Naslovnica Vijesti Hrvatska

Hrvatski domobrani: Ova divizija postala je legendarna, a prozvali su je vražjom

Divizija je u Prvoj i Drugoj Potiorekovoj ofenzivi imala niz uspješnih borbi, po čemu se istaknula i u valorizaciji uspješnosti odvojila od drugih postrojbi
11. rujna 2019. u 18:50 16 komentara 6341 prikaza
Domobrani
Foto: Privatna zbirka fotografija Dinka Čuture
Pogledajte galeriju 1/2

Povijest hrvatskog domobranstva vrlo je duga jer je hrvatski čovjek branio svoj dom od doseljenja u ove krajeve, a braneći sebe i svoju zemlju, branio je i europski prostor i kršćansku civilizaciju. Tako su Hrvati već početkom 16. stoljeća zaslužili naslov Antemurale Christianitatis.

Pohod na Srbiju 1914. Pohod na Srbiju (2) Zagrepčani su na ulicama u zanosu skandirali: 'Marš, marš - Beograd je naš!'

Upravo su ta dva stoljeća, 16. i 17., koja su u hrvatskoj povijesti zabilježena kao duo plorantes saecula Croatiae (dva plačna stoljeća Hrvatske), obilježila Hrvate kao vješte, hrabre i umješne ratnike koji su svojim ratničkim umijećem branili i obranili svoju domovinu, ali i europsku slobodu i uljudbu. Banovi Derenčin, Berislavić, Nikola Šubić Zrinski... pali su u presudnim bitkama za opstojnost i hrvatskog naroda i europskog prostora. Znamenita je i važna uloga hrvatskih vojnika i u europskim ratovima koje je vodila Monarhija, a dodamo li tome krajeve i titule koje su za zasluge u obrani Carstva dobili hrvatski plemići, i naše heroje iz vojničke krajine koji su bili pola vojnici pola seljaci, povijesna utemeljenost domobranstva u hrvatskom narodu vrlo je duga i duboka. No, s ponosom možemo istaknuti da bez pristanka Hrvatskog sabora nijedna hrvatska postrojba nije mogla biti upućena na ratište izvan domovine. Time je Hrvatska dokazivala da atribute državnosti nije izgubila do kraja Prvoga svjetskog rata. Upravo se u tom ratu trajno zabilježila u kroniku hrvatske vojne povijesti jedna domobranska postrojba koja je, zbog svoje um- ješnosti, nazvana Vražjom divizijom.

Bila je to znamenita 42. domobranska divizija. Divizija je ustrojena nakon novog Zakona o domobranstvu kao dio regulative odnosa između Mađara i Hrvata, kad se otvorio put k stvaranju hrvatskog domobranstva, a time i hrvatske vojske. Odobren je 5. prosinca, a proglašen 6. prosinca 1868. u kući velikaša Hrvatskoga sabora. Taj je zakon vidljiv dokaz povećanja hrvatskoga prava, a njime su predviđene posebne jedinice hrvatskih zemalja, sjedinjene boje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kao znakovlje hrvatskog domobranstva te hrvatski kao zapovjedni jezik. Zapovjednici su morali biti hrvatski časnici. Hrvatska je, dakle, 5. prosinca 1868. nakon dugih stoljeća postojanja hrvatskih obrambenih snaga, napokon dobila službeno ustrojeno, pa tako i nazvano – domobranstvo. Deset godina poslije upravo su hrvatske domobranske postrojbe, pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića, ušle u Bosnu i Hercegovinu i imale velik udjel u oslobađanju staroga hrvatskog prostora od turske vlasti. Povijest 42. domobranske divizije počinje 1912., kad je preustrojeno domobranstvo i kad je ta divizija utemeljena. Sastojala se od 83. pješačke brigade sa sjedištem u Zagrebu i 84. brigade sa sjedištem u Osijeku.

Hrvatski vojnici u Velikom ratu Hrvati u Velikom ratu Hrvatski domobran: Kako je bio opremljen i naoružan

Zagrebačku brigadu činile su Zagrebačka 25. i Karlovačka 26. pukovnija, a 84. brigadu Sisačka 27. i Osječka 28. pukovnija. Prvi svjetski rat divizija je započela pod zapovjedništvom podmaršala Stjepana Sarkotića u sastavu XIII. korpusa, koji je pak bio sastavni dio 5. armije. Divizija je u Prvoj i Drugoj Potiorekovoj ofenzivi imala niz uspješnih borbi, po čemu se istaknula i u valorizaciji uspješnosti odvojila od drugih postrojbi. U Prvoj Potiorekovoj ofenzivi na Srbiju 42. divizija forsirala je Drinu te je 13. kolovoza stigla na područje Čulina. Zapovjednik Sarkotić, spoznavši značenje hrpta Crni vrh – Jagodnja za daljnje napredovanje, odmah je poslao bataljun bojnika Slavka Stancera iz 26. pješačke pukovnije prema Crnom vrhu, a 14. kolovoza dva je bataljuna 25. pukovnije, pod zapovijedanjem pukovnika Antona Matašića, usmjerio na Jagodnju.

Na Crnom vrhu bojnika Slavka Štancera napali su komiti i odredi trećeg poziva sa svih strana, no on ih je razbio, zarobio majora Čirića, jednog poručnika te 120 vojnika i komita. Napredovanje u dolini naišlo je na slab otpor, koji je svladala prethodnica divizije. Navečer 14. kolovoza Sarkotić je stajao pred teškom odlukom. Primio je dojavu da je jedan protivnički polubataljun zaposjeo Ljubovije te da su srbijanske trupe u smjeru Rogatice upale u Bosnu. Obavještajni izvori javljali su da su jake protivničke snage, od navodno 17 bataljuna i više baterija, bile na putu od Valjeva prema Krupnju. Dobio je i obavijest da je 36. divizija pri napredovanju dolinom Jadra naišla na veće poteškoće. Stoga je odlučio da s cijelom divizijom odmaršira prema Krupnju i tamo pomogne 5. armiji. Tim dobrovoljnim pomakom na sebe je navukao jake protivničke snage, koje bi se inače usmjerile prema boku i zaleđu 36. divizije, a time bi njezina sudbina vjerojatno bila slična sudbini 21. domobranske divizije (praške), koja je doživjela težak poraz i velike gubitke. Protivničke snage 42. domobranska divizija potukla je 16. i 17. kolovoza i time 5. armiji pribavila bitnu prednost. U svojem dnevniku Sarkotić piše: “Zahvaljujući odlučnosti, poletu i odličnoj izobrazbi, divizija je tog dana imala samo 200 mrtvih i 600 ranjenih. Divizija je prenoćila istočno od Krupnja. Napredovanje je 17. kolovoza nastavljeno u smjeru Bele Crkve. U pokretu, divizija se sukobila s jakom protivnikovom zalaznicom na uzvisinama kod Drenovog Ostenjaka i odbacila ju. Tijekom borbi zaplijenjeno je pet topova.“

svjedočanstvo Josipe višnje milas Moj brat Eduard jedini je preživio pobunu u Villefrancheu, a onda je misteriozno stradao

Pobjede divizije na uzvisinama Drenova Ostenjaka 17. kolovoza, a dan prije kod Krupnja pamte se kao najuspješnije borbe austro-ugarske vojske u Prvoj Potiorekovoj ofenzivi. Daljni tijek ratnih operacija nije bio povoljan za austro-ugarsku vojsku, koja je dobila zapovijed za povlačenje. Sarkotić, čija je 42. domobranska divizija dotad bila neporažena, zapovijed za povlačenje dočekao je s nevjericom. U svoj dnevnik zapisao je: “Negdje u ponoć budi me Minić i čita mi armijsku naredbu: ‘Što je brže moguće, vratiti se na lijevu obalu Drine.’ Činilo mi se da ću doživjeti moždani udar. Carska vojska mora se povući pred Srbijancima, koji sasvim sigurno – bez obzira na neuspjeh VIII. korpusa – još uvijek žive u poganskom strahu pred nama. Proklet nek’ je trenutak u kojem je ta zamisao rođena!”

Sarkotić je smatrao da je bolje ukopati se, učvrstiti položaje, dovući svježe snage i nakon nekoliko dana ponovno napasti. No nadređeni nisu mislili tako. Novi uspjeh 42. domobranska divizija ostvarila je pri povlačenju. Kad je ujutro oko 7 sati stigao do mosta, Sarkotić nije mogao vjerovati svojim očima. Gotovo cijeli XIII. korpus još je uvijek bio na desnoj obali Drine u velikom neredu. Sarkotić kaže da je sve podsjećalo na godišnji sajam; jedino su se bataljuni njegove 42. divizije držali u zatvorenoj formaciji, kako to zadana situacija i zahtijeva. U dnevnik je zapisao: “Pojavi li se sada protivnik na uzvisinama istočno od Loznice, koje smo napustili, bila bi neizbježna jedna od najsramotnijih katastrofa.”

Efraim Zuroff Oštra Kritika Zuroff traži da Vlada prestane isplaćivati mirovine ustašama

Žurno je svojoj diviziji izdao nalog da zauzme prethodno napuštene položaje. Kod mosta je bio i grof Salis-Seewis, koji je, na Sarkotićevu zapovijed, poslao četiri satnije 79. pukovnije na zapadni izlaz iz Loznice. Već u 8.30 Sarkotićeve su postrojbe bile na uzvisinama. Opasnost je otklonjena u zadnji čas, jer je već u 9 sati protivnik počeo napad, a tek oko 11 sati stigla je zapovijed od korpusnog zapovjedništva: “Držati uzvisine!”. Da Sarkotić to nije učinio puno prije, sve bi krenulo po zlu. Bitka za Loznicu upisana je zlatnim slovima u povijest 42. divizije, koja je održala položaje, a kad se protivnički napad oko 14 sati istrošio, ne samo da je svoje položaje obranila nego je general-bojnik Danijel Kolak ponovno zauzeo Loznicu.

Time je 42. domobranska divizija spriječila katastrofu postrojbi nagomilanih kod mosta. Ta je divizija posljednja od austro-ugarskih postrojbi napustila srbijanski teritorij, i to neporažena. Tako je završila prva Potiorekova ofenziva, u kojoj je Vražja divizija, unatoč povlačenju, ostvarila iznimne vojne uspjehe. U drugoj Potiorekovoj ofenzivi, nakon povlačenja preko Drine, Potiorekova je vojska imala zadaću spriječiti prodiranje Srba u unutrašnjost Monarhije. No Potiorek se odlučio na ofenzivne operacije pa je zapovjedio okupljanje 5. i 6. armije u sjeveroistočnoj Bosni da bi frontalno napao preko donje Drine na istok, a prema potrebi i lijevim krilom sjeverno od Save i Dunava. Sarkotićeva 42. domobranska divizija trebala je izvesti glavni napad preko Drine, od sela Rače do Zvornika. Borbe, poznate pod imenom Bitka na Drini, vođene su od 6. rujna do 11. studenoga 1914. godine. Završile su povlačenjem srbijanske vojske sa zapadnog i sjeverozapadnog bojišta i lokalnom pobjedom austro-ugarske vojske. Sarkotić je tada imenovan guvernerom srbijanskih okupiranih područja, pa je novi zapovjednik 42. domobranske divizije postao general Ivan Salis-Seewies, rođeni Karlovčanin, sin Gaudencija grofa Salis-Seewisa i njegove žene Wilhelmine rođene Vranyczany von Dobrinović.

Video: Što su to nacionalne mirovine?

RBA
INVESTIRANJE JE PRIRODNO
Kako je to živjeti pored Dunje? U svakom slučaju, potaknula me na razmišljanje – koji je moj cilj?

A1 izdvaja za Vas

  • Boras:

    I kako to da smo zavrsili u prvoj Jugi pored ovakvih vojnika?

  • Avatar Zgubider..
    Zgubider..:

    I moj deda je bio domobran. Kao pametan čovjek, brzo je skopčao kuda to vodi pa je zameo trag iza sebe...

  • Peropero:

    Austro-Ugarska je tada imala 50 milijuna stanovnika a Kraljevina Srbija oko 4 milijuna. Div i patuljak.