Pretjerana samouvjerenost, iluzija kontrole i sustavno podcjenjivanje negativnih scenarija kognitivne su pristranosti koje su u povijesti vjerojatno ubile više ljudi nego klinički poremećaji psihopata na vlasti. Većina velikih tragedija nije započela ludošću, nego pogrešnom procjenom. Samouvjerenost je u politici cijenjena osobina. Vođe moraju djelovati odlučno, govoriti u izjavnim rečenicama i ostavljati dojam da znaju kamo vode brod. Birači ne vole sumnju, tržišta ne vole kolebanje, saveznici ne vole nesigurnost. Problem nastaje kada vođe počnu vjerovati vlastitoj predstavi. Kada moć zamagli razliku između projekcije i stvarnosti. Kada politička retorika postane osobna realnost i kada javna samouvjerenost postupno preraste u uvjerenje o vlastitoj nepogrešivosti. piše Dejan Verčić za portal Šest.
Iluzija kontrole
Vladimir Putin vjerovao je da će za nekoliko dana, možda tjedana, moći umarširati u Kijev, baš kao što se 10. kolovoza 2019. sa svojom motociklističkom skupinom Noćni vukovi odvezao na Krim, pet godina nakon što su ga 2014. zauzele ruske snage bez oznaka, koje su mediji prozvali “malim zelenim čovječuljcima”. Zamišljao je brzu operaciju, ograničen otpor i podijeljen Zapad. Umjesto toga dobio je rat iscrpljivanja koji je ušao u petu godinu. Putin je u njoj ubio ili osakatio više od miljun svojih državljana. Ukrajinskih vojnih žrtava više je od pola milijuna, gotovo četiri milijuna civila interno je raseljeno, a više od šest milijuna izbjeglica napustilo je zemlju. To je deset milijuna kolateralnih žrtava pogrešne odluke. Odluke koju je Putin donio 24. veljače 2022.
U vrijeme pisanja ovoga teksta, prije tri dana, Benyamin Netanyahu i Donald Trump napali su Teheran. Kada su 28. veljače 2026. ubili veći dio iranskog državnog, vjerskog i vojnog vrha s ajatolahom Alijem Hameneijem na čelu, djelovali su samouvjereno. Uvjereni da kontroliraju situaciju. Da je operaciju moguće ograničiti, eskalaciju zadržati, posljedice predvidjeti. Možda ih je zavaralo iskustvo iz lipnja 2025., kada su Sjedinjene Države bombarderima B-2 Spirit napale iranske nuklearne objekte, a odgovor Teherana ostao suzdržan. No geopolitika nije laboratorij u kojem se eksperimenti ponavljaju pod istim uvjetima. Ovoga puta je drukčije. Poplava se prelila na susjedne zaljevske države, pogodila promet tankera kroz Hormuški tjesnac i uzdrmala burze diljem svijeta. Neizvjesnost je preko noći postala globalna. Čak i kad bi rat završio danas, a ništa ne upućuje na to, njegove bi posljedice bile dugoročne i dalekosežne. Našli smo se u vrtlogu koji može povući mnogo više nego što su planeri zamišljali. Iran je napao i britanske vojne baze na Cipru, čime je pogodio državu članicu Europske unije (Cipar) i državu članicu NATO-a (Veliku Britaniju). Eskalacija ima vlastitu logiku: kada je jednom pokreneš, više ne pita za početne namjere. Svaki rat mijenja početne uvjete igre.
Iran je država u kojoj nisam želio predavati
Moram spomenuti da je Iran jedina država u kojoj nisam želio predavati, iako su me pozivali. U trideset i pet godina nastupao sam na sveučilištima i konferencijama u više od četrdeset zemalja. Volim putovati i navikao sam se na razlike, kompromise i činjenicu da politika mnogdje ne funkcionira onako kako bismo željeli. Iran je za mene bio iznimka.
Kao čovjeku, suprugu i ocu kćeri, njihov odnos prema ženama jednostavno mi je neprihvatljiv. Vladari zaljevskih država barem se trude ići ukorak s vremenom. Iranski vjerski vođe ne. Prije nego što sam ozbiljno razmišljao o prihvaćanju poziva, iz Irana se vratila nizozemska kolegica, profesorica na Sveučilištu u Amsterdamu. Govorila je o izvrsnim studenticama, živahnim raspravama i iznimno gostoljubivim kolegama; ali i o stalnoj napetosti, o pravilima koja kao žena nikada ne možeš uistinu zaboraviti jer te prate na svakom koraku.
Tada sam odlučio da ne idem. Iako se divim perzijskoj kulturi i žao mi je što zemlju još nisam vidio. Iran sam upoznavao posredno, kroz ljude. Prijateljevao sam s kolegicom čija je obitelj pobjegla pred Homeinijem i njegovim mulama. Upoznao sam je dok je predavala u Škotskoj; kasnije se preselila u Kanadu, a potom ju je prerano zaustavila bolest. Nikada se nije vratila u domovinu.
Užas u Disneylandu za odrasle
Na američko-izraelsko bombardiranje Iran je odgovorio raketiranjem zaljevskih država: Bahreina, Katara, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Također Izraela, Jordana i Cipra. Već tri dana odjekuju eksplozije i zasad ništa ne upućuje na to da će uskoro prestati.
U posljednje dvije godine posjetio sam Dohu, Dubai i Rijad. Prva dva grada najviše su me podsjećala na Disneyland za odrasle. Potpuno kontrolirano, gotovo umjetno okruženje koje stvara osjećaj sigurnosti i bezvremenosti. Sve funkcionira, sve je čisto, sve blista. Bogatstvo je vidljivo, gotovo demonstrativno. Ispod te površine mnoštvo doseljenika i nevidljivih radnika koji osiguravaju da zabavište radi dan i noć. Globalizacija u svojoj najuglađenijoj, luksuznoj verziji. Te zabave sada je, barem privremeno, kraj. I toga mi je iskreno žao.
Sjećam se gostovanja na sveučilištu u Dubaiju, gdje predaju profesori sa svih kontinenata, a u predavaonicama sjede studenti iz Europe, Azije, Afrike i Amerike. Svijet u malom. Osim na jednom programu: sigurnosnim studijima. Taj je bio namijenjen isključivo domaćim studentima. Iako su se u nastavi oslanjali na izraelska i ruska iskustva, program je bio strateški zatvoren. I bio je jedan od najbrže rastućih na sveučilištu. Nakon početka ove godine vjerojatno će rasti još brže.
Možda je upravo to najveća ironija. Zaljevske metropole izrasle su na obećanju stabilnosti u nestabilnoj regiji. Na ideji da se sigurnost može kupiti, rizik osigurati, a politika kontrolirati uz dovoljno novca, tehnologije i nadzora. No ni najkontroliranije okruženje ne može isključiti geopolitiku. Iluzija kontrole djeluje dok djeluje. A onda iznenada više ne.
Disneyland za odrasle temeljio se na uvjerenju da se od kaosa možeš odmaknuti ako si dovoljno bogat i dovoljno strateški važan. Da si most, a ne meta. No mostovi su u ratovima često prve žrtve. Sjetimo se onoga u Mostaru. Rakete ne gađaju samo vojne ciljeve ili infrastrukturu. Gađaju ideju da se globalizacija može odvojiti od sukoba. Da kapital može teći mimo povijesti.
Povijest rijetko podnosi gubitak bez raspodjele dobiti
Što povezuje ratove u Ukrajini i Iranu s državama koje nisu izravno uključene? Indija i Kina sjede na ogradi i promatraju tko se tuče. Dok drugi plaćaju krvlju, one kupuju jeftiniju energiju. Još od početka rata u Ukrajini, zbog sankcija i ruskog udaljavanja od Zapada, dobivale su naftu i plin po znatno nižim cijenama. Sada se čini da bi se sličan obrazac mogao ponoviti i s Iranom. Ono što će za većinu svijeta poskupjeti, za neke će pojeftiniti. Iran im već nudi naftu po sniženim cijenama. Tamo gdje netko gubi, netko drugi dobiva.
Nalazimo se usred globalne preraspodjele moći. Najviše dobivaju oni koji stoje po strani, promatraju i ne dopuštaju da ih se uvuče u izravan sukob. Oni koji razumiju da je ponekad strpljenje najbolja strategija. Pretjerana samouvjerenost političara stvara kolateralne žrtve. Povijest, čini se, uvijek stvara i nenamjerne pobjednike.
Otvori KEKS Pay
