Izuzetno zanimljiv povijesni nalaz otkriven je u Trogiru. Na Dragulinu, mjestu oko 500 metara zapadno od trogirskih sjevernih bedema pronađeno je prije 10-ak godina antičko groblje. I to sasvim slučajno, pri pripremi terena za gradnju – parkirališta. Međutim, sačuvani grobovi čuvali su i jednu dosta nevjerojatnu tajnu. Rad o ovome nalazu objavila je skupina znanstvenika, troje hrvatskih, dr. Mario Novak i dr. Mario Carić iz Odjela za primijenjenu bioantropologiju Instituta za antropologiju u Zagrebu, viša kustosica Lujana Paraman iz Muzeja grada Trogira te dr. Anna Osterholtz s Odjela za antropologiju srednjeeuropskih srednjeistočnih kultura Sveučilišta u Mississippiju u Sjedinjenim Američkim Državama objavili su rad u kojem se opisuje kako su u jednom od grobova pronađeni ostaci dvojice braće starih ne više od tri mjeseca, blizanaca pokopanih ne kasnije od 2. stoljeća.
- Grob blizanaca je jedan od ukupno 42 groba koja je Muzej grada Trogira dokumentirao i istražio sredinom 2016. godine, nakon djelomičnog oštećenja groblja prilikom zemljanih radova na širenju parkirališta obiteljske kuće na području Dragulina u trogirskom Malom polju. S obzirom na položaj groblja (nalazi se oko 500 m zapadno od trogirskih sjevernih bedema, uz ulicu koja odgovara trasi glavne (pra)povijesne prometnice koja je iz Trogira vodila na zapad u zaleđe) te na dosadašnje spoznaje o najmanje 10 rimskodobnih gospodarsko-ladanjskih kompleksa odnosno vila rustika koje su registrirane izvan gradskih bedema u Malom polju i njihov smještaj u odnosu na sačuvani raster rimskodobnog katastra (ager centuriatus), vrlo je vjerojatno da se radi o privatnom groblju na posjedu vile rustike u neposrednoj blizini. Na takvom groblju bili bi sahranjivani članovi obitelji vlasnika i njihovi obiteljski robovi, ispričala nam je arheologinja Lujana Paraman.
Srednjodalmatinski grad Trogir (antički Tragurion/Tragurium) mjesto je UNESCO-ve Svjetske baštine dobro poznato po svojoj srednjovjekovnoj povijesti i arhitekturi. Arheološka istraživanja pokazuju da je razvoj naselja na nekadašnjem malom rtu zaštićenom otokom Čiovo, na zapadnom kraju Kaštelanskog zaljeva, započeo barem krajem ranog ili početkom srednjeg brončanog doba u Dalmaciji, oko 1600. pr. Kr. Od početka željeznog doba, oko 800. pr. Kr., a posebno u predhelenističkoj fazi, 5. i 4. st. pr. Kr., naselje je bilo važno trgovačko središte na istočnojadranskom pomorskom trgovačkom putu. U 2. i 1. stoljeću pr. Kr. naselje je transformirano u helenizirani urbani centar uklopljen u političku zajednicu grčkog grada-države Isse (Vis na otoku Visu), a od kraja 1. stoljeća pr. Kr. grad je integriran u rimsku provinciju Dalmaciju pod administracijom provincijske metropole Salone, današnjeg Solina.
- U rimskome su razdoblju sami stanovnici antičkog grada sahranjivani na uređenom gradskom, komunalnom groblju, koje je, prema rimskoj praksi, smješteno izvan gradskih bedema, uz ceste na prilazu Traguriju i njihovom sjecištu na položaju Dobrić na kopnu, odnosno Malom polju, sjeverno od grada. Na gradskoj je nekropoli posljednjih 15-ak godina istraženo preko 100 grobova na kojima su analize također u tijeku. Grobovi na istraženom dijelu privatnog groblja rimske vile na Dragulinu pripadaju rimskodobnim Tragurinima sahranjenima u razdoblju od 1. do 4. stoljeća nove ere, a među njima se nalaze i najstariji grobovi iz rimskog razdoblja poznati iz Trogira koji se datiraju na sam početak 1. stoljeća, ili pak na prijelaz stare u novu eru, odnosno razdoblje uspostave rimske vlasti i državne infrastrukture na ovom području za vrijeme vladavine cara Oktavijana Augusta, što znači da su neki od njih vjerojatno i prva generacija stanovnika ove vile. Većina pak individua sahranjena je tijekom 1. i 2. stoljeća. U to vrijeme su se na ovom dijelu groblja sahranjivali sve dobne skupine zajednice, odrasli i djeca iznad godine dana koji su se prema tadašnjim običajima kremirali te mala djeca umrla pri porodu ili prije prve godine starosti koja su se sahranjivala u jednostavnu grobnu jamu. Kasnijoj fazi 2./3. do 4. stoljeća pripada nekoliko sahrana male djece u amforama, što je tzv. enchytrismos – praksa sahrane malog djeteta u keramičku posudu, prisutna na Mediteranu u prapovijesnom i antičkom razdoblju. Iako ne možemo biti sigurni s obzirom na uništenost mlađeg sloja groblja, moguće je da je u tome razdoblju ovaj dio groblja služio isključivo za sahranu male djece, što je praksa koja je poznata i dokumentirana u rimskom svijetu. Temeljem stratigrafskih odnosa s ostalim sahranjenim pokojnicima smatramo da su blizanci sahranjeni u vremenu od kraja 1. do kraja 2. stoljeća, objasnila nam je Paraman.
U radu opisani ukop potječe s lokaliteta groblja vile Dragulin, a sastoji se od dvostrukog ukopa dviju osoba koje su pokopane u istoj grobnoj jami bez pripadajućih grobnih priloga. Dvoje dojenčadi pokopano je okrenuto jedno prema drugome s glavama na jugu. Prvo je bio položeno na desni bok, a drugo na lijevi bok. Iako se čini da su položeni sa strana male stijene postavljene između njih, to također može biti rezultat ozbiljnog oštećenja ukopa tijekom građevinskih radova. Groblje Dragulin istraženo je 2016. nakon što je građevinskim radovima na privatnom parkiralištu otkriveno nekoliko kamenih urni. Građevinskim radovima uništeni su gornji slojevi groblja, a ostali su netaknuti samo grobovi ukopani u tlo iznad stjenovite podloge.
- Već je prilikom istraživanja 2016. godine bilo jasno da se radi o dvojnoj sahrani te je na temelju slične veličine kostiju i načina na koji su djeca sahranjena – položena u zajedničku grobnu jamu na bok, okrenuta licem jedno prema drugom – pretpostavljeno da bi se moglo raditi o blizancima. Zatim je provedena detaljna bioarheološka analiza koja je na temelju određenih promjena na kostima ukazala na to da je riječ o dvoje djece potpuno jednake starosti u trenutku smrti, ali i na to da su oboje bolovali i umrli od istih bolesti (metaboličkih poremećaja). Naše pretpostavke su konačno potvrđene nakon što je provedena analiza drevne DNA na Sveučilištu Harvard u SAD-u. Ova analiza je doista potvrdila da je riječ o djeci koja su u najbližem krvnom srodstvu, tj. blizancima, bratu i sestri. Umrli su u nekom trenutku između rođenja i dva mjeseca starosti, kaže dr. Mario Novak koji ističe da su blizanci oduvijek prisutni u ljudskoj populaciji, no rijetko je arheološki kontekst bio dovoljan da bi se sa sigurnošću utvrdilo da se doista radi o takvom slučaju kod dvojnih sahrana male djece.
- Zahvaljujući multidisciplinarnom pristupu i suvremenim analizama danas je moguće proniknuti puno dublje u način života (i smrti) pojedinaca, a time i zajednica i društva u prošlosti, čak i kada je koštani materijal slabo sačuvan kao što je to najčešće slučaj s fragilnim kostima male djece, kaže naš znanstvenik.
Najmlađa su djeca prisutna unutar groblja koje koristi zajednica kao cjelina, iako se čini da su prostorno odvojena od većine odraslih. Ovo je za sada rijedak primjer u rimskodobnoj Dalmaciji, navodi se u radu, ali može biti pokazatelj lokalne tradicije ili privrženosti zajednice, pokazujući da su najmlađi članovi zajednice voljeni i da će im nedostajati. Početna bioarheološka analiza blizanaca bila je usmjerena na nedestruktivnu analizu kako bi se procijenila starost u trenutku smrti i opisale patološke promjene prisutne u ostacima. Procijenjena je dob u trenutku smrti za obje osobe između rođenja i 2 mjeseca. No, tko su bila ova djeca?
- Budući da su djeca u najranijoj životnoj fazi obično pokapana u jednostavnim grobovima bez grobnih priloga ili s njihovim limitiranim repertoarom (najčešće simboličkog značenja), teško je govoriti o njihovom društvenom statusu odnosno o društvenom statusu roditelja ili onih koji su ih pokopali. Sahrana na zajedničkom groblju sugerira da su roditelji (ili oni koji su zaduženi za njihov pokop) bili članovi zajednice i da su sebe smatrali dijelom zajednice. S druge strane, položaj blizanaca unutar groba sugerira da su bili važni za svoju obitelj i da su pokopani s velikom pažnjom. Upravo zbog toga smo u našu objavu uključili i ilustraciju rekonstrukcije pokopa blizanaca – kako bi ih na neki način rehumanizirali i istaknuli brigu tugujućih roditelja za izgubljene potomke i zajednice za izgubljene članove. Na žalost, na kremiranim ostacima još uvijek nije moguće provoditi genetičke analize, stoga nije bilo moguće utvrditi eventualno bliže ili dalje srodstvo između odraslih i djece koji su kremirani te blizanca i ostale male djece koji su inhumirani, govori dr. Novak.
Obje osobe imaju dokaze dugotrajne sustavne metaboličke bolesti. - Bioarheološka analiza je pokazala da su oba djeteta patila od brojnih metaboličkih poremećaja kao što su rahitis (nedostatak vitamina D u organizmu) i skorbut (nedostatak vitamina C) što je posljedica njihove neadekvatne prehrane, ali i neadekvatne prehrane njihove majke tijekom trudnoće. Ovo je potvrđeno i analizom stabilnih izotopa ugljika i dušika iz koštanog kolagena oba blizanca. Uz to, na njihovim kostima pronađeni su i brojni pokazatelji upalnih (infektivnih) promjena. Kombinacija ovih faktora zajedno s traumom poroda (koji je kod blizanaca uvijek rizičniji) definitivno je bila uzrok smrti, kaže dr. Novak. Upućuje, također, kako je uza sve to, analiza trovanja olovom provedena na više osoba iz toga groblja pokazala izrazito visoke vrijednosti olova u zubima Tragurijske zajednice.
- Danas znamo da olovo negativno utječe na zdravlje i metabolizam, posebice trudnica i male djece. No, u rimskome je svijetu olovo korišteno u gotovo svim aspektima života (npr. vodovodne cijevi, kozmetika, posuđe za hranu, konzervacija hrane itd.) jer društvo tada nije bilo svjesno negativnih posljedica olova na zdravlje. Na žalost, zubi ovih blizanaca nisu bili sačuvani pa nismo mogli provesti analizu trovanja olovom, ali je vrlo vjerojatno da je i u njihovom slučaju utjecaj olova na zdravlje i vrlo ranu smrt bio značajan. Važno je za napomenuti da su analize stabilnih izotopa ugljika i dušika kao i analiza trovanja olovom provedene u Hrvatskoj, odnosno laboratorijima Instituta za antropologiju u Zagrebu, i da je to jedina institucija u ovom dijelu Europe gdje se takve analize provode. Sve navedene analize provode se kroz višegodišnju suradnju između Muzeja grada Trogira, Instituta za antropologiju i Mississippi State University iz SAD-a u sklopu projekata koje su financirale Hrvatska zaklada za znanost i Wenner-Gren Foundation iz SAD-a, govori naš sugovornik.
Iako se radi o vremenu naše ere, nije vjerojatno, odnosno sasvim je sigurno da su pronađeni blizanci nisu bili dijelom kršćanske zajednice koja je tada bila tek u nastajanju u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Ali njihovo porijeklo nije time nezanimljivije. - Analiza drevne DNA je pokazala da su stanovnici antičkog – rimskog Trogira najvjerojatnije mješavina lokalnih prapovijesnih (željeznodobnih) populacija kao dominantnog supstrata, zatim starogrčkih naseljenika (pridružuju se u posljednjim stoljećima stare ere) te rimskih naseljenika najčešće s područja Male Azije (današnja Turska), ali i iz sjeverne Afrike i srednje Europe koji su u Trogiru prisutni od 2. stoljeća na dalje. U slučaju blizanaca DNA analiza sugerira njihovo lokalno porijeklo, kaže dr. Novak.
U radu se jasno zaključuje kako su blizanci bili položeni na bok okrenuti jedan prema drugome, vjerojatno čvrsto povijeni. Taj njihov položaj ukopa sugerira nam da je uložena pažnja pri sahrani, da su bili blizanci voljeni i da su nedostajali njihovoj obitelji. Obzirom na broj pronađenih dječjih grobovaunutar groblja, smrtnost dojenčadi i stope mrtvorođenosti vjerojatno su bile visoke, stoga nije teško zamisliti trudnoću i porod kao trenutak velikog straha.
