Sedam je dana prošlo od Olimpijskih igara, po hrvatskim su se medijima i društvenim mrežama srca ohladila od mržnje, i ostali su samo osjećaj ponosa i svojevrsne antropološke superiornosti zbog sportske i tjelesne nadmoći Hrvatica i Hrvata. Jeste li, naime, primijetili: sve hrvatske natjecateljice i natjecatelji na Olimpijskim igrama u Parizu osvojili su medalje? Izuzetak su samo rukometaši, koji su imali tu nesreću da ih vodi nekakav Islanđanin, pa zbog njegove nesposobnosti nisu postali olimpijski pobjednici, a izuzetak su sve one vrijedne borkinje i borci, koje su na terenima za džudo, tekvando, gimnastiku i neke druge sportove pokrali suci koji ne mogu podnijeti hrvatsku tjelesnu, mentalnu i moralnu superiornost u svim sportovima. Nekim čudom, naime, po tko zna koji put pokazalo se da je nemoguće da Hrvatska izgubi u nekom sportskom natjecanju, a da nismo žrtve sudačke krađe ili protivničke prevare.
Postoje ljudi koje će malograđani svesrdno prigrliti, koji će reći da postoji netko tko bolje od primalje i majke zna je li Imane rođena kao djevojčica. Prije devedeset godina, pak, postojali su ljudi, koji su govorili da postoji netko tko zna jesu li Židovi i Romi ljudi, i tko kaže da Židovi i Romi nisu ljudi. Malograđani su to mišljenje svesrdno prihvatili. I iz njihovog je prihvaćanja rođen Holokaust
Otvori KEKS Pay
