Katarina Peović je glas koji u ovom trenutku nedostaje hrvatskom Saboru. To nije konstatacija političkog fana, nego analitička činjenica koja se lako može argumentirati. I da ne bude zabune, ona ne nedostaje zbog političke ravnoteže, nego zbog političkih ideja. Sviđale se njezine ideje nekome ili ne, smisao onoga za što se zalaže svakako će dobiti potvrdu u vrlo skoroj budućnosti. No, hoće li tada za mnogo toga biti prekasno?
Ako fašizam definiramo kao institucionalizirano nasilje, u kojoj je fazi onda hrvatsko društvo i jesmo li zakasnili s prevencijom?
Danas je do te mjere izbrisana granica fašizma i antifašizma, da desničari na društvenim mrežama ostavljaju komentare tipa "antifašizam je najveći fašizam". Ali nije takva mentalna gimnastika došla sama od sebe niti se stvorila u glavama pojedinaca, pa se kao kuga proširila društvom. Izjednačavanje fašizma i antifašizma došlo je od samog političkog vrha i pritom ne mislim samo na hrvatski politički vrh već i na Europsku uniju u kojoj rigidna desnica uspijeva nametnuti svoje crnilo. Opasni revizionizam ima svoju funkciju i dok ne shvatimo koja je motivacija, nećemo razumjeti zašto se fašizam pojavljuje niti ćemo ga uspjeti spriječiti, ponovno. Ovaj puta može biti kobno. Kao i s prvom pojavom fašizma, tako je i s drugom. Fašizam je pokušaj elita da zadrže status quo, nastave business as usual, da još jednu krizu kapitalizma "rješavaju" ratom. A za rat je potrebno huškati proletere jedne na druge, da se proleteri ne bi ujedinili protiv pravih neprijatelja – kapitalističkih elita. Dokle god elite uspijevaju huškati radničku klasu protiv migranata, LGBT osoba, nacionalnih manjina, komunista, humanista općenito, dotle se proleteri neće ujediniti protiv onih gore.
Za rat je potrebno huškati proletere jedne na druge da se ne ujedine protiv kapitalističkih elita
Članica Radničke fronte, redovna profesorica i aktivistica govori o godini koja upravo prolazi, ali i koliko nam je vremena još ostalo