Ideja o "humanom preseljenju" Palestinaca iz Pojasa Gaze i sa Zapadne obale duboko je kontroverzna i povlači niz pravnih, etičkih i praktičnih pitanja. Iako se u retorici koristi pridjev "humano", takvo rješenje zapravo bi predstavljalo oblik etničkog čišćenja, čak i ako se odvija bez izravnog nasilja. Masovno preseljenje stanovništva, pogotovo ako se događa pod pritiskom rata, blokade ili nemogućih uvjeta za život, ne može se smatrati ni dobrovoljnim ni pravednim. Ideja preseljenja Palestinaca nije nova. Još 1930-ih i 1940-ih britanske vlasti, cionistički lideri i pojedene arapske države razmatrali su mogućnost "transfera" stanovništva kako bi se riješio sukob. Nakon osnivanja Izraela 1948., stotine tisuća Palestinaca izbjegle su ili su protjerane, ali ostale su u regiji, što je stvorilo trajnu izbjegličku krizu. U 1967., nakon Šestodnevnog rata, Izrael je okupirao Zapadnu obalu i Gazu. Od tada, mnogi su planovi izraelskih desničarskih skupina, a danas i pojedinih ministara uz potporu Donalda Trumpa, uključivali "dobrovoljno iseljavanje" Palestinaca.
humano preseljebje je nemoguce, jer cak niti islamski susjedi ni pot koju cijene ne zele prihvatiti Palestinske izbjeglica. Niti jedan muslimanski susjed niti ne priznaje Palestine kao drzavu.