Pijem kavu na Burzi u Bruxellesu i promatram grad u kojemu su skoro svi stranci. Vidljivi ili nevidljivi, nije ni bitno. Nitko od njih ne misli da igra ulogu u toj "slavnoj" velikoj zamjeni. Još jedan dokaz da su statistike samo nova riječ za kompliciranu laž. Ne vidim ništa osim tihe smrti izvan onoga što podrazumijevamo pod pojmom čovječanstvo. Ako su nesreće često kolektivne, potraga za srećom uvijek je individualna. Muškarci, žene i djeca izgubljeni na putu koji bi ih trebao odvesti u bolji život. Većina njih nema ključeve ovog života, ne razumiju što treba raditi i kako se ponašati. Njihova lica – bijeda. Njihova odjeća, loša prehrana, frizure – bijeda. Čovjek nije samo ono što jest ili ono što radi. Čovjek je također ono što jede, a prije svega ono kako izgleda. Oni su mudri. Nitko ih nije pozvao u Europu, ali su ipak došli. Tako je od kada postoje sjever i jug, strah je najbolji pokretač. Tim uobičajenim stvarima sada se dodaju i pitanja o religiji i Bogu, kao da ratovi i diktature sami po sebi nisu dovoljni da im otežaju život. Uglavnom, Europa prolazi još jednu krizu nacionalnih identiteta.
Ne postoji sadašnji trenutak. Ne postojim ni ja kao jedinka. Ja sam samo dio tradicije
Otvori KEKS Pay
