Djeca u Pojasu Gaze više ne umiru samo od bombi. Umiru od gladi, tiho i sporo, dok svijet gleda. Njihova sitna tijela, ispijena do kosti, izgledaju kao izblijedjele sjene života. Trbuščići im natekli, oči utonule, koža siva i beživotna. To nisu prizori iz prošlosti, iz ratnih filmova ili knjiga o holokaustu. To je sadašnjost. Djeca u Gazi danas izgledaju gore nego logoraši u nacističkim logorima smrti, jer njihova smrt nije rezultat iznenadne brutalnosti, nego polagane, sustavne nebrige čovječanstva. Samo u srpnju najmanje 90 djece mlađe od pet godina umrlo je u Pojasu Gaze od pothranjenosti i dehidracije. Umrla su u naručjima svojih majki koje im nisu imale što dati; ni hrane, ni vode, ni nade. Smrt tih mališana nije nesretan slučaj. Ona je tiha, namjerna egzekucija pred očima međunarodne zajednice koja izriče priopćenja, a ne poduzima djela. Dok vojne sile razmjenjuju projektile, dok diplomati raspravljaju u salama punim zastava, djeca u Gazi prestaju disati, ne zbog metka, već zbog svijeta koji je odlučio da njihova patnja nije dovoljno važna.
Ovo više nije humanitarna katastrofa, nego moralni slom globalne zajednice. Gaza je danas mjesto gdje je ljudskost izgubila svaki smisao. Ne samo zbog bombi koje svakodnevno padaju već zbog načina na koji je onemogućen opstanak, najprije glad, potom žeđ, pa bolesti, a zatim tišina. U bolnicama više nema lijekova, liječnici rade operacije bez anestezije, djecu režu bez sredstava za bolove. Lijekovi i zavoji su luksuz. Voda za piće je zagađena, a hrana gotovo ne postoji. Više od 600 tisuća ljudi suočeno je s uvjetima potpune gladi. Među njima deseci tisuća djece. I dok Gaza diše kroz šaku prašine, svijet se pretvara da ne vidi. Političke reakcije stižu u obliku izjava, rezolucija, zabrinutosti, ali bez stvarne snage da se ta patnja zaustavi. UN-ove rezolucije blokirane su. Apeli ostaju samo apeli. Zračni mostovi pomoći – bacanje paketa hrane iz aviona bez kontrole kako će pasti – djeluju kao okrutna ironija. Nema sustavne, organizirane pomoći. Umjesto da kamioni s hranom i vodom ulaze svakodnevno, granice ostaju zatvorene, a preživljavanje je svedeno na sreću.
Djeca u Gazi danas nisu samo kolateralne žrtve. Ona su simbol poraza čovječanstva. Simbol svijeta u kojem pravo na život nije univerzalno, već selektivno. Djeca koja umiru od gladi pred kamerama a da nitko ne zaustavi njihovu smrt, nisu tragedija jedne zemlje, ona su optužnica protiv svih nas. Jer nijedno dijete ne bi smjelo umrijeti od gladi u 21. stoljeću. A kad umre – u tišini, dok ostatak planeta prebacuje krivnju, tada više nije pitanje tko je zločinac. Pitanje je tko je još čovjek. U Gazinim ruševinama, između gorućih zgrada i raznesenih škola, još se čuju dječji glasovi. Slabi, drhtavi, ali tu su. I dok dišu, nada postoji. No ta nada više nije u rukama onih koji je zaslužuju. Ona je u rukama svijeta koji mora odlučiti, hoćemo li se još jednom okrenuti, ili ćemo konačno priznati: svijet koji dopušta da djeca gladuju i umiru u mukama nije dostojan zvati se civilizacijom. – Djeca u Gazi ne umiru od bombi. Umiru od gladi. Umiru od zanemarenosti. Od praznog tanjura koji nitko ne puni. Od svijeta koji šuti dok njihovo tijelo kopni. I svijet to zna. Gaza više nije samo rana svijeta, Gaza je mjesto na kojem se danas raspada ono što zovemo čovječnost. Govorim vam iz zemlje gdje je mrak postao svakodnevica. Iz zemlje gdje dijete ne pita kad će u školu, nego kad će jesti. Ako uopće, kazao je za Večernji list Imad Eid, novinar iz Pojasa Gaze.
– Jučer sam sreo dječaka od devet godina. Hodao je bos, mršav je, bez boje u licu. Pitao sam ga: "Kada si zadnji put jeo?" Pogledao me i rekao: "Ne sjećam se." To su riječi koje će mi biti urezane u pamćenje zauvijek. To je rečenica koja para dušu. Mnogi ovdje jedu jednom u tri dana. Neki ne jedu uopće. Neki roditelji ne jedu ništa samo da njihova djeca dobiju pola šake riže. Djeca jedu mokar kruh, brašno pomiješano s blatom, komadiće kartona. Nemaju izbora. U bolnicama, ako ih tako još možemo zvati, djeca leže na podu. Bez infuzije. Bez lijekova. Bez hrane. Liječnici više nemaju ni snage ni materijala. Operiraju bez anestezije. A uz sve to, glad. Brutalna. U skloništima se širi zaraza. Voda je zagađena. Glave djece vise u nemoći, jer danima nisu ništa okusila. Majke više ne plaču jer su i suze presušile. Sve se vidi. Sve je dokumentirano. I ništa se ne događa da to prestane – govori Imad Eid.
A svjetski čelnici, dodaje, pišu izjave, šalju diplomatske note... – Bio sam u improviziranoj ambulanti, bez struje, bez vode. Medicinska sestra mi je pokazala djevojčicu od tri godine. Njezina težina kao u novorođenčeta. Rebra su joj stršala iznad pupka. U očima ništa. Pogled koji više ne traži. Ne moli. Samo tišina. Umrla je sat vremena kasnije. Nije imala ime koje biste prepoznali. Nije imala naslov. Nije bila vijest. Bila je samo još jedno dijete koje je umrlo jer nije bilo hrane. Jer kamioni stoje. Jer administracija pregovara. Jer granice šute. A znate li što je najgore? To više nije iznimka. To postaje pravilo – očajan je Imad Eid. Na stotine su djece, kaže, danas u stanju akutne pothranjenosti. – Kod mnogih koža je već izgubila boju. Hodaju bosi, bez energije. Neka i padnu dok stoje. Neka jednostavno prestanu govoriti. Kad ih pitate jesu li gladna, samo kimnu glavom, nemaju snage ni za odgovor. Jedna majka mi je rekla: "Moj sin se više ne budi sam. Moram ga tresti da otvori oči." To je danas Gaza. Nije više samo mjesto smrti. Gaza je mjesto živog umiranja – svjedoči novinar Imad Eid.
Humanitarna pomoć postoji – na papiru. U stvarnosti – konvoji čekaju. UN apelira. UNICEF viče. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava. Ali… sve to stoji. Jer jedan potpis nedostaje. Jer goriva nema. Jer netko negdje odlučuje da je smrt djeteta prihvatljiva cijena. "Najgori scenarij jest da se glad već širi Pojasom Gaze", upozorio je u izjavi i David Miliband, čelnik IPC-a, mehanizma koji okuplja dvadesetak humanitarnih skupina, nevladinih organizacija i agencija Ujedinjenih naroda te procjenjuje razinu gladi u svijetu. – Djeca u Gazi pitaju se hoće li preživjeti do sutra? U školama nema udžbenika, samo prostirke i slomljene igračke. Svijet to zna. Gleda, dijeli, i ide dalje. Ali djeca ne mogu ići dalje. Za njih sutra više nije nada, nego kazna. Glad ovdje nije posljedica, nego oružje. Sustavni zločin. I kada dijete umre od gladi pred kamerom, u svijetu prepunom interneta, pomoći i novca, ono umire jer smo svi zakazali. To dijete ne zna što je embargo ili politika. Zna samo što je bol. Zna za prazninu. Kad umre, ne nestaje samo ono već i djelić naše ljudskosti. Zato govorim za hrvatsku i europsku javnost: ne tražimo čudo ni oružje. Tražimo kruh, vodu, lijekove. Da djeca prestanu umirati dok svijet šuti. Jer ako i dalje okrećete glavu, pitanje više nije tko ubija. Pitanje je: tko to dopušta – ističe Imad Eid.
Kaže da su granice i dalje zatvorene. – Kamioni s hranom stoje, goriva nema, a pregovori traju i traju, dok djeca umiru. Zar je smrt gladnog djeteta postala normalna vijest? Djeca Gaze ne traže politiku ni osude. Traže kruh. Jedan obrok. Mogućnost da zaspu bez boli u trbuhu. Gaza je mjesto gdje djeca više ne odrastaju, nego nestaju. Ovo nije apel za pomoć, ovo je optužnica. Jer kad dijete umre od gladi, to nije samo tragedija, već zločin. Kriv nije samo onaj tko zatvara granice nego i onaj tko šuti. U svijetu koji ima milijarde za rat, a ne osigurava kruh, nešto je slomljeno. Djeca Gaze ne znaju za tišinu, njihove uspavanke su sirene, njihovi snovi su gladni. I zato pitam: kad posljednje dijete zatvori oči jer nije jelo, tko će ostati čovjek? – potresno je svjedočanstvo Imada Eida, novinara iz Pojasa Gaze.
Psihijatri i psiholozi upozoravaju da čitava generacija djece u Gazi odrasta s dubokim traumama. PTSP je postao pravilo, ne iznimka. Mentalnozdravstveni centri su srušeni ili preopterećeni. Djeca ne reagiraju na eksplozije, ne zato što se ne boje, nego zato što su preplavljena traumom. Neka šute, ne spavaju, razvijaju tikove ili se povlače u sebe. Smrt im je postala svakodnevica i djetinjstvo umire s njima. Više od 60% ranjenih su djeca. Mnogi su oslijepjeli, izgubili udove, sposobnost govora. Operacije se često izvode bez anestezije, na hodnicima bolnica pod opsadom. Nedostaje hrane, vode i lijekova, a bolesti se šire brzo. Pogođene su škole, bolnice, skloništa. Kad djecu pronađu mrtvu u inkubatorima, pitamo se: gdje je granica između vojnog cilja i čistog uništenja? Djeca Gaze postala su nevidljivi neprijatelji. Ubija ih se bez odgovornosti, dok svijet uglavnom šuti.
O tako teškim traumama i njihovim posljedicama pitali smo našeg uglednog psihijatra, profesora Darka Marčinka, predstojnika Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, a objasnio je i što je, prema psihodinamskim istraživanjima, u podlozi nasilja i trauma u ratovima. – Psihodinamika nas uči da su u ljudskoj psihi dva temeljna nagonska bazena – libidni i agresivni. Oba ta bazena slojevita su i sadrže brojne zdrave i nezdrave karakteristike, a derivat nezdravih agresivnih nagona je nasilje. Nezdrava agresija i nasilje visoko su prisutni u ratnim događanjima i to ima posljedice na psihu pojedinca i grupe, upravo kroz postojanje traumatskih sadržaja. Više je oblika traume koje ljudi u ratu proživljavaju. Uz individualnu traumu, koja je specifična za svakog pojedinca, postoji i trauma vezana uz stradanja drugih bliskih osoba (obitelji, prijatelja i pripadnika vlastite grupe). Važno je naglasiti da većina ratova potiče i traumu o kojoj se rjeđe govori, a to je transgeneracijska trauma – kaže profesor Marčinko, objašnjavajući zašto je važno osvijestiti transgeneracijsku traumu i zašto osoba može u ratu patiti istovremeno od ratne traume i transgeneracijske traume.
– Transgeneracijska trauma je proces u kojem roditelji vlastitu problemsku situaciju u formi nerazriješene traume prenose na vlastitu djecu i iduće generacije kroz niz interakcija (direktnih i indirektnih). Navedeno rezultira time da i djeca dobivaju teška iskustva traume, unatoč tome što je izvorno nisu doživjeli. Nerazriješena trauma tendira prijeći i na drugu generaciju, a moguć je prijenos i na treću generaciju. Transgeneracijski prijenos traume implicira da je osoba zbog posljedica traume koji osobno nije doživjela, ipak u znatnoj mjeri fokusirana na sadržaje prošlosti i traumatskih iskustava koja nisu direktno osobna. Ovo se temelji dijelom i na tzv. zamrznutom doživljaju vremena, kada osoba ostaje fiksirana na teškim trenucima vlastite osobne ili obiteljske traume, a koja su i dalje bolna i ne napuštaju doživljaje psihe. Ovi sadržaji obično su praćeni nelagodnim emocijama, kao što su tuga, nelagoda, sram ili razočaranje. Osoba troši veliku količinu psihičke i životne energije na problemske situacije iz prošlosti, a samim time limitirani su njezini psihološki potencijali u sadašnjosti, jer bitan kvantum energije ostaje blokiran nerazriješenim traumama iz prošlosti. Dakle vrlo često i prije rata, a naravno i tijekom rata, osoba proživljava uz ratnu traumu i traumu koja nije direktno odraz aktualnog rata – tumači profesor Marčinko.
Na pitanje utječe li transgeneracijska trauma na pokretanje ratova odgovara: – Američki psihijatar Vamik Volkan koji se bavio problemom ratnih i transgeneracijskih trauma, ustanovio je da su mnogi ratovi počeli sintagmom: "Idemo osvetiti naše žrtve!", koja znači da nerazriješena transgeneracijska trauma može biti motiv započinjanja sukoba. Utjecaj transgeneracijskog prijenosa neprorađene traume na identitet velike grupe Vamik Volkan objasnio je činjenicom da neprorađena trauma jača nezdravu ljubav prema sebi (patološki narcizam) na razini grupe, kroz poticanje srama, poniženja i bespomoćnosti. Isto tako objasnio je da je osveta nezreli psihološki mehanizam, a zreli, zdravi mehanizam uključivao bi reparaciju, tj. popravak štete koju trauma nosi. Zato je bitno raditi na prepoznavanju transgeneracijske traume. U knjizi mojeg tima "Transgeneracijska trauma", dali smo i konkretne primjere transgeneracijske traume te smo prikazali i modele kako se ona liječi.
Ratove pokreću odrasli, a djeca su u ratu isključivo žrtve. Psiha djeteta nije još uvijek potpuno formirana jer razvoj djeteta nije završen, tako da u tom slučaju postoje i dodatni faktori koji se tiču procesa psihofizičkog razvoja. U vremenu kada bi djeca trebala imati vanjsku podršku, kako bi njihov unutarnji svijet dobio podršku i poticaj, ratna događanja to u velikoj mjeri oštećuju. Psihodinamska istraživanja upućuju da su svi tzv. novi odnosi zapravo stari odnosi, jer svaki novi odnos duboko je određen faktorima prošlih odnosa. Ako u tim prošlim odnosima osoba nosi teret i negativne poruke, to je koči od uspostavljanja optimalnih odnosa. Dakle, djeca koja formiraju sliku o sebi pod utjecajem jakih vanjskih trauma, kao što je to u ratu, mogu imati problem u uspostavljanju optimalnih odnosa s drugim ljudima i kada rat jednom završi, a oni odrastu. Dakle, izloženost ratnim događanjima i traumama rata, djecu direktno pogađa i ostavlja posljedice. Upravo šteta koju ratovi čine razvoju djece odražava svu besmislenost destruktivnosti koju ratovi nose. Zato je bitno razgovarati i o zaštiti dječjih prava kao i psihološkoj pomoći djeci koja su žrtve ratova – tumači profesor Marčinko.
Objasnio je i koje dijelove psihe oštećuju ratna i transgeneracijska trauma. – Transgeneracijskim prijenosom traume mogu biti zahvaćeni ličnost, spoznajno funkcioniranje, emocije kao i međuljudski odnosi. Problemi na razini ličnosti mogu biti problem identiteta (pitanja tipa "tko sam ja u suštini?"), pretjerano poistovjećivanje s bliskom osobom koja je bila žrtva traume. To se može očitovati i kao potreba za pretjeranim postignućima kako bi se kompenzirali gubici, uz očekivanje da se bude dostojna zamjena žrtvi traume. Spoznajne promjene uključuju sklonost negativnim predviđanjima, strah od nove traume, unutrašnji svijet u velikoj mjeri je ispunjen traumatskim iskustvima. Promjene na emocionalnoj razini uključuju anksioznost koja može biti preplavljujuća, mogu postojati i noćne more neugodnog sadržaja, kao i periodi oscilacija raspoloženja. Može biti povišena i osjetljivost te predstavlja rizik nastanka depresije i raznih stresom uzrokovanih poremećaja.
Ljudska psiha ima neugodnu osobinu da sve pamti i sprema u dubine mentalnih mapa nesvjesnog dijela psihe. Zato je u prevladavanju negativnih posljedica traume bitno raditi na procesima žalovanja i odvajanja od teških sadržaja. Žalovanje pri tome ima pozitivnu životnu vrijednost jer omogućuje da organizam nadoknadi, u većoj ili manjoj mjeri, neravnotežu koju gubici nose. Psihoterapija kao dokazana terapijska metoda uključuje tehnike kojima se osoba radeći na njima, oslobađa od teških sadržaja koje trauma nosi – ističe naš sugovornik te dodaje da su tri bitna procesa pri oslobađanju od teških sadržaja traume: prepoznavanje i imenovanje, stavljanje u fokus teških sadržaja te komuniciranje problemskih dijelova, u sigurnom okruženju. Primjer sigurnog okruženja je sigurnost obiteljskog kruga ili psihoterapijski odnos, između terapeuta i osobe koja treba pomoć. Važno je u tom procesu vidjeti razna lica (procese) traume te da se ona mogu prepoznati i izraziti.
Teški sadržaji trebaju biti iskomunicirani u pravom trenutku, na način da ne stvore dodatne povrede nego da se pojačaju faktori otpornosti, rezilijencije. Socijalne i medijske poruke mogu poboljšati razumijevanje transgeneracijske traume. Bitno je raditi na prepoznavanju tzv. mitova, koji se temelje na iluzijama ili djelomičnim istinama. – Zato je bitno i medijski te na društvenom planu poticati istine o traumi koje su cjelovitije jer jedino približavanje istini može dovesti do procesa čišćenja u društvu i među ljudima. Komunikacija koja nudi i pozitivne faktore (rezilijencija, otpornost), može pomoći u boljem razumijevanju pa onda i u procesima razrješenja transgeneracijske traume. Kada uspijemo u jednoj generaciji prekinuti lančani krug traume prethodne generacije, djelujemo i na prevenciji za buduće generacije. Važan je rad na oprostu i mirenju s problemima prošlosti jer to oslobađa energiju za djelovanje u sadašnjosti te sprečava prijenos problemskih sadržaja u budućnost. Znači, ima lijeka za transgeneracijsku traumu. Empatija prema drugima može puno pomoći jer čovjek je čovjeku lijek! – zaključio je profesor Darko Marčinko.
FOTO Strašni prizori iz Kijeva nakon masovnih ruskih udara: Ima mrtvih, ljudi zarobljeni pod ruševinama...
Otvori KEKS Pay
Zapadne demokrate su Gadafija izbombardirali zato što je gradio škole, bolnice, ceste, navodnjavanje, stanove, besplatno školstvo, zdravstvenu skrb,...... pa sad ti vidi tko je ko.