Iz godine u godinu učenici završnih razreda srednjih škola – osim ove godine, kada su prvi put postignuti bolji rezultati u odnosu na one lanjske u gotovo svim predmetima – bilježe sve lošije rezultate. Bolna točka redovito je esej iz hrvatskog jezika, a u većini slučajeva oni koji ga ne uspiju položiti predaju – prazan papir. U moru relativno razočaravajućih rezultata nerijetko se zaboravi na one koji su na maturi briljirali, a da su to redom mladi i uspješni ljudi koji svoj put nastavljaju jednakom ustrajnošću, govore priče onih koji su, kao najbolji od najboljih u svojoj generaciji, nakon završene srednje škole nastavili graditi put izvrsnosti, kako u Hrvatskoj tako u inozemstvu. Jedan od njih je i Janko Vrček, maturant generacije 2020., koji je i godinama prije posljednjega i najvećega srednjoškolskog ispita sakupio niz odličja i nagrada kojima se rijetko koji srednjoškolac može pohvaliti. Srebro na Prirodoslovnoj olimpijadi Europske unije, bronca na Međunarodnoj fizičkoj olimpijadi, a onda i priznanje za jednog od najboljih maturanata generacije koji je svih pet ispita na maturi položio s ocjenom odličan. Usto je i dobitnik nagrade Ministarstva obrazovanja. Maturant je takozvane korona generacije Prve gimnazije Varaždin, one koja je ispite polagala pod maskama i uz neprestani podsjetnik na zlatno pravilo dezinfekcije, što je situaciju činilo još stresnijom.
– Pisati maturu prve godine pandemije nije bilo zabavno. Bio sam siguran u svoje znanje, ali nikada nisam volio pisati ispite. Nošenje maske i mjerenje temperature situaciju su činile još neugodnijom. Najviše me mučila matura iz hrvatskog jezika, ali s obzirom na to da nije bilo nastave, imao sam više vremena za pripremu – prisjeća se Janko. Uspjeh na maturi otvorio mu je brojna vrata, ali izbor je naposljetku pao na preddiplomski studij iz prirodnih znanosti na Sveučilištu u Cambridgeu, a nakon toga i diplomski studij iz fizike na Sveučilištu u Göteborgu. Trenutačno radi na doktoratu na švedskom Sveučilištu Chalmers.
– Bavim se fizikalnim svojstvima proteinskih kondenzata. Naziv zvuči komplicirano, ali postoji svakodnevni primjer koji područje čini mnogo intuitivnijim. Ako promiješate ili promućkate vodu i ulje u čaši, tekućine se same od sebe odvoje. Ako isto pokušate s etanolom i vodom, te dvije tekućine ostanu pomiješane. Slična se pojava može dogoditi u stanicama, gdje postoje proteini koji su otopljeni u citoplazmi. Ako dođe do nepovoljne situacije za stanicu, poput povećane temperature, ti se proteini počnu ponašati poput mješavine ulja i vode te se spontano skupe iz citoplazme u tekuću kapljicu. Kada nepovoljni uvjet prođe, stanica mora moći opet otopiti kapljicu proteina u citoplazmi. Ako to nije moguće jer je kapljica postala kruta, može doći do niza bolesti poput Alzheimera ili raka. U ranoj sam fazi doktorata tako da zasad učim različite eksperimentalne i računalne metode – objašnjava Janko.
Područje kojim se bavi, domeće, novo je i još poprilično neistraženo pa bi u budućnosti volio otkriti koja pravila kontroliraju ponašanje tih proteina. Sveučilište na kojem će doktorirati povezano je s industrijom, a usto je upoznao i ljude koji su osnovali dobrostojeću tvrtku s kojom bi rado surađivao. Volio bi ostati u području, a jednoga dana i postati profesor. Komentira i negativne trendove na maturi, poput problema s esejem iz hrvatskog jezika pa domeće kako bi im se moglo doskočiti kada bi se detektirale česte greške koje se pojavljuju kod velikog broja učenika.
– Treba procijeniti gdje postoje rupe u znanju i kako ih možemo pokrpati. Esej je i meni bio najteži, ali nisam siguran zašto je toliko problematičan mnogim učenicima. Jedno od rješenje jest da se piše češće tijekom cijeloga srednjoškolskog obrazovanja, da se što ranije shvati kako bi ga trebalo pisati. Smatram da bi bilo dobro i da profesori budu upoznati s pravilima po kojima se matura ispravlja jer nešto što bi možda prošlo na nastavi ne bi dobilo bodove na maturi. Matura je neugodna kao i svaki drugi ispit, ali ne znam za bolji način provjere znanja na razini cijele države. Kada ne bi bilo mature, fakulteti bi morali sami osmisliti načine da provjere znanje učenika. Dobra je strana to što je standardizirana za cijelu državu jer, kada bi svaki fakultet sastavljao svoj prijamni ispit, moglo bi doći do velike razlike u težini ispita za pojedine fakultete u pojedinim godinama. Ne bih rekao da postoji savršen sustav provjere znanja velikog broja učenika, ali sada smo naviknuti na maturu, tako da bismo se trebali držati tog sustava – komentirao je Janko. U javnom se diskursu nerijetko stječe dojam kako među generacijom Z opada interes za akademskim obrazovanjem, ali Janko kaže kako se ta percepcija ne može poopćiti.
– Pogrešno je razmišljati da s krajem školovanja završava učenje. U školi se ne može naučiti sve, tako da nakon škole ne biste smjeli imati osjećaj da više nikada ne želite otvoriti knjigu. Morate biti svjesni da ne znate sve i imati želju da dalje rastete. To je ono što škola mora naučiti đake; važna je želja za rastom i osjećaj napretka. Ono što je mene i moje prijatelje znalo mučiti vječno je pitanje: kako će mi ovo znanje pomoći u životu? Nije ohrabrujuće ako u nešto ulažete vrijeme i ne vidite svrhu toga pa smatram da je važno da profesori jako dobro prenesu važnost predmeta. Prirodoslovni i matematički predmeti dovode do tehnoloških pomaka. Vrlo je lako pronaći primjer kako se neko pravilo iz kemije ili fizike koje se uči u školi koristi u mnogo kompliciranijem obliku u znanosti ili industriji. Onima koji se neće izričito baviti društvenim predmetima jednog dana može izgledati da su umjetnost ili filozofija beskorisni, ali osobno se vrlo često osvrćem na ono što sam naučio na tim predmetima u svakodnevnom životu. Jedan od mojih prijatelja iz Švedske koji je također studirao fiziku voli jezike, tako da ponekad uspoređujemo riječi i gramatiku različitih jezika. Drugi prijatelj voli glazbu pa, iako nisam stručnjak iz povijesti glazbe, znam dovoljno da bih mogao sudjelovati u razgovoru – kaže Janko.
Dodaje i kako nastavnici moraju znati i htjeti prenijeti znanje, a usto moraju i nastojati da učenici nastave njegovati usvojeno te stjecati novo znanje i nakon mature. Isto tako pomaže da učenici žele prihvatiti to znanje i da imaju osjećaj da rastu i napreduju. Indiferentnost s bilo koje od tih dviju strana, učenika ili profesora, može urušiti bilo koji obrazovni sustav, zaključuje nekadašnji maturant Prve gimnazije Varaždin, škole koja godinama slovi kao rasadnik mladih talenata jer njezini učenici svake godine postignu zavidne rezultate na maturi.
Među takvima je i Ilija Srpak, mladi znanstvenik koji je maturirao 2018. Tada je u medijskim stupcima dobio nadimak Čudesni Varaždinac jer se kao učenik redovito natjecao iz kemije, astronomije i astrofizike, a pritom je ostvario uspjehe kojim se zaista malobrojni mogu pohvaliti. Osvojio je, naime, čak 19 Oskara znanja, a u svojoj je generaciji proglašen najboljim maturantom u Hrvatskoj, među ostalim, i zato što je fiziku i matematiku napisao bez greške, kemiju s 99, a hrvatski i engleski s 91 posto točnosti. Iza njega su preddiplomski i diplomski studij prirodnih znanosti na Cambridgeu, gdje se specijalizirao za teorijsku kemiju, područje koje se, laički objašnjava, može svrstati između kemije i fizike. Nakon toga je upisao doktorat na Sveučilištu u Cambridgeu, ali zbog suradnje s Institutom Max Planck za istraživanje čvrstog stanja preselio se u Njemačku.
– Završavam treću godinu doktorata, nakon čega mi ostaje još jedna, a onda treba vidjeti kamo će me znanost odvesti jer bih u tome volio i ostati. U teorijskoj kemiji proučavam spin-fonon sustave u kojima postoje kvantne spin interakcije, a one su, na kompleksan način, povezane s kvantnim/klasičnim kretanjima atoma. Dosad sam razvio neke matematičke modele i programirao svoj programski paket koji to može simulirati, a dobivam i novi projekt, ali to je zasad tek u povojima – govori Ilija. Njegov život i posao u Stuttgartu, domeće, veoma su dinamični.
– Primjerice, radim na implementaciji neke nove metode, a prvi je korak pritom na papiru točno raspisati ili najjednostavnije sustave ili sve jednadžbe koje se tiču toga. Onda treba razmisliti na koji je način to najlakše implementirati u program, a zatim i napisati neki dio programa. Slijedi testiranje i proučavanje poznatih rezultata. Većina mog rada iznimno je tehnička, a moji profesori vode svoje grupe tako da nemaju puno vremena za svakodnevne rasprave, nego se najčešće nalazimo svaka dva-tri tjedna da popričamo o onome na čemu smo radili – prepričava Ilija.
Ideja da će ga buduća profesija odvesti izvan granica Hrvatske nije mu bila u planu kada je trebalo odlučiti što nakon završene srednje škole. Isprva je želio upisati zagrebački Prirodoslovno-matematički fakultet, ali s vremenom je na natjecanjima upoznao ljude koji su dijelili viziju o studiju izvan zemlje. S vršnjacima je proučavao fakultete te na kraju izabrao Cambridge. Život mu, kaže, zasigurno ne bi bio loš ni da je studirao u Hrvatskoj, ali ipak se smatra sretnikom što je dobio mogućnost studirati u Ujedinjenom Kraljevstvu. U budućnosti bi volio ostati u znanosti, izgledno, s adresom u inozemstvu.
– Mislim da je u Hrvatskoj jako lijepo. Posebno mi se sviđa životni tempo i iznimno mi je drago što sam odrastao u Varaždinu, relativno malom gradu u kojem sam se osjećao sigurnim, imao puno prijatelja i, zapravo, sve što mi je tada trebalo. S druge strane, kultura i društvo vani su drugačiji, a to mi više odgovara. A kako mi se čini i iz privatnog života, izglednije je da ću ostati u inozemstvu. Ipak, kao i s većinom stvari koje su se dogodile u životu, vjerojatno će doći trenutak u kojem će se neko mjesto otvoriti, potencijalno i pozicija o kojoj dotad nisam ni razmišljao. Mnogi žele posao u kojem vide određenu sigurnost. U znanosti je situacija nerijetko nepredvidiva i ljudi se obično sele tri ili četiri puta prije nego što nađu posao. U životnoj sam fazi kada mi selidba ne predstavlja velik problem. Pet sam godina bio u Engleskoj, a sada dvije godine u Njemačkoj i jednostavno se osjećam ugodno na svim tim mjestima. Jednako tako volim učiti jezike tako da, ako dobijem posao u državi čiji jezik ne govorim, bilo bi mi zanimljivo naučiti ga – objašnjava Ilija koji je poliglot i, zasad, govori sedam stranih jezika. A usvajanje gradiva za maturu, prisjetio se, nije mu stvaralo pritisak o kojem je znao slušati od kolega iz drugih dijelova Hrvatske.
– Svi smo od početka srednje škole znali da postoji matura i da je to nešto jako bitno. Međutim, profesori nas nisu dodatno strašiti i stvarali nepotreban stres, koji je kontraproduktivan. Nekoliko mjeseci prije mature imao sam natjecanja na koja sam morao misliti tako da sam se pravim pripremama posvetio potkraj svibnja ili početkom lipnja. Mislim da sam imao sreću da sam se tijekom godina uvijek pripremao za neka natjecanja i redovito obnavljao znanje stoga mi za pojedine predmete stvarno nije trebalo puno vremena. Tijekom pisanja ispita uočio sam relativni nerazmjer kad je riječ o vremenu i količinu ili kompleksnosti zadataka. Za hrvatski jezik mi se, primjerice, sat vremena nije činilo dovoljno, dok mi je na fizici ostalo dva sata viška. S druge strane, nije mi posve jasan trend predaje praznog eseja na maturi. Ako netko želi upisati fakultet nakon 12 godina školovanja, mislim da bi morao moći napisati barem iole suvisao tekst – komentira Ilija.
Među generacijom Z pak, domeće, postoji velika razlika kada je posrijedi vrednovanje visokog obrazovanja, posebice s prodorom umjetne inteligencije u svakodnevicu. U području poput znanosti i istraživanja, objašnjava, na strojno se učenje više gleda kao na alat nego kao na supstitucija za ljudski rad.
– Jedan od govornika na konferenciji u kojoj sam nedavno sudjelovao govorio je kako njegovi studenti imaju vidno manje znanja za kompleksne analize nego što ima on, a on pak manje nego njegovi profesori. Prije 50 ili 60 godina jedva da smo imali nekakva računala, ljudi su sve morali raditi na papiru. Danas zapravo imamo priliku naučiti puno više stvari istovremeno i neki procesi su nam olakšani, ali oni kojima je stalo da dobro rade svoj posao to svakako ne skida teret odgovornosti s leđa, samo mijenja njegovu prirodu – zaključuje Ilija.
Da se svijet u kojem generacija Z odrasta mijenja strelovitom brzinom, a posebno kad je riječ o umjetnoj inteligenciji, smatra i Ilijin generacijski kolega, koji se također obrazovao na obrazovanju na Cambridgeu, Filip Marijanović, bivši učenik zagrebačke XV. gimnazije, popularnog MIOC-a, koji je, među ostalim, završio sa 100-postotnim rezultatima iz matematike i fizike, a odličan je je bio i na višim razinama engleskog i hrvatskog jezika. Na prestižnom je britanskom sveučilištu diplomirao fiziku.
– Naravno da će postojati razlika, pogotovo na razini digitalizacije koja je uzela maha u posljednje dvije godine. Jednostavno živimo u drugačijem svijetu. Općenito se pokazalo da je obrazovni sustav na neki način iznevjerio učenike jer ima ljudi koji mogu živjeti i raditi poslove koji na zahtijevaju specifično ili znanstveno obrazovanje kako bi ih se moglo obavljati. Primjerice, ja nikad ne bih mogao biti influencer, ali ne mogu zanijekati da postoje ljudi koji žive od toga. Čini mi se da možda obrazovanje treba prilagoditi vremenu, a kod nas se to, iz raznih razloga, jako sporo mijenja. S druge strane, u društvu se promijenila percepcija važnosti obrazovanja. Dobiva se dojam da danas svi imaju diplomu, ali ona gubi na važnosti jednom kada mladi shvate da bi, u financijskom smislu, možda bolje prošli da samo otvore "dobar" YouTube kanal – smatra Filip. Domeće i kako postoji određena razlika u percepciji diplome u Hrvatskoj i vani. Dojam je da se u inozemstvu diploma ne valorizira na jednak način.
– Nikad ne tvrdim da je moja diploma vrednija zato što je stečena u drugoj zemlji, ali pogled na papir i titulu je malo drukčiji od onoga u Hrvatskoj. Diploma je u zemljama poput Švicarske tek naznaka nečijih korisnih vještina, ali potrebno je neprestano dokazivanje, ovisno o radnom mjestu za koje se prijavljuješ. Ako se prijavim u financijsku industriju, moram naučiti neke stvari o financijama, nitko me neće zaposliti isključivo na temelju moje diplome. Ipak, ona nosi određenu težinu, neovisno je li stečena u Hrvatskoj ili inozemstvu, ali sama po sebi ne otvara sva vrata – kaže Filip, koji se trenutačno nalazi na doktoratu iz teorije fizike čvrstog stanja pri ETH-u Zürich. Osnovica je proučavanje fizike iza materijala.
– U današnje vrijeme ljudi rade neke eksperimente i mjere nove materijale s novim svojstvima. Primjerice, supravodiči su među najpoznatijim materijalima koji imaju neka egzotična svojstva i zapravo smišljamo kako naći nove materijale s tim svojstvima, kako poboljšati ta svojstva i kako ih, jednoga dana, tehnološki primijeniti – objašnjava Filip. Iskustvo studija vani, domeće, neprocjenjivo je, posebice ako imaš priliku obrazovati se u više zemalja. Britanski se sustav, dodaje, temelji na manje predavanja, a više samostalnog rada, što mu je odgovaralo. Osjeti se da Englezi vole svoju tradiciju, dok je Švicarcima, barem iz njegove perspektive i struke, bitan tehnološki napredak i primjenjivost.
– Švicarsko mi okruženje više odgovara, ali možebitno je to i zbog okolnosti doktorata. Volim svoj posao, ali sam također uvjeren da ne bih to trebao raditi 14 sati dnevno. Pokušavam imati razumnu granicu pa u slobodno vrijeme iskorištavam blagodati Švicarske, poput planinarenja, a u posljednje vrijeme pokušavam svladati i sviranje gitara. Svakako se trudim da to bude nešto potpuno različito od onoga čime se bavim – opisuje Filip.
U međunarodnim je poznanstvima, poglavito na početku studija u Velikoj Britaniji, jedna od tema bilo i uspoređivanje obrazovnog sustava u različitim zemljama, pa tako i ispita poput mature. Standardizirani ispit, smatra Filip, svakako je nešto što treba postojati, a čini se i kako bi redovitija testiranja tijekom cijelog školovanja mogla biti dobar smjer jer je zabrinjavajuća, komentira, disproporcija između srednjoškolskih ocjena i rezultata na maturi. Dobiva dojam i kako iz godine u godinu pripreme za maturu počinju sve ranije, čime se, domeće, gubi poanta testiranja pravog znanja i objektivne procjene, već se isključivo stvara dodatni pritisak na đake.
– Nisam baš ni ljubitelj spajanja razina na maturi jer mislim da to nema smisla, čak i ako je riječ o hrvatskom jeziku. Nije realno od svih očekivati jednako. S druge strane, kad se prisjetim eseja, znam da mi je tada prolazilo glavom: Bože, zašto me tjeraju da to pišem? Činilo mi se beskorisnim, ali u međuvremenu sam promijenio mišljenje. Smatram da je pisanje suvislog teksta iznimno bitna vještina bez obzira na područje kojim se baviš. Imam dojam da se u školi općenito premalo uči pisati, što se na maturi na kraju pojavi kao problem jer je to jedino što je teško uvježbati u kratkom vremenu ako se za to počneš pripremati uoči polaganja ispita – zaključuje Filip.
Da bi dio problema mogao biti u djelomično zastarjelom školskom sustavu, napose u onom dijelu koji bi trebao poticati učenike na razvijanje kulture čitanja i pisanja, smatra pak Iris Trgovec, nekadašnja maturantica Gimnazije Antuna Gustava Matoša iz Zaboka, koja je u generaciji 2020. najbolje riješila test iz informatike i više razine matematike.
– Smatram da bi svakako trebalo osuvremeniti lektirna djela kako bi se đake zainteresiralo za gradivo. Sama matura mora postojati kao alat kojim će se standardizirano i objektivno na razini cijele države procjenjivati znanje. Nažalost, ne možemo se osloniti na to da su kriteriji i ocjene isti u svakoj školi. Stoga mislim da je ovo dobar način da se pod jednakim uvjetima stekne neka završna ocjena. Ipak, preporuka za sve buduće maturante jest da sustavno nadograđuju svoje znanje jer im onda pripreme na kraju neće ni trebati i sve će proći bez stresa. Svakako ne trebaju učiti samo da dobiju dobru ocjenu, nego zbog sebe i kako bi proširili vidike u područjima za koja pokazuju interes – govori Iris. Ali nisu lektire jedino što treba prilagoditi duhu vremena u hrvatskome obrazovnom sustavu, domeće ona. Promjena je nužna na sveopćoj razini, procesi moraju postati fleksibilniji i otvoreniji prema učenicima te im ponuditi više izbora za usmjeravanje.
– Mislim da bi u srednjoj školi učenici sami trebali odabrati koje predmete žele učiti ili se usmjeriti na područja kojima daju prioritet kako bi svoje afinitete i talente mogli usmjeriti na postizanje uspjeha, a ne da ih se neprestano zatrpava gomilom činjenica koje im neće koristiti ili ih neće adekvatno pripremiti za daljnji život – komentira Iris.
Upravo joj je, domeće, fokus na informatiku i matematiku tijekom cijelog obrazovanja omogućio da postigne vrhunske rezultate na maturi, a naposljetku i da upiše željeni Prirodoslovno-matematički fakultet. Nakon preddiplomskog smjera matematike upisala je diplomski smjer računarstvo i matematika, a upravo dovršava diplomski na temu diferencijalne privatnosti na društvenim mrežama. Da će se baviti ovim područjem, postalo je jasno još u osnovnoj školi s obzirom na to da je od petog razreda sudjelovala na natjecanjima iz matematike. Veliku podršku u razvijanju afiniteta davali su joj profesori, ali i roditelji, koji su je podupirali na dodatnim satima matematike, te brat, također nekadašnji student PMF-a, koji je mogao uskočiti kada je nešto trebalo objasniti. Sve je to rezultiralo dobrom podlogom za razvoj onoga čime se danas uspješno bavi.
– Naglasak je na matematičkom pristupu koji objašnjava srž procesa, a ideja cjelokupnog studija, naročito diplomskoga, jest da se nauči razmišljati izvan nekih okvira i da se stekne kritičko razmišljanje koje kasnije može dobro doći u stvarnom poslu. Zaposlena sam u IT industriji i smatram da je to dosta cijenjeno područje jer se ipak sve više stvari oko nas digitalizira i potrebni su ljudi koji će znati raditi. Sada se čuju teze da će sve preuzeti umjetna inteligencija, ali mislim da to nije istina. Uvijek će biti potrebni oni koji znaju upravljati takvim sustavima i usmjeriti ih da budu korisni. Novi su izazovi, ali i prilike, pogotovo za mlade ljude, da se iskažu u tom području – zaključuje Iris.
Otvori KEKS Pay
