Plan je bio da se Tita i njegovu pratnju zarazi bakterijom kuge, prije atentata izvršitelja bi se imuniziralo. Bakteriju bi se u Titov krug pustilo kroz poklon, kutiju cigara, koja bi bila napunjena smrtonosnim plinom koji bi se oslobodio pri otvaranju. Bilo bi to ili u Beogradu ili u Londonu gdje su se trebali susresti. Plan je propao, umro je Staljin. Izvršitelj je trebao biti Teodoro B. Castro, kostarikanski diplomat, veleposlanik te zemlje u Jugoslaviji. U travnju 1953. godine, Josip Broz Tito primio je Teodora B. Castra u Bijelom dvoru u Beogradu.
Diplomat je predložio gospodarsku suradnju, prema kojoj bi Kostarika izvozila kavu i kakao u Jugoslaviju u zamjenu za kupnju cementa i industrijskih strojeva. Tito je svog gosta smatrao simpatičnim, ali je iza pretjeranog laskanja osjetio da gost možda ima i skriveni motiv. Međutim, nije znao da je njegov gost zapravo sovjetski agent čija je tajna misija zapravo bila na njega izvršiti atentat. Svakako Tito nije u tom trenutku znao kako se zapravo radi o sasvim drugoj osobi, Josifu Romualdoviču Griguleviču (Grigulevičiusu) Lavretskom, agentu NKVD-a koji s Costa Ricom i nije imao neke veze. To je zato jer je rođen u Litvi 1913. godine a porijeklom je zapravo bio s Krima, pripadao je malom židovskom narodu Karaita koji su živjeli samo na tom poluotoku a govorili su, uz naravno jidiš, jednim od turkijskih dijalekata.
Grigulevič/Castro očito nije imao sudbinu da u povijest uđe na način kao Lee Harvey Oswald, imao je iza sebe i neuspjeli pokušaj atentata na Lava Nikolajeviča Trockoga zbog kojega ipak nije kažnjen uobičajenom staljinističkom kaznom za takav neuspjeh, smrću. Ostat će ipak iznimno intrigantnom povijesnom figurom čijim se životom danas bave povjesničari posvuda po svijetu, tekstove o njemu i o infiltraciji sovjetskih tajnih službi tekstove nalazimo od Mađarske do, naravno, Costa Rice. Grigulevič je od mladosti bio gorljivi komunist, očito spreman i da ubije za ideal ako to bude od njega zatraženo.
Prije nego što je dobio ime Teodoro, bio je poznat kao Miguel, Iúzik, Felipe, Padre, Artur, Daks, Maks, José O. Campo, I. P. Lavretski, I. Grigoriev i Maksimov. Ubojstvo Tita zapovjedio mu je, prema istraživanjima, sam Josif Visarionovič Staljin koji sasvim sigurno ne bi taj posao povjerio nekome bez ekstenzivnog iskustva. A Grigulevič se borio u Španjolskom građanskom ratu, ali sa zadatkom da ubije vodeće trockiste, pa i samog Trockog. Grigulevičeva obitelj emigrirala je u Poljsku, a njegov otac, farmaceut, kasnije je sam otišao u Argentinu kako bi potražio bolju sreću. Kao tinejdžer, Grigulevič je u Poljskoj uhićivan zbog aktivizma u tamo ilegalnoj Komunističkoj partiji.
Zatim je otišao ocu u Argentinu koji mu je ponudio da ode studirati na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Imao je velikog talenta za jezike, osim litavskog, ruskog i poljskog, naučio je i španjolski, portugalski, francuski, talijanski i engleski. Za jednog boravka u Parizu, regrutirala ga je sovjetska tajna policija, što mu je omogućilo kasnije pridruživanje Narodnom komesarijatu za unutarnje poslove, NKVD-u, i Komitetu državne sigurnosti, KGB-u, njihov je suradnik postao 1936. u Španjolskoj. Položaj je podrazumijevao odgovornosti, uključujući i njegovo sudjelovanje u španjolskom građanskom ratu 1930-ih.
Moglo bi se uistinu reći kako se radilo o sovjetskoj varijanti Jamesa Bonda, Grigulevič je bio pravi kozmopolit. Vratiio se po nardebi Kominterne u Argentinu gdje je trebao privući poljsko i židovsko izbjeglištvo komunističkoj ideji. Kroz Južnu i Srednju Ameriku putovao je predstavljajući se kao prodavač radio uređaja, električar, prodavač osiguranja i kao novinar i pri tome sklapao prijateljstva s povijesnim osobama kao što su upravo čileanski pjesnik Pablo Neruda koji je i pomogao Griguleviču i dvoje suučesnika, njegovoj supruzi Lauri Araujo Aguilar te Antoniju Pujolu Jimenezu, da pobjegnu od meksičke policije nakon neuspjelog atentata na Trockog, meksički umjetnici David Alfaro Siqueiros i sama Frida Kahlo, svi su, naravno, bili komunisti.
U Argentini nije prestao biti gorljivi aktivist a onda je, oponašajući očevu profesiju, otišao u Sjedinjene Države te osnovao ljekarnu u državi Novi Meksiko koja je zapravo bila paravan za sigurnu kuću u kojoj je planirano atentat na Trockog. Za taj neuspjeh, trocki i supruga utekli su, lakše je ranjen tek njihov unuk, Grigulevič je ponovo morao dokazivati svoju pouzdanost i lojalnost u uvjetima Staljinovih čistki koje pogotovo nisu bile milostive prema Židovima. Jedan je test bilo obavljanje tajne komunikacije s još jednim poznatim sovjetskim špijunom u Americi, Rudolfom Abelom. Kao što je morao pružiti znanstvenu podlogu za progon kolege, također Židova, povjesničara Leva Zuboka.
Opravdao se i mogao je nastaviti dalje. Preobrazba Josifa Griguleviča u Teodora Bonefilla Castra uvelike ima veze s talentom nacionalnog pisca Joaquína Gutiérreza, kojeg je upoznao u Južnoj Americi kada je taj autor radio kao diplomat u Čileu. Iz tog prijateljstva proizašla je ideja o stvaranju novog identiteta za agenta NKVD-a i KGB-a, onog koji bi mu omogućio da se infiltrira u političke, društvene i diplomatske krugove Kostarike. Njegova pomno smišljena alternativna biografija predstavila ga je kao nezakonitog sina uzgajivača kave iz kostarikanske Alajuele, koji je četvrt stoljeća živio u Čileu, Brazilu i Urugvaju. Sovjetski se agent nastanio u Rimu, gdje se stavio u službu kostarikanske političke klase, koju nije bilo teško prevariti. Imenovan je 4. srpnja 1951. tajnikom kostarikanskog ureda u Rimu, tvrdeći da je u Vječni grad došao sa suprugom kako bi potražio duhovnu utjehu od Pape nakon smrti sina. U roku od nekoliko mjeseci, Castro je promaknut u konzula, a zatim u veleposlanika u Italiji i Jugoslaviji.
Dosta od ovih navoda kostarikanskom listu El Observador iznijela je Marjorie Ross, kostarikanska odvjetnica i novinarka Marjorie Ross, koja je deset godina istraživala slučaj sovjetske infiltracije kostarikanske diplomacije kojoj je jedan od važnijih ciljeva bilo ubojstvo Tita. Svoje je saznanja pretvorila u knjigu pod nazivom "Tajni šarm KGB-a. Pet života Josifa Griguleviča". - U početku je to bila samo nejasna informacija. Saznala sam samo za mogućnost da je agent sovjetske tajne službe obnašao dužnost u našoj vanjskoj službi. Kao ljubitelj špijunskih priča, nisam mogao ignorirati tako čudnu glasinu, ispričala je autorica. Kaže kako je samo nekolicina njegovih drugova, poput pisca Joaquína Gutiérreza, znala tko je on zapravo. - Ostale je Grigulevič jednostavno iskoristio, bili su privučeni njegovim uvoznim poslovima i veličanstvenim međunarodnim vezama, koje su bile apsolutno stvarne. Među potonjima bili su bivši predsjednici Echandi, Figueres, Oduber i Monge; te nekoliko poslovnih ljudi u poslovima s kavom i bananama, koji također nisu bili svjesni pravog identiteta novog veleposlanika. Mora se reći da je malo kostarikanskih veleposlanika obavilo tako učinkovit posao kao 'Teodoro B. Castro', objasnila je Ross za kostarikanskom listu.
Šest mjeseci nakon smrti Staljina i otkazivanja atentata na Tita, Castro/Grigulevič je zatražio dopust kako bi pratio suprugu na liječenje u Švicarsku, odakle se nikada nije vratio i nestao je bez traga. O naglom njegovom nestanku iz Rima spekuliralo se svašta, spominjala i mafija. Istina je bila drugačija. Nakon Staljinove smrti, Aleksandar Orlov, Grigulevičev bivši kolega, počeo je objavljivati Tajnu povijest Staljinovih zločina. Iz straha da će njegov identitet biti otkriven, Grigulevič je pozvan natrag u Moskvu, što je označilo kraj njegove karijere kao tajnog agenta. Postao je ondje novom osobom, sada je bio znanstvenik Josif G. Lavretski, povjesničar s interesom u Katoličku crkvu i Latinsku Ameriku.
Postao je i dopisnim članom Sovjetske akademije znanosti i umjetnosti iako je kolege zbunjivalo praktično nepostojanje njegove biografije prije 1940. kao i njegovo uporno odbijanje da se fotografira. Kao i brzina objavljivanja novih knjiga, čak oko 50, pa se sumnjalo da je unajmio ghost writere. Otkrila ga je objava u sovjetskom znanstvenom časopisu gdje je izašla i slika koju je Rossova iskoristila da novim tehnologijama prepozna da se radi o istoj osobi, Lavretski je bio Castro. Kao moskovski znanstvenik, Grigulevičev život konačno je završio 2. lipnja 1988., mnogo godina prije nego što je Kostarika saznala za infiltraciju koju su sovjetske tajne službe orkestrirale pola stoljeća ranije. Sve je otkriveno tek propašću Sovjetskog Saveza.
Opterećeni su neki sa diktatorima iz prošlosti. Valjda geni....