Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kako je bivša država 1953. zaštitu tražila pod okriljem Zapada

Tito je sklopio savez s Turskom i Grčkom i Jugoslaviju praktički pridružio NATO-u: taj je savez smatran jugoistočnim krilom Europe
31. ožujka 2020. u 19:16 2 komentara 9085 prikaza
F-84 G

Proljeće je, 1957. godina. Tek se razdanilo, a zavijajući zvuk sirene za uzbunu odzvanja zračnom lukom Batajnica. Visoki časnik JNA s crnom kožnom aktovkom ulazi u sobu za brifinge u koju su već stigli piloti lovci 204. lovačkog avijacijskog puka. Časnik značajno pogleda okupljeno osoblje pa, namjestivši naočale, krene ih ukratko upoznati s novonastalom situacijom. Zemlje Varšavskog pakta jutros su započele s invazijom na FNR Jugoslaviju. Na licima pilota i tehničkog osoblja vidljivi su šok i nevjerica. Prodor se očekuje iz nekoliko različitih pravaca, i to iz Mađarske, Rumunjske, Bugarske i dijelom iz Albanije. Prije 10 minuta u smjeru Beograda uzletjela je veća koncentracija neprijateljskih bombardera u pratnji lovačke zaštite s uzletišta u Bugarskoj i Rumunjskoj. I prema drugim gradovima kreću se jata bombardera.

Koronavirus Ilija Petković Svjedok stravične epidemije iz 1972. godine prisjetio se kako je Jugoslavija dobila tu bitku

Časnik spušta papir s depešom i ispod naočala pogleda pilote: „Vi znate da naši saveznici Grčka i Turska, s kojima imamo sporazum, neće sjediti prekriženih ruku. Oni su članice NATO-a, a preko saveza s njima to u ratu postajemo i mi. Shvaćate kako će metodom domino-efekta ovo prerasti u svjetski rat, a mi ćemo postupati kao punopravni član zapadne alijanse. Daljnje naredbe i instrukcije dobit ćete po polijetanju. Neću vam lagati, mnogi od vas neće se vratiti, ali takav je naš posao. Sretno, momci…“

Variraju odnosi sa Staljinom

Piloti trče prema lovačkim avionima tipa Canadair F-86E Sabre koji su poredani na glavnoj pisti.

Naravno, ovo je alternativni scenarij koji se nije dogodilo, ali se mogao dogoditi s obzirom na izvjesne epizode iz povijesti nekadašnje Jugoslavije, o kojima se rijetko ili gotovo nikako nije pisalo i govorilo, a koje potvrđuju da ta socijalistička zemlja nije uvijek bila „nesvrstana“ te kako je svoje mjesto i zaštitu u jednom povijesnom momentu znala potražiti i pod okriljem Zapada.

Naime, poslijeratna Jugoslavija po svom društvenom i političkom uređenju bila je primarno komunistička država sa svim onim elementima koji su bili temeljnim značajkama ovog poretka. Primarno zbog toga, u javnosti, posebice onoj inozemnoj, uvriježeno je mišljenje kako je Jugoslavija bila iznimno bliska i pod utjecajem tadašnjeg SSSR-a. Tomu, osim političkog uređenja, doprinosi i činjenica da se Jugoslavija, pogotovo u posljednjih dvadesetak godina svoga postojanja, u nabavama naoružanja i opreme uglavnom oslanjala na Sovjete.

Riječki kolektiv Aupičku na Valentinovo briše Jugoslaviju iz kolektivnog sjećanja PERFORMANS U RIJECI 'Izbrisali smo Jugoslaviju iz kolektivnog sjećanja'

Međutim, to nije uvijek bilo tako, a odnosi Jugoslavije i nekadašnjeg SSSR-a jako su varirali od završetka Drugoga svjetskog rata. Znali su biti loši, posebice tijekom tzv. Rezolucije Informbiroa iz 1948., pa ne samo da Jugoslavija nikada nije postala članicom Varšavskog pakta, nego je umalo završila kao punopravna članica NATO-a. Vratimo se malo u razdoblje famozne Rezolucije Informbiroa i 1948. godinu. Rezolucija pod punim nazivom „Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica“ dokument je koji je donesen 28. lipnja 1948. godine u Bukureštu, u kojem je Informbiro – međunarodna asocijacija komunističkih partija osnovana 1947. godine – osudio KP Jugoslavije zbog toga što se odbio podvrgnuti napucima iz SSSR-a. Drugim riječima, Tito nije poslušao svog učitelja Staljina pa je pružao pomoć grčkim partizanima u građanskom ratu, što nije bilo po dogovoru i naljutilo je velikog vožda. Inače, riječ je o oružanom sukobu koji se dogodio u razdoblju od 1944. do 1949. između grčkih vladinih snaga podržavanih od Ujedinjenog Kraljevstva (kasnije i SAD-a) i Narodnooslobodilačke armije Grčke pod nazivom ELAS koja je bila pod kontrolom Grčke komunističke partije. Jugoslavija je u tom sukobu aktivno pružala potporu komunističkoj frakciji tako što je pružala utočište časnicima ELAS-a te je čak imala i časnike za vezu u njihovim vojnim zapovjedništvima, što je u konačnici bio presudni moment za donošenje Rezolucije Informbiroa. Rezoluciji su prethodili koraci SSSR-a koji je 18. i 19. ožujka 1948. godine povukao svoje civilne i vojne stručnjake iz Jugoslavije. Ti problemi koji su označili razdoblje od 1948. pa do 1955. usmjerili su jugoslavensko vodstvo da se okrene ka Zapadu kako bi se izbjegla mogućnost vojne intervencije s istoka. Iste onakve kakvu smo vidjeli, recimo, u Poljskoj i Mađarskoj 1956. godine. Jugoslavenske vlasti su započele s jako naglašenom „diplomacijom iza zatvorenih vrata“ kako bi se izvršilo približavanje Zapadu. Na sličnom kursu u to vrijeme su i u Washingtonu koji 1949. donosi procjenu da bi u eventualnom srazu sa sovjetskim blokom Jugoslavija mogla biti ključna saveznica. Tako ondašnji američki predsjednik Harry Truman odlučuje kako ne treba baš inzistirati na promjeni uređenja u Jugoslaviji i pokušati zadržati Tita na vlasti. CIA je procijenila kako je za Staljina gubitak Jugoslavije iz okrilja značio slabljenje sovjetskih potencijala u Sredozemlju.

Najprije se ispitivao teren s obje strane, a uskoro dolazi i do konkretnih poteza. Prvi korak bio je prijedlog Georgea Kennana, Trumanova savjetnika i ključnog američkog čovjeka tijekom hladnog rata s njegovim prijedlogom liberalizacije izvozne politike SAD-a prema Jugoslaviji.

Peter Handke Handke se opravdava 'Ja se nikada nisam podčinio Miloševiću. Ja sam Jugoslaven'

Međutim, istinsko približavanje počelo je djelovanjem jugoslavenskog obavještajca Vladimira Velebita. On je ishodio u Washingtonu pozitivan odgovor na upit bi li SAD isporučio oružje Titovoj Jugoslaviji. Nakon kombinacije Kennan – Velebit, negdje u prosincu 1950., američki je Kongres izglasao zakon o hitnoj pomoći Jugoslaviji koja je tu pomoć i službeno zatražila mjesec dana poslije. Već iduće 1951. u Beograd dolazi John Kennedy, a u “tajni“ posjet središtu američke vojne moći Pentagonu odlazi slavni načelnik Generalštaba JNA Koča Popović. O svemu tome je već naširoko pisano u medijima iz regije, a poseban osvrt o toj tematici donosi i Lorraine M. Lees u svojoj knjizi “Održavanje Tita na površini: Sjedinjene Države, Jugoslavija i hladni rat“.

To je uzrokovalo seriju ozbiljnih poteza. Najprije se u listopadu 1951. u prijestolnici Beogradu potpisuje tzv. MAP ili Pakt o vojnoj pomoći. Jugoslavija pristupa i američkom zakonu o uzajamnoj pomoći, tzv. MDAP-u. Tako su primarno SAD, Britanija i Francuska počeli slati naoružanje za Jugoslaviju. Na taj način Jugoslavija je primila oko 15 milijardi dolara pomoći u naoružanju i opremi. U tom razdoblju uz ostale rodove vojske najkritičnije stanje bilo je u ratnom zrakoplovstvu koje se do tada uglavnom oslanjalo na Sovjetski Savez. Do 1954. godine od potpisivanja sporazuma Jugoslavija je na ovaj ili onaj način opremljena s 292 klipna i 192 mlazna zrakoplova te oko 20 transportnih letjelica. Uz ovaj segment zaprimljeno je i mnoštvo drugog naoružanja – od 1120 bestrzajnih i 715 samohodnih topova, preko 5000 ručnih protutenkovskih bacača pa sve do 918 tenkova…

Uz države poput SAD-a, SSSR-a, Velike Britanije i Francuske, Jugoslavija je postala jedina zemlja koja je u svom naoružanju imala nadzvučne lovce. Kad je riječ o mlaznom zrakoplovstvu, Jugoslavija je na temelju sporazuma nabavila četiri tipa mlaznih zrakoplova, (Canadair) F-86E Sabre, (North American) F-86D Sabredog, Republic F-84G Thunderjet i Lockheed T-33. Postojala je i američka vojna misija koja je bila smještena u Beogradu, a činila su je 124 predstavnika. Osim opreme i hrane, važan segment pomoći bila je i tehnologija koja je postala okosnicom domaće vojne industrije. Rezultat toga je i unapređenje i usvajanje novih tehnologija za vlastitu zrakoplovnu industriju u čemu je prednjačio mostarski SOKO.

Andrea Metelko Zgombić, hrvatska koordinatorica za pitanje sukcesije bivše SFRJ NAMIRILI SVOJE DUGOVE Hrvatska od Srbije traži 148,5 milijuna dolara. Beograd potrošio zajednički novac iz sukcesije

Naime, postoji i detalj o susretu Koče Popovića i Dwighta Eisenhowera, koji je Koču pitao bi li Jugoslavija stala na stranu Zapada u borbi protiv Sovjeta. Koča mu je potvrdio da je Jugoslavija prekinula odnose sa Sovjetima zbog imperijalističkih tendencija u SSSR-u i ne bi bilo nikakve prepreke da se Jugoslavija odupre agresiji s istoka skupa sa zapadnjacima. Dalje je povijest. NATO je osnovan 4 travnja 1949. godine, a glavnim zapovjednikom postao je upravo Eisenhower koji je 1952. predložio da zajedno sa Španjolskom, Turskom, Grčkom i Portugalom u savez bude primljena i FNR Jugoslavija. NATO pakt imao je intenciju kreiranja tzv. južnog krila, a uključujući te zemlje u članstvo, trajno bi se blokirao pristup Sovjeta i Varšavskog pakta u Sredozemlje, što je bio ključni cilj zapadne alijanse. Ponovno dolazi do diplomatske ofenzive s obje strane, i sa Zapada i iz Jugoslavije.

Članica američkih obrambenih planova

Nakon što su u NATO 1952. primljene Turska i Grčka, ponovno se aktualizirala mogućnost konkretnije konekcije Jugoslavije s ovim savezom. U veljači 1953. na inicijativu Tita sklopljen je savez Grčke, Turske i Jugoslavije kao ugovor o prijateljstvu koji je podrazumijevao koordiniranje vojnih zapovijedi. Konačno, na Bledu u Sloveniji potpisan je Ugovor o savezu i političkoj suradnji i uzajamnoj pomoći. Spomenuti ugovor postignut je na razdoblje od 20 godina. Na taj način, uz izravno posredovanje Grčke i Turske, tadašnja FNR Jugoslavija postala je dijelom američkih obrambenih planova i taj savez je smatran dodatkom NATO-u, i to kao Jugoistočno krilo Europe.

– Balkanski pakt i trilateralna saveznička vojna pomoć SAD-a, Velike Britanije i Francuske bili su oslonci jugoslavenskog plana obrane od eventualne agresije s istoka početkom pedesetih godina. S novim saveznicama Grčkom i Turskom u proljeće 1953. godine ratificiran je savez koji je posredno Jugoslaviju uveo u zajedničke obrambene planove NATO-a jer su obje države bile punopravne članice tog saveza od veljače 1952. godine. Sve tri balkanske države vidjele su u istočnom bloku glavni izvor ugrožavanja vlastite sigurnosti i zato su bile prirodni saveznici. U atmosferi pritiska postignuti su politički aranžmani u kratkom roku i potisnuti su u sjećanje konfliktni odnosi triju zemalja – kaže nam Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.

BORISLAV RISTIĆ Kako danas u Hrvatskoj prepoznati Jugoslavena?

Balkanski pakt

Kad je riječ o prevladavanju prepreka za sporazum, Radić odgovara:

– Poslije Rezolucije Informbiroa Jugoslavija se distancirala od gerile Demokratske armije Grčke, prekinula je sve oblike suradnje i zatvorila granicu. Iz jugoslavenskog kuta grčka vojska bila je protivnik, ali nekoliko godina kasnije jugoslavenski i grčki časnici zajedno s turskim sjedili su za radnim stolom i prebrojavali divizije i pukove istočnog bloka i izražavali su planove kako se najbolje obraniti.

U tom smjeru poduzete su i prve zajedničke aktivnosti. Na vježbi “Dunav” održanoj 16. kolovoza 1954. godine postrojbe JNA prikazale su što mogu učiniti pred načelnikom grčkog Generalštaba i njegovim suradnicima. Turci su također bili dobrodošli.

– Iz američkog kuta težište interesa u jačanju JNA bilo je zatvaranje Ljubljanskih vrata jer se očekivalo da će jedan od glavnih pravaca eventualnog prodora s istoka biti iz ravnica Mađarske preko sjevera Jugoslavije u dolinu rijeke Po, što bi prouzročilo krizu u Italiji. Zato su prvo prenaoružavane na novu tehniku jedinice JNA orijentirane prema Mađarskoj. Iz Beograda se tražio balansirani pristup i stalno se upozoravalo na Bugarsku, pa čak i Albaniju, koju su Amerikanci zanemarivali kao polaznu osnovnu velike ofenzive zbog geografskog faktora. Rješenje tog disbalansa u pogledima na potrebe obrane Jugoslavije bio je Balkanski pakt jer su se Amerikanci fokusirali na sjever, a kroz trilateralni dogovor o zajedničkoj obrani definirane su akcije na južnom krilu NATO-a koje su uključivale JNA – kazao nam je Aleksandar Radić.

Boris Ciglić, autor brojnih knjiga iz povijesti zrakoplovstva, kaže:

– MDAP je donio veliki tehnološki skok jugoslavenskoj zrakoplovnoj industriji. Ovladavanje remontom mlaznih motora (IRAN) polovicom pedesetih bilo je osnova na kojoj su ubrzo nakon toga nastali prvi domaći školsko-borbeni mlazni zrakowplovi. Tako je mostarski “Soko”, koji je do tada remontirao klipne motore sovjetskog podrijetla i proizvodio pojedine zrakoplovne sklopove, krajem 1955. ovladao metodologijom IRAN i otpočeo s remontom motora Alison J35, da bi brzo nakon toga započeo i izradu pojedinih dijelova za lovce-bombardere F-84G Thunderjet. Scenarij s početka ove priče tih pedesetih godina bio je itekako moguć, a ondašnja Jugoslavija, unatoč petokraci na krilima Sabreova, jednom i pol nogom u NATO-u. Bilo kako bilo, nakon ratifikacije ovaj sporazum uskoro je zaboravljen jer su uslijedile godine ponovnog zbližavanja sa Sovjetskim Savezom i sve većeg okretanja ponovno pod okrilje Istoka.

arheološki eldorado
Iz slavonskog tla najveću senzaciju tek treba iskopati. Sfinga?! Ma i to je moguće
Nema dobrog vrta bez osnovnog alata
ALAT ZA PRAVE MAJSTORE
Nema dobrog vrta bez osnovnog alata, imate li ih sve doma?
  • Serdar222:

    Niti jedan od navedenih aviona nije, u brbenim uvjetima, bio nadzvučni lovački avion.