Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Dubrovački Srbin Milan Milišić prva je civilna žrtva u rodnom gradu

Činjenica da je Milišić Srbin ipak ima primjetnu političku težinu. Ona pokazuje da je – usprkos nacionalističkoj propagandi koja je hrvatske Srbe nastojala uvjeriti u suprotno – bilo moguće zadržati osobni integritet i ne podleći iskušenju.
22. studenoga 2019. u 21:10 16 komentara 7909 prikaza
Milan Milišić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/5

Ako se složimo s tvrdnjom da svaka zajednica nužno treba svoje simbole, odnosno društvene i kulturološke pojavnosti koje prepoznaje i prihvaća te s kojima se poistovjećuje, onda bi najbolje bilo sljedeće redove prihvatiti kao dragovoljnu pomoć jednoj zajednici. U mjesecu u kojem se Hrvati pomiješanih osjećaja tuge i ponosa (ili, pak, ponosa i tuge, kako hoćete) prisjećaju tragičnog epiloga višemjesečne opsade grada Vukovara i njegovih stanovnika, nekakva je točka fokusa te identifikacije nesumnjivo potrebna i hrvatskim Srbima.

Vesna Bosanac RATNA BOLNICA U vukovarskoj bolnici tijekom agresije zbrinuto 4.000 ranjenika i izvedeno 2.250 operacija

Kako nas pored komemorativnih događanja zasigurno očekuje i nova runda dizanja političkih tenzija, potraga za simbolom koji bi djelovao smirujuće te pomirljivo na hrvatsko-srpske odnose jednostavno se nameće. Zašto ga ne potražiti u književniku, prevoditelju, Srbinu i Dubrovčaninu Milanu Milišiću?

Milan Milišić | Autor :

Za slobodu

Dobrodušni i pomalo ekscentrični umjetnik rođen je u prvom tjednu srpnja 1941. u Dubrovniku, gdje se trajno nastanjuje početkom 1970-ih, a nakon završetka fakulteta u Beogradu i prvih profesionalnih koraka u Londonu. U idućim se godinama profilirao na književnoj i prevoditeljskoj sceni. Moguće da bi izvan zidina svoga grada Milišić ponajviše ostao poznat kao čovjek koji je domaću javnost upoznao s „Hobitom“, fantastičnim romanom za djecu i odrasle. Ali, poput glavnog junaka, dobrog i nemirnog Bilba Bagginsa, Milišić je istinu odlučio potražiti istjerivanjem načistac duhova iz ormara. Dvije i pol godine nakon Titove smrti, potkraj 1982., dubrovačke je zidine zatresao tekstom „Život za slobodu“, objavljenim u lokalnom omladinskom tjedniku „Laus“. Broj je bio posvećen ulasku partizanskih jedinica u Dubrovnik ili opet, kako hoćete, „oslobođenju“ ili oslobođenju grada. Ali, umjesto lauda svečanom trenutku, Milišić je u stvarnost vratio tamnu stranu gradske prošlosti.

Vukovar GRAD HEROJ Što je Hrvatska napravila za Vukovar, u Vladi su napravili detaljnu analizu

Podsjetio je, naime, svoje sugrađane na strijeljanja koja su komunisti počinili na otoku Daksi u jesen 1944. Među ubijenima bio je i Miroslav Šustal (Milišić ga u tekstu naziva Mirko Šustar), vlasnik bifea na Stradunu. Kod Šustalovih se Milišićeva obitelj sklonila u vrijeme bombardiranja Dubrovnika potkraj Drugog svjetskog rata i na senzibilnog je Milana taj događaj ostavio dubok dojam. Prisjetio se u tekstu da je Šustalova supruga Mizzi (u tekstu Mici) uporno nagovarala supruga da napuste Dubrovnik jer od pobjednika ne može očekivati ni razumijevanje ni milost. „Nikad ti nećeš“, rekla mu je, „narasti! Jesi li zaboravio da je rat, svjetski rat? Jesi li oženjen Njemicom? Jesi. Je li tvoj buffet stalno pun Nijemaca? Jest. Komu ćeš ti objasniti da je za tebe gost samo gost? Imaš li ikoga na partizanskoj strani tko će se zauzeti za tebe? Nemaš.”. Šustal nije htio poslušati, smatrajući da se tijekom rata ponašao časno te da onda nema razloga ni za kakvu odmazdu. Strijeljan je potkraj siječnja 1945.

Milan Milišić | Autor : Dubrovački vjesnik Foto: Dubrovački vjesnik

Duboko pogođen Šustalovom sudbinom, a još više valom šutnje kojim je režim prekrio vlastiti zločin, Milišić je napisao: „Neka ruka je po određenom šablonu načinila popis, kao što je to uvijek s popisom. Zasjedao je prijeki sud. Na plakatu s trideset osmoricom osuđenih na smrt bio je deveti po redu. Na dnu popisa stajala je naredba da nitko ni za koga ne smije intervenirati.”. Kako je često vozeći se barkom prolazio pokraj otoka, tako ga je svaki put pecnula duboka nelagoda.

ZAPAMTITE VUKOVAR Fotografije iz vukovarske jeseni 1991.: Želim vjerovati da su ljudi koje sam snimao živi

Ovakvi se tekstovi nisu smjeli objavljivati u komunističkoj Jugoslaviji. Odmazda je stoga nad pjesnikom bila brza. „To je vrsta specijalnog rata“, odmah su reagirali dežurni čuvari poretka iz općinskog udruženja boraca, „čime se u posljednje vrijeme služe neprijatelji svih boja, s ciljem da nam sadašnje teškoće u kojima se nalazimo još više pogoršavaju“. Milišićev su tekst ocijenili podlim pamfletom, u kojem se na „najgrublji način iskrivljuje istina o našoj narodnooslobodilačkoj borbi, vrijeđaju osjećaji njezinih sudionika, boraca narodnooslobodilačkog rata i pokušavaju rehabilitirati neprijateljski zlikovci“. Milišić je došao pod nadzor notorne Službe državne sigurnosti, počeli su pozivi na informativne razgovore, a oduzete su mu putne isprave. Otpušteno je uredništvo „Lausa“, a nadležno je tužiteljstvo protiv njega otvorilo istragu. Sredinom svibnja 1983., ili samo pet mjeseci nakon objave teksta, osuđen je na sedam mjeseci zatvora (tri godine uvjetno). Etiketiran neprijateljem poretka (osoba „liberalističkih shvaćanja“, navedeno je u jednom policijskom izvještaju, koja je počela poprimati „neprijateljske razmjere“), zajedno sa životnom suputnicom Jelenom Trpković, Milišić se našao u krajnje nezavidnoj poziciji: broj prijatelja i poznanika počeo se smanjivati, a neki su njegova intimna razmišljanja prenosili tajnoj političkoj poziciji. Stvarne pomoći proskribiranom pjesniku bilo je malo.

Ovčara - prebrojavanje zatočenika RATNI ZLOČINI Ovčara i Vukovar: zločin bez kazne i nakon 28 godina

Stalno se boreći s problemima egzistencije i unutarnjim dvojbama, Milišić je ipak nekako preživljavao. Premda za režim i dalje neprijatelj – dokumentacija Službe državne sigurnosti ga 1988. svrstava u skupinu „građanske desnice“, a izvještaje o njemu podnosio je neki njegov poznanik kodnog imena Vlaho – nije bilo previše oportuno nezadovoljnog pjesnika držati pod stalnim pritiskom. O njegovu su slučaju pisali strani mediji, pa je daljnja represija postala kontraproduktivna. „Treba mu omogućiti da radi, a ne da bude socijalni problem“, zaključili su „neki pojedinci iz društveno-političkog života“ Dubrovnika, pa ga je redatelj Marin Carić u rujnu 1987. zaposlio na mjestu dramaturga u „Festivalu Dubrovnik“. Zapravo, Carić je, prema informaciji tajne političke policije, svoj dolazak u kazalište uvjetovao primanjem Milišića, uz uvjet da će ga „kontrolirati“ i time spriječiti „eventualne zloupotrebe“. Tako bi se nesumnjivo dogodilo da je Milišić bio čovjek slabe čvrstine duha.

Stradun | Autor : Ullstein Bild/PIXSELL Foto: Ullstein Bild/PIXSELL

Kako je s primjetnim zadovoljstvom zaključila Služba državne sigurnosti – implicite poručujući političkim strukturama da su gadno pogriješile što su tom „dokazanom neprijatelju poretka“ pružile novu priliku – Milišić je na samom početku novog angažmana jasno pokazao svoje pravo lice, tj. istinsko „političko opredjeljenje i nezahvalnost (sic!)”. Naime, u drugoj polovici siječnja 1988. u Kazalištu Marina Držića prikazana je „Klaustrofobična komedija“ srbijanskog autora Dušana Kovačevića. Milišić je za premijeru izradio katalog u kojeg je uvrstio do tada objavljene tekstove i ilustracije. Uz ostalo, u dobrom dijelu opozicijske javnosti dobro poznati tekst beogradskog politologa Koste Čavoškog, u kojem se oštro kritizira politički monopol komunističke partije nad državom i društvom. Još izazovnije, Milišić je u katalogu donio eksplozivan izvadak iz pjesme njemačkog pjesnika Helmuta Heißenbüttela „Novo doba“. U njoj Heißenbüttel, veteran Drugog svjetskog rata koji je na Istočnoj fronti izgubio ruku, poistovjećuje naciste i komuniste, svodeći ih na nivo opasnih moralnih ništarija kojima je sasvim svejedno pod kojim se znakom nalaze. „Kad huligan susretne huligana“, glasi izvadak koji je u katalogu objavio Milišić, „i veli stari nacist, kad eksperimentator susretne eksperimentatora i veli fellowtraveller, kad pederska svinja nazove pedersku svinju intelektualcem, kad ovaj ovome veli kad ovaj ovoga sretne i onda veli kad ovaj ovome kaže, i kaže mu ovo, svi stupe u komunističku partiju i budu sretni“. Nešto je prostora Milišić u katalogu posvetio i lokalnim političkim prilikama. Objavio je, naime, presudu Općinskog suda u Dubrovniku iz 1983. kojom se dvojicu glumaca kažnjava na 40 dana zatvora jer su navodno „govorom i pantomimom zlonamjerno i podrugljivo prikazivali tekovine naše revolucije, njezine sudionike, kao i tekovine našeg socijalističkog društva“. Kao da je godinama zadržavan osjećaj nepravde – nanesene kako njemu osobno, tako i drugima – jedva čekao da prokulja iz Milišića. Pjesnik je još jednom zavapio za slobodom.

Ante Gugo Dan sjećanja - trebamo li praznik slaviti na dan kad je počela okupacija Vukovara?

Opet je odmazda bila brza. Milišić je najprije suspendiran, a protiv njega poveden je disciplinski postupak. Prijatelju Danilu Kišu povjerio se da ne vidi razloge represije jer su tekstovi koje je donio u katalogu prije objavljeni. Drugim riječima, drugi nisu bili kažnjeni, iako su prije njega objavili proskribirane tekstove. Potkraj travnja 1988. uprava festivala dala mu je otkaz, obrazloživši taj čin navodnom „uvredom“ koju je nanio „ugledu radne organizacije“. Premda je u proljeće 1990. na sudu u Splitu uspio dokazati da je otkaz bio nezakonit, opet je dulje vrijeme bio bez posla, a time i ponovo ugrožene egzistencije. Nije mu nemoralni postupak uprave festivala ipak najviše smetao. Još je gore bilo to što nije domaćoj, dubrovačkoj, ali i široj, hrvatskoj, javnosti mogao iznijeti svoju verziju novog „slučaja Milišić“. Od lokalnih listova nije mogao ionako mnogo očekivati. Objavom spomenute presude stao je na žulj samoproglašenom dubrovačkom moćniku (i 1983. direktoru festivala koji je priredio predstavu) Marinku Vlašiću.

Dan sjećanja Novi blagdan 18. studenoga: Što kažu Vukovarci i gradonačelnik Penava

Očito dočekavši trenutak za poravnavanje starih računa, upravo je Vlašić na stranicama „Dubrovačkog vjesnika“ predvodio kampanju protiv njega. „Čim je našao pogodan poligon”, napisao je, „odmah je pokazao pravo lice umetača klipova u naše društvene tokove”. Vlašić je i upravu festivala prozvao za nedovoljnu budnost, jer je, eto, previdjela da je Milišića trebalo tretirati, kako je naveo, po narodnoj „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“. Direktor se odmah odazvao pa je Milišićev postupak ocijenio „jadnim i kukavnim“. Milišićev komentar atmosfere u kojoj se našao, u prvom redu osjećaja osamljenosti među staljinističkim fanaticima i oportunistima svih boja, iznesen u srpnju 1988. jedinom hrvatskom mediju koji ga je htio čuti („Omladinskom radiju“ u Zagrebu), britka je i točna ocjena svega. „Ovo (Dubrovnik, nap. a.) je jedna tipična provincijalna sredina, staljinističkog tipa, u kojoj se non-stop vrše protuustavne i protuzakonite radnje s višim ciljevima. Izdržati to, a ne poludjeti, ne postati neobjektivan, vrlo je teško.“.

 | Autor : LAUS Foto: LAUS

Protiv Miloševića

Rastuća opasnost srpskog nacionalizma, oličena u Slobodanu Miloševiću i njegovu pokretu te podgrijavana propagandističkim pisanjem beogradskih medija, počela je potkraj 1988. duboko zabrinjavati Milišića. O tome nam na izvrstan način svjedoči niz dostupnih izvještaja tajne političke policije. Naime, njezin je suradnik „Vlaho“, očito osoba bliska Milišiću jer mu je iznosio svoje najintimnije misli, nastavio redovito nadređenima prenositi informacije o ponovno izoliranom pjesniku. Iz njih je vidljivo da je Milišića zgranula pretvorba beogradske „Politike“ iz ozbiljnih novina u običan propagandni servis srpskog nacionalističkog pokreta. Njezine stranice, kako je naveo, nisu pisale ni o čemu drugome nego o Miloševiću, tj. „osim tog Miloševićeva programa ništa ne donose, ništa ne objavljuju, nemaš pojma što se događa, sakrivaju vijesti, krivo citiraju i prave sranja“.

Tomo Medved POSEBAN STATUS Medved: Zakon za trajnu uspomenu i sjećanje na žrtvu Vukovara

Otkako je „počeo Slobo jahati“, rekao je u drugoj prilici, „a „Politika“ njega podržava, oni su se bukvalno pretvorili u ono, znaš, list radikalne stranke. Na naslovnoj strani proglasi, možeš ih lijepiti po zidu, a tekstovi prijeteći u naslovu, a pristrani, ono, bukvalno stranački list“. Nije imao nimalo razumijevanja za histeriju koju su srpski nacionalisti radili na Kosovu. „Ko muhe na govno su se skupili“, zabilježili su operativci Službe državne sigurnosti, „oko toga pritiska na Kosovo, kao da se pritiskom to da riješiti. Tamo je žarište dubinsko, a nije se neko uzeo zajebavati, praviti ispade nacionalističke zato što mu je dosadno.“. Ratobornu nacionalističku koreografiju koja je dolazila iz Srbije i nasrtljivo se nametala svim Srbima u Jugoslaviji, pa tako i njemu, duboko je prezirao, smatrajući je primitivnom te – važnije – opasnom za osobnu slobodu pojedinca. „Ja se cijeli život snebivam“, izgovorio je pred suradnikom tajne političke policije, „od tog morala, koji se izražava u Kozaračkom kolu. Ne znam plesati to kolo, pa sam se uvijek na neki način sramio, dok jednog dana ne shvatiš i kažeš, ma hajde u kurac, i ti i to kolo. Imam ja pravo biti patriot i na drugi način.“. Točno je predvidio budući razvoj događaja. „Samo ovaj (Milošević, nap. a.)“, izjavio je početkom rujna 1988., „ ako zavlada bit će frke“.

Vukovar ODAVANJE POČASTI Iz Srebrenice ka Vukovaru i ove godine krenuli sudionici povorke mira

Doista, „frka“ je ubrzo neumoljivo došla, kako drugima u Jugoslaviji, tako i njegovu gradu. Od početka listopada 1991. jedinice JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca počele su zauzimati prigradska naselja Dubrovnika. Uslijedila je opsada grada, praćena svakodnevnim granatiranjem. Nametnuti rat Milišić nije htio prihvatiti: ponašao se kao da sveopća tragedija oko njega ne postoji, nije skupljao zalihe, nego je svaki dan odlazio po hranu i vodu, a na balkonu svoje kuće vodio je dnevnik i pisao pjesme. Prkoseći tako očito smrti, pjesnik je zapravo vlastitim primjerom poručivao da ništa ne može ukinuti slobodu pojedinca. Prosvjedovao je i navečer 5. listopada 1991. Zajedno s Jelenom donio je vodu s obližnje česme, a nakon povratka smireno je otišao na balkon pisati. Tada je počeo pakao. Nekoliko je granata palo pored hotela “Excelsior”, gdje je još jučer uživao plivajući. Skrili su se iza ragastova, tj. okvira vrata. U trenutku zatišja, Milišić je otišao u kuhinju. Nakon nekoliko sekundi sve je završilo: izravni pogodak granate u kuhinju, kratak, ali strašan trenutak ošamućenosti Jelene i bolna spoznaja da je pjesnik ubijen. Sahranjen je dva dana kasnije, u obiteljskoj grobnici. Putovanje koje je počelo u listopadu 1982. sjećanjem na jedno bombardiranje, okončano je devet godina kasnije, u listopadu 1991., smrtonosnim učinkom drugog granatiranja. „Dug je još put pred nama“, reče Gandalf. „Ali bar je poslednji od puteva“, uzvrati Bilbo. Tako je glasila znakovita rečenica iz Milišićeva prijevoda „Hobita“.

Bogdanovci Polaganje vijenaca i paljenje svijeća Obilježena obljetnica sloma obrane Bogdanovaca, sela nedaleko od Vukovara

Zaboravljeni simbol

Ako je točan podatak koji se može pronaći u medijima, onda je Milišić prva civilna žrtva rata u Hrvatskoj na području Dubrovnika. Premda, naravno, za bližnje nacionalnost nevino stradalih ljudi nije osobito važan podatak, u kontekstu nategnutih okolnosti u Hrvatskoj, a koje će k tome ovih dana zasigurno biti dodatno potencirane kakvom provokacijom iz Beograda, činjenica da je Milišić Srbin ipak ima primjetnu političku težinu. Ona pokazuje da je – usprkos nacionalističkoj propagandi koja je hrvatske Srbe nastojala uvjeriti u suprotno – bilo moguće zadržati osobni integritet i ne podleći iskušenju. Jednako je važno primijetiti da je Milišićeva borba protiv okova neslobode počela ranije. Tekstovi u kojima je upozorio da se normalna svakidašnjica ne može graditi na zakopavanju grijeha prošlosti, ili u kojima je upozorio da život u nedemokraciji nema budućnost, ulaze u najbolje redove hrvatske slobodarske tradicije. Trebalo bi biti dovoljno za simbol.

Najbolje zimsko odredište za obitelji s djecom
Zagrebački advent
Najbolje zimsko odredište za obitelji s djecom
  • Avatar partner
    partner:

    Dubrovački Srbin Milan Milišić ... u dubrovniku nikad nisu postojali "dubrovacki srbi" niti su oni sebe tako smatrali ni zvali niti niko drugi u gradu. u gradu su bili samo gospari, i dubrovcani i dubrovkinje, nikakvi dubrovacki srbi ili dubrovacki ... prikaži još! hrvati ili dubrovacki muslimani.

  • pozornik66:

    Članak je provokacija još uvjek prisutnih jugonostalgičara koji nakon završenog filozofskog fakulteta u kojem su “ jugoistrenirani” po preporuci “jugoprofesora”postaju kolumisti i novinari

  • Avatar Oluja 95'
    Oluja 95':

    Jeste li vi Večernji list postali srpska novina? Ako jeste, bilo bi uredu da to napišete. Jer naslovnica vam je puna vijesti o Srbiji, Srbima, Đokoviću, Dari Bubamari ili šta ja znam o čemu. Nas Hrvate to ne zanima. Ako ... prikaži još! mislite da nas zanima varate se. Naravno da nisam ništa pročitao jer me ne zanima nego kliknuo na komentare. Šta je previše je previše. Hrvatska novina, a trećina vijesti o Srbiji. Koga briga za Srbiju. Šta nam dosađujete.