Još od povratka u rodno selo 2002. godine, Ferida svakodnevno iščekuje svoju djecu, čiji zagrljaj i dalje osjeća i nakon tri desetljeća, otkad ih je ispratila kroz šumu u potrazi za spasom. “Ja najviše samo sjedim ovdje i gledam kroz prozor. Naročito kad sam kuću napravila jer, sve mislim, sad će oni izbit odozdo od kuće i idu gore ovamo. Sve gledam, znaš, gdje mi je donja ova kuća bila, ali nema nikad ništa. Nadao se insan, nadao, dok nisu pozvali me da idem u Tuzlu da se potpišem. Prvo Dževada našli, pa onda i Vahida. Poslije i braću su tu mi našli”, rekla je Ferida za Detektor.ba.
Srpanj joj uvijek teško pada jer tada naviru uspomene na posljednje trenutke provedene s njima — njihove riječi, dodiri, rastanak. Prisjeća se kako joj je sin Vahid, sada već pokojni, rekao: „Mama, ponesi nam barem nešto donjeg rublja i koju košulju da imamo što odjenuti kad stignemo.“ Odgovorila mu je: „Spakirala sam po jednu presvlaku za svakoga od vas četvorice.“ I tako su oni krenuli uz rijeku, a ona nizvodno — ne sluteći da je to bio njihov posljednji susret.
Presvlake i nekoliko osnovnih stvari spakirala je u torbu te zajedno sa snahama i ostalim ženama iz obitelji krenula prema Potočarima. Bila je uvjerena da su joj muž i sinovi sigurniji u šumi nego u Potočarima, kamo je ona morala otići. “Eto, kad smo se u Kutlićima razdvojili, oni odoše u šumu, sve četvorica. Njih trojica s ocem. Braća mi otišla, djeveri i djeverići. Mi u Potočare, i hajd’ – doći će iz šume, doći će, doći će… i dan po dan, nigdje nikoga”, kaže ona.
Kad je stigla u Potočare, doznala je da se ondje nalazi i njezin otac, Smajić Suljo, teško ranjen. No ubrzo su ih razdvojili. Ni njegov ni suprugov – Džemalov – grob nikada nije pronašla. Sve je manje nade u njoj, priznaje, jer vrijeme prolazi, ona stari, a novih grobnica gotovo da više i nema. Nakon tri dana provedenih u Potočarima, preživjeli su krenuli dalje – ukrcali su ih u kamione i autobuse i odvezli prema Tuzli. “I eto, otišla s autobusima trećeg jutra. I kad smo bili u Orliće, u Sandiće, tu nam šofer rekao ‘izlazite iz autobusa, autobus treba voziti’. Mi kad smo izašli i pogledali tu, pa preko hiljadu duša ima naših, stjerali u onu njivu. Tu je Vahid moj bio i brat mi Ferid tu bio, tako kažu. Strijeljali ga u Kravici, ovoga mi mlađeg”, ispričala je Ferida.
Ferida je u Potočarima pokopala dvojicu svojih sinova, Vahida i Dževada, te trojicu braće – Ferida, Rešida i Izu. Nijedno od tijela nije bilo u cijelosti, što joj najteže pada – za svakog je morala sahraniti tek nekoliko kostiju.
Kad se prije 23 godine vratila kući, dočekale su je dvije ruševine – jedna kuća spaljena, druga minirana. Godinama je trajala obnova, ali nikada nije pomišljala da ode. Kaže da joj nijedno drugo mjesto ne bi moglo biti dom, pokazujući s ponosom na vrt i cvijeće koje je uredila oko kuće. “Teški dani došli, naumpade mi jučer na taj dan šta smo radili, skupa svi bili, i sad ja sve pogledam, idu odozdo od kuće, dođe mi… živi su, doći će… ali nema ih”, priča kroz suze majka Ferida za Detektor, dodajući da najviše voli sjediti na klupi ispod obnovljenje kuće, koja gleda na staru kuću u kojoj je nekad živjela s obitelji.
Govoreći o presvlakama koje je ponijela za sinove kako bi ih imali kad pređu preko šume, Ferida se prisjeća svog Vahida – dok je još čuvao ovce, znao je izrađivati metle i krpati cipele, s ponosom pokazujući svoj zanatski talent.
“Imam haljina ja njihovih, donijela. Ono što sam odnijela da obuku, ja sam njih vratila ovdje… Hej, ljubi ih mama, ljubi ih. Dole kad sam kuću čistila, nađem njegove cipele, već poderane bile, šio on”, ispričala je majka. Od njezinih sinova, kroz šumu je živ stigao jedino najmlađi – preživio je marš smrti i nakon tri mjeseca, izmučen fizički i psihički, uspio doći do slobodnog teritorija.
Otvori KEKS Pay
Naser Orlić je ubio oko 1000 muslimana. Lako se se može desiti da su njene sinove ubili Naserovi zločinci