragve. Infrastruktura zemlje pretrpjela je ogromna oštećenja, poljoprivredna proizvodnja je drastično opala, a inozemne investicije su presušile, što je dovelo do duboke ekonomske krize koja će obilježiti naredna desetljeća nikaragvanske povijesti.
Nakon što je izgubio vlast 1990. godine, Ortega je proveo gotovo dva desetljeća u opoziciji, strpljivo gradeći svoju političku strategiju za povratak. Njegov trud se isplatio 2007. godine kada se trijumfalno vratio na predsjedničku poziciju, no ovaj put s značajno izmijenjenim političkim imidžem. Ortega se vješto predstavio kao umjereniji i pragmatičniji političar, napuštajući svoju nekadašnju radikalnu ljevičarsku retoriku koja ga je obilježavala tijekom revolucionarnih godina. U nastojanju da proširi svoju bazu podrške i osigura stabilnost svoje nove vladavine, Ortega je poduzeo niz strateških poteza. Približio se poslovnoj zajednici, obećavajući ekonomske reforme i pogodnije uvjete za investicije. Istovremeno, uložio je značajne napore u poboljšanje odnosa s Katoličkom crkvom, tradicionalno utjecajnom institucijom u nikaragvanskom društvu, nastojeći zadobiti njenu podršku ili barem neutralnost. Također, intenzivno je radio na privlačenju stranih investitora, prezentirajući Nikaragvu kao atraktivnu destinaciju za ulaganja. Ova transformacija Ortegine političke persone i retorike označila je novu fazu u njegovoj karijeri, omogućivši mu da konsolidira vlast i postavi temelje za dugoročnu dominaciju nikaragvanskom političkom scenom.
Od 2018. godine, kada je brutalno ugušio masovne prosvjede protiv svoje vladavine, Ortega je pokazao izrazito autoritarne tendencije koje su šokirale međunarodnu zajednicu i dodatno pogoršale stanje ljudskih prava u Nikaragvi. Njegova vlada je sustavno provodila represivne mjere usmjerene na utišavanje svih oblika opozicije i kritike. Ove mjere uključivale su masovna zatvaranja političkih protivnika, često bez pravnog temelja ili uz inscenirane sudske procese, čime je efektivno eliminirana svaka značajna politička opozicija u zemlji. Paralelno s tim, Ortegina administracija je pokrenula agresivnu kampanju gašenja nezavisnih medija, uključujući zatvaranje novinskih redakcija, oduzimanje dozvola za rad televizijskim i radio stanicama, te progon i zastrašivanje novinara. Ovim potezima režim je uspostavio gotovo potpunu kontrolu nad protokom informacija u zemlji. Posebno zabrinjavajući aspekt Ortegine autoritarne vladavine je intenzivan progon Katoličke crkve. Svećenici i biskupi koji su se usudili kritizirati vladu suočili su se s uhićenjima, protjerivanjima i zatvaranjem crkava, što predstavlja nezapamćen napad na vjerske slobode u modernoj povijesti zemlje. Konačno, Ortegina vlada je sustavno radila na ukidanju statusa brojnim nevladinim organizacijama, posebice onima koje se bave zaštitom ljudskih prava i promicanjem demokratskih vrijednosti. Ovi potezi zajedno predstavljaju dramatičan zaokret ka totalitarnom modelu vladavine, ostavljajući duboke ožiljke na političkom i društvenom tkivu zemlje.
Ujedinjeni narodi i brojne druge međunarodne organizacije, uključujući Amnesty International i Human Rights Watch, kontinuirano i oštro kritiziraju Orteginu vladu zbog sustavnog i teškog kršenja ljudskih prava. Posebno je zabrinjavajuće nasilno gušenje masovnih protesta 2018. godine, tijekom kojeg je, prema izvješćima neovisnih promatrača, ubijeno preko 300 ljudi, većinom nenaoružanih civila. Ovi događaji označili su prekretnicu u Orteginoj vladavini, nakon koje je uslijedilo intenzivno zatvaranje političkih protivnika, aktivista i novinara, često bez poštovanja pravnog postupka ili uz inscenirane sudske procese. Režim je dodatno pooštrio represiju oduzimanjem državljanstva stotinama kritičara, uključujući istaknute intelektualce i bivše saveznike. Ove akcije izazvale su val međunarodnih osuda i sankcija, ali Ortegina vlada nastavlja s represivnim mjerama, ignorirajući pozive na poštivanje demokratskih principa i ljudskih prava.
Danas Daniel Ortega čvrsto drži uzde vlasti u Nikaragvi, dijeleći upravljanje zemljom sa svojom suprugom Rosario Murillo, koja obnaša dužnost potpredsjednice. Ovaj bračni duo uspostavio je snažnu kontrolu nad svim aspektima državne uprave, stvarajući de facto obiteljsku dinastiju na čelu nacije. Unatoč sve glasnijim međunarodnim osudama i nizu ekonomskih sankcija uvedenih od strane Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, Ortega i Murillo uspijevaju održati čvrstu kontrolu nad državnim aparatom. Njihova vlast oslanja se na kombinaciju političke manipulacije, kontrole medija i represivnih mjera prema neistomišljenicima. Opozicijske stranke i aktivisti civilnog društva suočavaju se s rastućim pritiskom koji uključuje uhićenja, ograničavanje slobode govora i okupljanja, te sustavno gušenje bilo kakvog oblika neslaganja s vladajućom politikom. Ova represija ne samo da je oslabila demokratske institucije zemlje, već je stvorila i atmosferu straha među građanima, dodatno učvršćujući Ortegin autoritarni stil vladavine.
Obični građani Nikaragve suočavaju se s alarmantnim pogoršanjem ekonomske situacije koja se manifestira kroz višestruke aspekte svakodnevnog života. Rastući troškovi osnovnih životnih potreba, poput hrane i energenata, dodatno opterećuju ionako oslabljene kućne budžete. Nezaposlenost, posebice među mladima, dostiže zabrinjavajuće razine, ostavljajući mnoge bez nade u bolju budućnost. Siromaštvo se širi, zahvaćajući sve veći broj obitelji koje se bore za preživljavanje iz dana u dan. Ova teška ekonomska realnost, u kombinaciji s političkim pritiscima i općim osjećajem bezizlaznosti, rezultira masovnim iseljavanjem stanovništva. Mnogi Nikaragvanci, suočeni s nemogućnošću ostvarivanja dostojanstvenog života u vlastitoj zemlji i strahujući od represije, odlučuju se na težak korak napuštanja svojih domova, obitelji i korijena u potrazi za sigurnošću i boljim životnim prilikama u inozemstvu.
GALERIJA Ovo je 10 najjačih vojnih sila na svijetu
Dobro da je spomenuto kako su Ortegini otvorili škole i bolnice, ali čudno da ne spominje kako su skršili Reagana i Cia-u, koji su pokušali spriječiti dolazak revolucionara na vlast... Što je otvorilo velik potres u Americi nazvan "Iran-kontra", i pad popularnosti republikanaca... to su važni detalji.