Nećeš vjerovati koje vijesti imam. Čuo sam da avion sinoć nije poletio iz Astane, vjetar je bio prejak, snijeg je padao i pilot nije htio poletjeti, vratili su sve u hotel, tim mi se riječima javio jedan kolega dan prije našeg povratka u Hrvatsku. Prva pomisao: "O, ne, ostat ćemo zarobljeni u Kazahstanu". Druga pomisao: "Ne bi to ni bilo tako loše". Još koji dan u Astani, na mom prvom ovosezonskom snijegu, nije uopće loša opcija. Gdje da potpišem?
Kada smo došli u glavni grad devete zemlje po veličini na svijetu, dočekao nas je snijeg i temperature od -7 Celzijevih stupnjeva. Bio je to lagani šok jer u Hrvatskoj je tada bilo oko 10 stupnjeva. Shvatila sam tada da je ulaganje u debelu, zimsku jaknu bilo najbolja investicija za ovo putovanje. Ali tako je to u ovoj državi centralne Azije. Koliko je bilo hladno, možemo dočarati ovim – dan prije našeg dolaska vjetar je toliko puhao i snijeg toliko padao da su zatvorili škole u glavnom gradu. S time da su se oni navikli na takvo vrijeme, jer temperature se spuštaju i do -16.
No sve je to dio života u Astani, nakon nekoliko dana i mi smo se navikli na hladnoće. Jer mnoge od nas s vremena na vrijeme udari snježna nostalgija pa smo zapravo, duboko u sebi, svi uživali. U planinskim predjelima Kazahstana vjerojatno je idila bila živopisnija, ali ovo je priča o Astani. I ne biste vjerovali kada bi vam netko rekao da je to svjetski, ogroman, jednom riječju svemirski grad za naše prilike. Ali tako jest! U Zagrebu smo se navikli na austrijsku arhitekturu, staru jezgru, padanje žbuke s pročelja, a Astana je pak prepuna ogromnih, novih poslovnih zgrada. Sve je visoko, sve je u staklu, neboderi paraju oblake i sve se svijetli. Neki novi svijet u pravom smislu te riječi.
Na ulicama, barem u centru, nećete naći smeće, nema razbacanih papirića po pločniku, nema zalijepljenih žvakaćih, a u tri dana tamo smo vidjeli točno dva opuška, "zarobljena" u ripnama pločnika. Ulice su čiste, na grad se pazi, u trenutku kada je pao snijeg, u tri ujutro, ulice su bile pune ralica, krenulo se s čišćenjem jer promet se u Astani zna jako zgusnuti. Gužve nisu neuobičajene ni za Zagreb pa nije za očekivati da ih neće biti u Astani, pogotovo jer je tamo gorivo mnogo jeftinije. Litra benzina ili dizela stoji oko 50-ak centi, ovisi o kvaliteti.
No dok su gužve očito sveprisutne, mentalitet je nešto što ne dijelimo s ovim ljudima. Hrvati su puno opušteniji, nije tamo kao kod nas, sjedni u kafić, popij nešto s prijateljima, uživaj dv-tri sata. U Astani su ljudi zatvoreniji. Nema toliko kafića, nema toliko druženja, a da to nije samo naš dojam, potvrdila nam je i naša sugovornica. Simpatična Balaussa (17) bila je volonterka na Sambo Svjetskom prvenstvu, čiji je domaćin bio glavni grad Kazahstana. Tamo je bilo devet hrvatskih natjecatelja, a ona im je pomagala u svemu pa smo to iskoristili za razgovor. Bala, kako je svi zovu, odrasla je u Astani, živjela je blizu aerodroma (pola sata vožnje od centra), a sada je u samoj jezgri grada.
– Opće je mišljenje da su ljudi u Astani hladni, da ti se neće nasmijati na ulici, neće vas pogledati. Mentalitet je takav da su vrlo tradicionalni. Recimo, odlazak mladih u klub percipira se kao nešto loše, nepoželjno. Mi mladi družimo se tako što se šećemo s prijateljima, odemo u kino, šoping-centar. Uvijek ima i puno društvenih događaja organiziranih po gradu, od govorništva, učenja engleskog i slično.
Kada smo kod šetnje ulicom, uistinu vas neće ni pogledati i zamarati se vama. No ako nešto trebate pa pitate izravno, pomoći će. U dućanu je primjerice samo pogled sa starijom ženom koja je kupovala bio dovoljan da zna što nas zanima. Uglavnom ne znaju engleski, ali rukama i nogama pokušat će vam objasniti i pomoći. Kada smo kod sporazumijevanja, većina ljudi govori ruski i kazaški, dva su to različita jezika jer kazaški je sličniji turskom, a engleskom jeziku pak teže mladi ljudi. – Obrazovanje se poboljšava, puno toga naučila sam u školi, pa i engleski. No puno ga vježbam, volontiram kada god stignem na ovakvim međunarodnim događajima kako bih mogla prakticirati jezik. Mi mladi svjesni smo da ćemo trebati engleski pa se trudimo. Ja govorim kazahstanski, ruski, engleski i učim francuski – kaže nam Bala, koja taman upisuje fakultet, ali ne u svojoj zemlji. Cilj joj je Europa.
VEZANI ČLANCI:
– Škole su javne, ne plaćamo ih kao ni srednje škole. Imamo državne ispite i besplatni fakultet koji moraš zaraditi ocjenama. IT, matematika, fizika imaju i više stipendija pa studenti izaberu te fakultete zbog novca, a onda im je teško završiti. No odustajanja nema, roditelji te "natjeraju" da završiš fakultet i dobiješ diplomu. Ja se prijavljujem za studij u Mađarskoj, razmišljam o psihologiji i sociologiji. Mađarska ima dobre veze s Kazahstanom, tamo je puno naših ljudi pa je roditeljima u redu što želim tamo studirati. Bila sam jako tvrdoglava oko toga da želim ići pa su na kraju popustili i pristali.
S obzirom na to da je zemlja vrlo tradicionalna, nije čudno da mlade privlači otvorenija Europa. No isto tako vrlo su ponosni na svoje korijene. – Želim studirati psihologiju jer smatram da se o tome ovdje malo govori. Recimo, potražiti pomoć ili posjetiti psihijatra je sramota. Idem u inozemstvo učiti pa se vratiti i pokušati to promijeniti. Voljela bih putovati Europom, ali onda se vratiti u Kazahstan i pomoći svojoj zemlji da se razvije.
Kazahstan je zemlja koja ima više od 20 milijuna ljudi i uglavnom prevladava islam. No nije to toliko izraženo. – Islam je došao k nama, nije oduvijek bilo tako. Naši preci vjerovali su u sunce, prirodu... Sada smo većinom muslimani, ali mislim da nismo vjernici koji duboko vjeruju. Muslimanke nose hidžab, a mi želimo zadržati svoje korijene, imamo svoju narodnu nošnju i zato ne nosimo hidžab. Ne želimo izgubiti svoju autentičnost.
Naravno, nije u svim dijelovima zemlje tako. Moderna Astana se prilagodila, ali južni dio države ipak je tradicionalniji. Balina obitelj sada je u centru glavnoga grada, srednje su klase i sedmero ih je. U obitelji je petero djece. – Imam dvije starije sestre, jednu mlađu i brata. Većina kazahstanskih obitelji ima puno djece. Uglavnom su to djevojčice. Populacija je takva da imamo više žena nego muškaraca. Država daje dječje doplatke, plaće nisu prevelike, a život u glavnom gradu za njihove prilike relativno je skup. Valuta je kazahstanski tenge, a odnos s eurom mu je: 1 euro je 525 tengi. – Cijene su visoke, ako želiš unajmiti stan u centru, plaćaš 200.000 tengi na mjesec (oko 380 eura, op. a.). Mi imamo svoj stan pa plaćamo samo režije. Jako je teško imati stan u Astani, a zarada nije dovoljna za neki bolji život. Ako radiš za nekoga, zarađuješ 300.000 tengi prosječno (570 eura). Moj otac je inženjer, radi izvan grada, gradi kuće, a mama je dizajnerica interijera, ona je sama svoj šef. Ona zarađuje dovoljno.
Kada smo već kod cijena, prošetali smo se kazahstanskim trgovinama i dućanima s odjećom koje imamo i u Hrvatskoj i možemo reći da nemaju nešto ekstremno drukčije cijene. Naravno, neke namirnice znatno su jeftinije, ali mora se u obzir uzeti i njihov životni standard. Kada su namirnice u pitanju, kruh im je od 390 tengi (0,74 eur), kilogram krumpira je 0,26 eura, Coca-Cola od dvije litre 1,47 eura, 10 jaja može se pronaći za 1,52 eura pa nadalje, a litra mlijeka košta od 1,14 eura naviše. Za veliku Milku izdvojit ćete 5,23 eura, čak je u Hrvatskoj jeftinija.
Ipak, život u Astani za mnoge domaće je lijep, većina ih zapravo i ne zna za drugo. – Volim živjeti u Astani, ali puno se toga još mora naučiti i razviti. U odnosu na ostale dijelove Kazahstana, ovdje je odlično, tu mogu biti ono što jesam, modernije je, nema pritiska društva kao u ostalim dijelovima. Na jugu se primjerice više provode pravila kada je vjera u pitanju. Na sjeveru je pak kombinacija jer ima puno Rusa pa se miješaju i vjera i mentalitet i nije tako striktno.
Kada je pak turizam u pitanju, svi dijelovi Kazahstana imaju svoje čari, a zemlja je golema. – Almaty je više turistički nastrojen, ima planine, a na zapadu nam je Kaspijsko jezero, to je nama kao L. A. U tim je turističkim mjestima skupo pa ljudi obično idu u Tursku ili UAE, tamo se uglavnom ide na odmor. Turizam u Kazahstanu za sada nije posebno razvijen, ali postaje sve bolje.
Mi nismo vidjeli ostale dijelove ove zemlje, ali fotografije jahanja konja po tim ogromnim prostranstvima itekako su primamljive, kao i planine i jezera. No o tome drugi put, za sada smo se držali Astane, a i tamo se ima što vidjeti. To je drugi najveći grad u Kazahstanu nakon Almatyja, a simbol grada je toranj Baiterek. Izgrađen je kao simbol prijenosa prijestolnice iz Almatyja u Astanu 1997. godine. Toranj je visok 97 metara i ima vidikovac. Spomenik je nadahnut narodnom pričom o mitskom stablu života i čarobnoj ptici sreće koja je položila jaje u pukotinu između dvije grane stabla. Baiterek je simbol nove etape u životu kazahstanskog naroda. Osim ovog tornja, mogu se vidjeti Khan Shatyr, Palača mira i pomirenja, Nacionalni muzej Kazahstana, monumentalna džamija Nur-Astana, gradski park... Mi smo u obilazak krenuli u 7 ujutro, kada na ulicama nije bilo gotovo nikoga, ali zato su tada fotografije najbolje i ne morate kasnije uklanjati ljude s njih. Nije čudno što tada nema nikoga jer u Astani se sve otvara uglavnom oko 9 ili 10 sati.
Sve atrakcije uglavnom su oko centra grada, Astana je dobro povezana gradskim autobusnim linijama i lako se snaći, sve je nekako pravokutno, a prostor je ogroman. Ako vam se ne šeće ili ne gura po autobusima, vožnja taksijem od oko pola sata stajat će vas oko dva eura. Iako smo spomenuli da nema mnogo kafića, poneki ćete za predah ipak pronaći, a zanimljivo je da imaju i ugostiteljske objekte koji nude pivo koje se može natočiti u rinfuzi (za litru i pol izdvojit ćete oko četiri eura, što je najskuplja opcija), a dobit ćete uz to sirove kazahstanske specijalitete te pivo možete nositi kući. Kada smo kod specijaliteta, pročitajte sve na vrijeme. Pripremite se jer specijalitet je konjetina. Nemojte da vas iznenade i okus i miris, a kamuflirat će je u razna jela. Nacionalno jelo im je bešbarmak. Sastoji se od kuhanog mesa, tankih listića tjestenine i umaka od luka, goveđe juhe, soli i papra. Najčešće se za to koriste konjetina i janjetina, ali može i govedina. Nama je poslužena govedina, ali konja smo ipak probali, i to nesvjesno. Serviran nam je qazi, kobasica od konjskog mesa, inače popularna u srednjoazijskim zemljama, uključujući Kazahstan. Reže se na tanke ploške, a može se poslužiti kao hladno predjelo.
Naravno, porcije su goleme. Razlog? Nepoznat. Ili žele biti što bolji domaćini ili uistinu jedu mnogo. Stavljat će vam hranu na tanjur dok ih ne zaustavite, i to konstantno. Ponudili su nam qazi. Kušali smo ga iz pristojnosti i nismo bili oduševljeni, no o ukusima se ne raspravlja. Kažu da se poklonjenom konju ne gleda u zube i mi smo tu kobasicu od konjetine nekako morali prožvakati. U svakom slučaju, ovo gastronomsko iskustvo pamtit će se još dugo, baš kao i dug put do Kazahstana, sati i sati leta, stiskanje u avionu, ljudi, snijeg, nova kultura... Iskusili smo ono što i većina ljudi iz Astane – život samo u Astani, jer velik dio stanovnika glavnoga grada nije bio nigdje izvan njega. Zemlja je golema. Mnogi si to ne mogu priuštiti financijski, ali ni vremenski. Kazahstan je širok do te mjere da se prostire na pet klimatskih zona te ima dvije vremenske. No zato država privlači velike događaje kao što su Svjetske nomadske igre. Ove godine održale su se početkom rujna u Astani, sportsko je to natjecanje u tradicijskim sportovima kao što su konjičke utrke, ragbi na konjima, hrvanje jahača, tradicionalno streličarstvo... Svijet je to za koji mnogi od nas nisu ni znali da postoji, a recimo samo da su Svjetske nomadske igre najveće sportsko natjecanje na svijetu nakon Olimpijskih igara. Imaju više od 2000 sportaša te su upisane na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine i održavaju se svake dvije godine.
>>FOTO Pitali smo umjetnu inteligenciju kako će najpopularnije hrvatske destinacije izgledati za 100 godina. Plitvička jezera su nestvarna>>
Nepregledna zemlja. Bio sam 11 noćenja u Astani, pokušao raditi dnevne izlete, ali sve je 1000km udaljeno. Izvan Astane sve je jako ruralno, čak i 50-ak km od Astane, a u njoj blještavilo. Preporučujem Borovoie, Burabay na njihovom jeziko, nešto kao male Plitvice i Park prirode Korgalzyn, malo veća verzija Kopačkog rita gdje dolaze ptice flamingosi. Čuvajte se korupcije. Mene je doslovce policija opljačkala za 100eur jer sam pušio gdje je zabranjeno na ulici, a uz mene je stajalo i pušilo barem 150 ljudi. Ali ja sam bio laka meta, jedini bijelac, turist u masi. Žalio sam se ambasadi Kazahstana u RH i poslali su mi broj prwdmeta koji se vodi protiv te dvojice policajaca, tako da, možda i nije tako loše, ali tek ako se požalite. Bez toga, pojeo vuk magare. Lijepa zemlja, drugačija....