Svidjelo se Slavoncu Draženu Madžareviću kad je srodnu dušu pronašao u Zagrebu, i izgledalo kao da bi se lako privikao na život u velikom gradu, no Marija, čiju je mladost ratni vihor kovitlao između Gornjih Bogićevaca i metropole za to nije htjela ni čuti. I prije četvrt stoljeća vratila je ona njega kući, u Rešetare. Tako od nauma da u stričevoj firmi radi kao električar, za što se i školovao, nije bilo ništa. Uzeo je svoju berdu u ruke, svirao i radio, a onda je ostavio, da više vikende i noći ne provodi izvan kuće.
Konji su azilanti
– A sad opet radim i vikendima i noćima – pogledavajući prema koralu s lipicancima i noniusima, smije se 51-godišnji Dražen sjedajući u debelu hladovinu ispod oraha.
Obitelj Madžarević u svome dvorištu ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo “Slavonska priča”, uzgajaju konje s kojima upregnutima u kočije idu na sve moguće manifestacije po Slavoniji, poput Đakovačkih vezova i Vinkovačkih jeseni. Odjeveni u tradicijsko ruho, oni su obavezni i na Pokladnim jahanjima. Dražen je i predsjednik konjogojske udruge “Konji bili, konji vrani”. Sa sinovima Lukom i Matijom istinski su čuvari slavonske tradicije i običaja pa je njihova poljoprivredna priča okrenuta isključivo u tom smjeru. Poticaje za uzgoj životinja ne dobivaju jer ih za kastrate ni nema, već samo za rasplodne, a Madžarevići su odlučili da ih neće uzgajati za daljnju preprodaju. Njihovi konji svoj vijek ne skončavaju u klaonici, već ostaju na gospodarstvu dok ih ima.
Naši su konji pravi azilanti, posebna je priča kako smo ih kupovali. Imamo jednu dvadesetogodišnju kobilu, pravog olditajmera. Nju smo kupili od mesara. Uglavnom smo kupovali životinje koje su drugi otpisali i nisu se brinuli o njima. Kod nas je i kobila koju ni mesar nije htio, nisu joj davali nikakve šanse da će se izvući, a ona je danas druga u Hrvatskoj u zaprežnom sportu. To je potvrda da ti konj vraća onako kako s njim radiš – govori 47-godišnja Marija.
Za prehranu četveronožnih ljepotana Bare, Mice, Bate, Sigija te crne i bijele Elze Madžarevići na tri hektara uzgajaju ječam, zob i kukuruz i kose oko sedam-osam hektara svojih i tuđih livada. Jedini u Hrvatskoj imamo zatvorenu kočiju – pokazuje Dražen “vozni park” s četiri fijakera, dvoje slavonskih kola, natjecateljskim te rimskim kolima.
Volimo ići u zaprege, na manifestacije. Kitimo naša kola svatovski, idemo na natjecanja, u zaprežnom sportu jednoprega dvije godine smo drugi – dodaje.
Čuvari tradicije na gospodarstvu imaju i suvenirnicu sa slavonskim proizvodima poput zlatoveza, tkanica i nakita. Dio izrađuju sami, dio ljudi iz okolice. Prave i odjevne predmete kakvi su se u Slavoniji nosili od davnina, poput košulja i prsluka, s tim da su u tradicijske dodali i moderne elemente, kako bi, temeljeni na šlingeraju, bili nosivi i izvan manifestacija. Za taj krojački dio “Slavonske priče” zadužena je Draženova mama Anica koja s njima živi.
Došla je iz Zagreba, u štiklama
Na gospodarstvu je u fazi ishođenja potrebne papirologije i kušaonica, kapaciteta za do 60 osoba, uređena u rustikalnom stilu, u drvetu, s pomno osmišljenim detaljima, poput starih bačava i korita pretvorenih u lustere. Student turizma i ruralnog razvoja u Požegi, 20-godišnji Luka, pokazuje nam na policama kušaonice više od stotinu pehara koje su Madžarevići osvojili u konjičkim sportovima, za najljepše okićena i najraspjevanija kola... Od njega tri godine stariji Matija u Zagrebu studira građevinu i baš kao Marija nekoć, i on se namjerava vratiti u Slavoniju i s bratom nastaviti brigu o gospodarstvu. Njima će biti lakše nego roditeljima jer imaju čvrsto postavljene temelje i znanje.
– Kad smo mi došli, u Novoj Gradiški nije bilo posla pa sam rekla Draži da nabavi 20 ovaca – kaže Marija.
– Čudio sam se, ona došla iz Zagreba u štiklama i radila bi nešto o čem’ nema pojma – nastavlja Dražen.
Uzgajali su oni i pse, isprobavali sve i svašta dok se nisu našli u svojoj slavonskoj priči, govore izvodeći konje iz korala, dva uprežući u slavonska kola u koja sjedaju Luka i Dražen, a dva sedlajući, za Mariju i Matiju. Vesela povorka iz dvorišta je izišla na ulice Rešetara i s pjesmom prošla kroz selo, baš onako kako su nekoć radili stari čiju tradiciju njeguju.
Otvori KEKS Pay
