Teško je u godini 2022. opravdati crkvenu svetkovinu Krista Kralja. Pogotovo ako se uzme u obzir da je ova politički intonirana svetkovina nastala u vrijeme pada autokratskih režima 1925. kao odgovor pape Pija XI. na tadašnji rast sekularizma. Čovječanstvo je kroz povijest imalo priliku upoznati više takvih vladavina. Među najpoznatijima su carstvo Aleksandra Makedonskog, Rimsko carstvo te “Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda”.
Treće carstvo ovoga tipa se u samo dvanaest godina pokazalo kao krvavo carstvo nasilja i atentata. Nerado se prisjećamo i križarskih ratova, spaljivanja i proganjanja “nevjernika” samo zato što eto nisu vjerovali kako treba. No Isusovom kraljevstvu nije potrebna vojska. Za njegovo se kraljevstvo ne treba boriti nasiljem. U bajkama je kralj simbol čovjeka koji uspješno integrira sve svoje vrline dok za grčkog filozofa Platona kralj nije samo netko tko vlada određenim teritorijem, nego više osoba koja je na vlastitoj koži iskusila padove i uspone ljudske egzistencije.
Rimljani nigdje ne bilježe smrt dotičnoga na križu od strane Pilata! Rimska historiografija nigdje spominje taj događaj. Ne bilježi ga ni židovski Talmud. Evanđelja nisu povijesni izvor, tek zbirka fiktivnih pripovijesti. Pavao ne spominje Golgotu, jer za nju nije očitoito ni znao a njegove poslanice su starije od Evanđelja. Ubojstvo Isusa po njemu se dogodilo na nebesima od strane Sotone a ne na zemlji.