I ova se školska godina, druga u pandemiji koronavirusa, bliži kraju. To vrijeme još brže curi maturantima koji su na pragu velikoga životnog koraka; odlazak na tržište rada ili na studij. I na što god da se odluče, pitanje je kako su ih za taj iskorak pripremili u posljednje dvije godine školovanja koje su svima bile iznimno turbulentne. Njima je njihova verzija “rada od kuće” bila posebno izazovna, puna prilika, ali i s brojnim nedostacima.
Generacija je to koja može podvući crtu ispod gotovo polovice svoga srednjoškolskog obrazovanja i reći koliko im je pandemija utjecala na život, školovanje, što im je donijela, a što oduzela. Razgovarali smo s maturantima karlovačkih srednjih škola, raznih struka i zanimanja, različitih interesa, životnih ciljeva, no ono što su svi zaključili jest da su oni još dobro i prošli, da su generacije poslije njih izgubile mnogo više jer su im se život i školovanje već na početku srednje škole okrenuli naglavačke. Lovro Novosel je maturant Medicinske škole u Karlovcu, medicinski tehničar, čije je zanimanje posebno traženo. Njegovoj je generaciji pandemija, zapravo, postala i svojevrsna praksa.
Već se prvi dan sve srušilo
– U početku je bilo teško raditi na online nastavi, ali prije godinu dana, kada smo s tim započeli, svi su bili u tome, prilagodili smo se i mislim da je to bio dobar način upoznavanja nove komunikacije između profesora i učenika te da su obje strane naučile puno. Kad smo se vratili u školu pod maskama, bilo je teško naviknuti se na to. A kada smo se prilagodili, opet smo se vratili na online nastavu. Zapravo, oni “stari dani”, “staro normalno” jako nam nedostaje jer u svakom segmentu uvijek moramo paziti na te neke uvjete, ulaženje u prostorije s maskom i slično. Svi jedva čekamo da sve prođe, pa da se družimo, okupljamo, neopterećeno idemo na rođendane, u izlaske s ekipom, na festivale, koncerte... – kaže nam Lovro. Dodaje da su dio prakse koji nisu mogli odraditi bile vježbe u bolnici i nisu ih mogli proći zbog epidemiološke situacije.
– Nisu nas puštali na vježbe jer je bila velika vjerojatnost da bismo mogli pokupiti ili prenijeti COVID-19 pacijentima. Najviše nam nedostaje kontakt s pacijentom i njegova povratna informacija, kako se osjeća, ali i stjecanje nekih manualnih vještina. Ipak, prošli smo sve odjele jer smo praksu započeli i prije pandemije, a i sada idemo na odjele uz poštovanje svih mjera opreza. Zato mi kao generacija i nismo toliko oštećeni kao generacije nakon nas jer smo mi već odradili dosta vježbi u bolnici i stekli neko iskustvo. Generacije iza nas nisu pa će im dosta nedostajati – smatra Lovro Novosel.
On želi studirati i nije siguran je li mu online nastava olakšala ili otežala taj posao. Želi ostati raditi i školovati se u Hrvatskoj, ali smatra da još uvijek sestre i tehničari kod nas nisu dovoljno cijenjeni, pa ne isključuje mogućnost da jednoga dana potraži posao izvan Hrvatske.
– Mislim i da je dobro što smo u jednu ruku prošli takav način rada jer nikad ne znamo hoće li se takvo nešto pojaviti za pet ili deset godina. Vidjeli smo i kako ljudi pate od te bolesti, no nisu svi građani shvatili težinu situacije i kakve posljedice ostavlja – kaže Lovro Novosel.
Adam Vojak, maturant Ekonomsko-turističke škole koji će uskoro postati hotelijersko-turistički tehničar, ima drukčija iskustva s početkom online nastave.
– Na početku, kada je cijela online škola bila samo alternativno rješenje, nama se učenicima činilo da to neće funkcionirati. Već se prvi dan srušio sustav, čemu smo se smijali jer nismo bili svjesni da ćemo se tome morati prilagoditi. Lekcije smo učili preko običnih word dokumenata ili powerpoint prezentacija. Znali smo da nije moglo bolje od toga, ali teško se učilo jer smo bili zatrpani sa svih strana, pa je postao izazov uopće pratiti sve odjednom. Profesori su se stvarno trudili, pa ih je meni bilo i žao jer su morali paziti na sve, od nemara učenika do problema s opremom. Od online poziva, videopoziva, prezentacija, interaktivnog sadržaja, sve su pokušavali kako bi nas zainteresirali i olakšali nam učenje, ali jednostavno je bilo teško pratiti sve jer je ta online nastava doista bila „posvuda“ – prisjeća se Adam. Kaže da je tih neočekivano dugih godinu dana dosta utjecalo na njih, ali većinom u negativnom smislu.
– Praksa je bila otkazana, što meni nije puno smetalo za znanje jer planiram promijeniti područje zanimanja i fakultet, ali mislim da je to svakako ostavilo loše posljedice mojim kolegama koji ostaju u turizmu, hotelijerstvu ili ugostiteljstvu. Osim stalnog osjećaja otuđenosti i beznađa koji smo svi osjećali tih tjedana i mjeseci provedenih ispred ekrana, budile su se i sumnje u to hoćemo li se ikada vratiti u škole. Ja sam od početka preferirao školu uživo jer je stvarala neku rutinu, a slobodno vrijeme smo uvijek imali kako bismo se organizirali, dovršili zadatke i zadaće. U klasičnoj nastavi profesorica nije mogla samo „nestati“, nije mogla samo puknuti veza usred sata, što smo prije uzimali „zdravo za gotovo“ – dodaje Adam. Planira ići na fakultet, ali se boji da će i to također biti online.
– To možda nije loš način rada, ali je nepredvidiv, nepouzdan i može biti i neuredan što se tiče organizacije. Nekada, na nastavu takvog tipa ne može ni utjecati profesor ili predavač, a ako se nastava neplanirano odulji ili se ne dogodi, to indirektno utječe na privatni život i slobodno vrijeme svih strana – smatra Adam Vojak. Kaže da je situacija utjecala i na druženja generacije.
– Izlaske sam uspijevao prilagođavati novim uvjetima, ali ljudi su se počeli prilagođavati ostalim online stvarima koje su nas udaljavale i istovremeno su nam stvarale iluziju da smo bliže svojim prijateljima. Radije bih pristao na to da više nikada ne koristim računalo nego da živim u tom „novom normalnom“ – iskren je Adam.
Biti sam u školi
Njegova prijateljica Sunčica Pušnik, koja završava karlovačku gimnaziju, jezični smjer, također smatra da ovo “novo normalno” nikome nije donijelo ništa dobra i da školarce, nakon prvog vala, nije trebalo udaljavati iz škola.
– Online škola dobra je za podizanje prosjeka, omogućuje da se više fokusiraš na one predmete koji su ti zanimljiviji, međutim, predmete poput matematike, fizike itd. vrlo je teško naučiti online. Smatram da smo najviše zakinuti zbog zabrane izleta, a i sama proslava maturalne večeri također je vrlo upitna, a to su neke stvari kojima se svaki srednjoškolac veseli od prvog razreda – razmišlja Sunčica.
Nije još posve “sjela” ni ova situacija kada su u zgradi Gimnazije samo oni, maturanti, a ostalih učenika još nema u školi.
– Prvih nekoliko tjedana bilo je zanimljivo biti sam u školi, no nakon nekog vremena postane dosadno i nekako vam nedostaje duh škole. Tijekom online nastave nema odmora i smiješnih trenutaka u razredu, već samo laptop. Sada često imamo i prezentacije o samoj maturi, načinima učenja te kako se pripremiti za nju mentalno – smatra S. Pušnik. Osim gimnazije, učenica je i glazbene škole, pa balansira među obvezama.
– Društvo, slobodno vrijeme i školu zna biti teško uskladiti, pa mi je dobar raspored jako bitan, no i sama znam otići na kavu kad bi trebalo ostati učiti, jednostavno da budem malo među prijateljima kada već nema izlazaka. A onda to vrijeme nadoknađujem učenjem i noću – kaže nam Sunčica.
Sandro Boka i Filip Bursić maturanti su Tehničke škole, elektrotehničari. Obojica planiraju upisati studij u Rijeci – Filip elektrotehniku, a Sandro informatiku ili FER u Zagrebu. Vjeruju da će tek na studiju postati jasno što im i koliko znanja iz srednje škole nedostaje. Razmišljajući o tome što su prošli tijekom prošle i ove školske godine, kažu da im najviše nedostaje red koji školovanje nosi u životu učenika, a kojeg nije bilo.
– Nedostaje kada su jasno odvojeni sati koje provodiš u školi, na praksi i doma. To je, posebno lani, bilo totalno izmiješano, kada smo svi bili u lockdownu i na online nastavi, bila je zbrka; pratili smo nastavu na čak četiri platforme, nije bilo videopoziva, uglavnom prezentacije. Tada smo imali puno slobodnog vremena, kao da je ljeto počelo već u ožujku. No, znalo se događati da smo neke zadatke dobivali kasno poslijepodne s kratkim rokom za rješavanje, a mi smo se već isključili, tako da se ta nastava, zapravo i nama i profesorima svodila na cjelodnevno “druženje” – kažu nam Sandro i Filip. Složni su u tome da je pouka koju su izvukli iz svega da nije dobro što se učenike isključuje iz škole, što idu na online nastavu jer time puno više gube – u učenju, ali i u druženju.
– Ne vidim smisla u tome jer, primjerice, ja idem normalno u školu kao maturant, a učenik trećeg razreda je doma, ali zajedno poslijepodne imamo nogometni trening. Takvih slučajeva ima i Sandro na rukometu – iskren je Filip Bursić.
Sandro kaže da se danas online nastava popravila, sve je na istoj platformi, postoje videopozivi, ali ipak je učenje uživo lakše jer profesor u razredu bolje objasni, a i učenik više sluša i pazi.
– Imali smo slučaj lani da je cijeli razred, nas 22, pisalo test u jednom predmetu dva puta i oba smo puta svi dobili jedan, jednostavno se nismo “uskladili” s profesorom i gradivom. Trebalo je vremena dok smo to prošli. Profesori su se trudili drugo polugodište lani, ali bilo je poteškoća; u nekim smo predmetima uspjeli podignuti ocjene, a u nekim i srozati. Dobro je to što smo stalno imali praksu, tu smo dosta naučili. Ja sam još i radio preko učeničkog servisa i tada sam još više naučio – kaže Sandro. Isto dobro iskustvo s praksom, posebno kod privatnika, ima i Filip.
– Iskreno, i odviknuli smo se od toga da idemo van navečer, nađemo se kod nekoga ako ima rođendan. Inače, u 22 sata idemo doma, nemamo što više raditi vani – kažu. I oni ističu da generacija nakon njih gube još više jer su, primjerice, ove školske godine do sada bili u školi tek dva mjeseca.
– Još i ne kuže koliko će im to školsko vrijeme nedostajati u svakom pogledu – smatraju Filip i Sandro.
Mladim ljudima u srednjoj školi posebno je važno druženje, ta socijalizacija poluzrelih ljudi, sklapanje prvih većih prijateljstva, dijeljenje radosti bezbrižne mladosti. To će im faliti puno više nego obrazovanje koje se uvijek može nadoknaditi ali mladost ne možeš ponavljati. Neka im je sa srećom.