Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, uoči prvog Tjedna Hrvata izvan domovine najavljuje program događaja te govori o političkim, identitetskim i demografskim izazovima koji obilježavaju odnos Hrvatske prema vlastitom iseljeništvu. U intervjuu se osvrće i na položaj Hrvata u BiH, manjinskih zajednica u Europi te novih generacija iseljenika koje s domovinom žele suvremeniji odnos.
Koji su ključni naglasci programa Tjedna Hrvata izvan RH?
Prvi Tjedan Hrvata izvan RH nije zamišljen samo kao protokolarni događaj nego kao snažna politička i nacionalna poruka o jedinstvu hrvatskog naroda kako u vremenu stvaranja hrvatske države tako i u vremenu velikih globalnih promjena. Hrvatska danas više ne smije promatrati svoje iseljeništvo, Hrvate u BiH i hrvatsku nacionalnu manjinu u Europi kao odvojene svjetove, nego kao jedinstvenu hrvatsku mrežu koji dijeli isti identitet, iste vrijednosti i istu odgovornost prema budućnosti hrvatskog naroda. Ovaj program želi otvoriti argumentiran dijalog o demografiji, identitetu, političkoj povezanosti, gospodarskoj suradnji i ulozi Hrvata izvan RH u međunarodnom pozicioniranju Hrvatske. Hrvati izvan domovine nisu neki sentimentalni dodatak vlastitoj povijesti, nego aktivan i strateški dio hrvatske sadašnjosti i budućnosti.
Kako danas definirate ulogu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH u kontekstu tako raznolike i geografski raspršene zajednice?
Uloga Središnjeg državnog ureda danas je daleko šira od formalne ili institucionalne uloge. Mi smo politička, identitetska i razvojna poveznica između RH i milijuna Hrvata diljem svijeta. U vremenu kada države ozbiljno ulažu u svoju dijasporu kao geopolitički, demografski i gospodarski kapital, Hrvatska mora jednako ambiciozno promišljati vlastiti odnos prema Hrvatima izvan Hrvatske. Naš posao nije samo čuvati veze s prošlošću, nego stvarati novu hrvatsku globalnu mrežu – od gospodarstvenika u Njemačkoj i SAD-u, preko mladih obitelji u Irskoj, do hrvatskih manjinskih zajednica koje stoljećima čuvaju hrvatsko ime u srednjoj Europi.
Na koji način Hrvatska može dodatno pomoći Hrvatima u BiH u očuvanju njihove konstitutivnosti i kulturnog identiteta?
Hrvati u BiH nisu dijaspora. Oni su autohton i konstitutivan narod koji na tom prostoru živi stoljećima i koji ima legitimno pravo biti politički ravnopravan. To je ključno razumjeti. Njihova borba nije samo borba za kulturni identitet nego i za političku jednakopravnost, legitimno predstavljanje i institucionalnu sigurnost. S druge strane, iseljeništvo se primarno suočava s izazovima asimilacije i očuvanja veze s domovinom kroz generacije. Ono što ih povezuje jest snažna emocionalna i identitetska povezanost s Hrvatskom. RH ima ne samo pravo nego i ustavnu obvezu štititi položaj Hrvata u BiH. To činimo politički, diplomatski, gospodarski i kulturno, ali jasno je da će pitanje pune ravnopravnosti Hrvata u BiH ostati jedno od ključnih nacionalnih pitanja hrvatske politike i u godinama koje dolaze.
U Srbiji, osobito u Subotici i Srijemu, Hrvati se i dalje bore za elementarnu vidljivost, od jezika i školstva do političke zastupljenosti. Ima li Hrvatska danas dovoljno jasan i snažan odgovor na položaj Hrvata u Srbiji?
Položaj Hrvata u Srbiji i dalje je opterećen brojnim izazovima i mislim da tu ne treba govoriti diplomatskim frazama. Kada govorimo o pravima hrvatske zajednice u Subotici, Srijemu ili Beogradu, govorimo o temeljnim europskim standardima koji moraju vrijediti za sve manjine. Hrvatska danas vrlo jasno i otvoreno komunicira potrebu pune zaštite prava Hrvata u Srbiji, od obrazovanja i jezika do političke zastupljenosti i institucionalne vidljivosti. Ali jednako tako očekujemo konkretnije pomake. Položaj hrvatske nacionalne manjine mora biti dio ozbiljnog političkog dijaloga između Hrvatske i Srbije, a ne tema koja se otvara samo povremeno. Vrlo nam je važno da Hrvati u Srbiji u svim situacijama osjećaju kako iza njih stoji matična država – jasno, dosljedno i bez kalkulacija.
Hrvati u Crnoj Gori, osobito u Boki kotorskoj, jedan su od povijesno najstarijih hrvatskih korpusa izvan Hrvatske. Imate li dojam da su u hrvatskoj javnosti i politici nepravedno zanemareni?
Hrvati u Crnoj Gori možda brojčano nisu velika zajednica, ali njihov povijesni i kulturni značaj daleko nadilazi brojke. Boka kotorska jedno je od najvažnijih mjesta hrvatske kulturne memorije na istočnoj obali Jadrana. Ponekad imam dojam da hrvatska javnost nije dovoljno svjesna koliko je ta zajednica stoljećima doprinosila hrvatskoj kulturi, pomorstvu i identitetu Mediterana. Upravo zato smatram da Hrvatska mora još snažnije ulagati u vidljivost i potporu Hrvatima u Crnoj Gori – ne iz nostalgije, nego iz svijesti o vlastitom identitetu i povijesnoj odgovornosti.
U Venezueli još živi stara hrvatska zajednica, osobito potomci iseljenika iz Dalmacije koji su desetljećima gradili život u zemlji koja je danas simbol krize. Koliko je Hrvatska danas stvarno prisutna među Hrvatima u Venezueli i što im konkretno može ponuditi osim simbolične povezanosti?
Hrvatska zajednica u Venezueli možda je danas manje vidljiva u javnosti, ali riječ je o ljudima koji su desetljećima gradili mostove između Hrvatske i Latinske Amerike. Kriza u Venezueli mnoge je hrvatske obitelji dovela u iznimno tešku situaciju i Hrvatska to nije ignorirala. Pomagali smo kroz konzularnu zaštitu, programe povezivanja, državljanstva, stipendije i suradnju s hrvatskim zajednicama na terenu. No važno je reći nešto šire – hrvatska država mora naučiti biti prisutna među svojim ljudima i kada medijska pozornost nestane. To je pitanje ozbiljnosti države prema vlastitom narodu. Vjerujem da smo te lekcije svladali i siguran sam da će to Hrvati u Venezueli posvjedočiti.
Čileanski Hrvati desetljećima su jedan od najuspješnijih primjera hrvatskog iseljeništva, od Antofagaste do Punta Arenasa. Može li se model povezanosti s njima preslikati i na druge zajednice, primjerice u Južnoj Africi ili Novom Zelandu?
Čileanski Hrvati fascinantan su primjer kako jedna zajednica može desetljećima zadržati snažan identitet i pritom postati potpuno integriran i uspješan dio društva u kojem živi. Od Antofagaste do Punta Arenasa, Hrvati su ostavili dubok trag u gospodarstvu, politici i kulturi Čilea. Ono što možemo naučiti iz čileanskog iskustva jest da identitet opstaje kada postoji samopouzdanje zajednice, snažne institucije i trajna povezanost s domovinom. Upravo to danas pokušavamo poticati i među drugim hrvatskim zajednicama – od Južne Afrike do Novog Zelanda. Hrvatska mora graditi globalnu mrežu hrvatskog identiteta koja neće počivati samo na folkloru nego i na suvremenom umrežavanju, obrazovanju i gospodarskoj suradnji. A ponajprije na usmjerenosti prema mladim generacijama.
Gradišćanski Hrvati stoljećima su uspjeli sačuvati jezik i identitet, ali danas se i oni suočavaju s tihom asimilacijom. Je li očuvanje jezika i dalje najvažnija bojišnica hrvatskog identiteta izvan Hrvatske?
Jezik, vjera, a ponajprije svijest o nacionalnoj pripadnosti temelji su obrane identiteta. Dok postoji hrvatska riječ, postoji i svijest o pripadnosti hrvatskom narodu. Gradišćanski Hrvati stoljećima su pokazivali nevjerojatnu otpornost upravo kroz očuvanje jezika. Danas se suočavaju s tihom asimilacijom modernog doba, koja je često opasnija od otvorenih pritisaka iz prošlosti. Zato ulaganje u hrvatske škole, medije, digitalne sadržaje i učenje jezika nije samo kulturno pitanje – to je strateško pitanje opstanka hrvatskog identiteta izvan Hrvatske.
Hrvatska dijaspora u Njemačkoj danas više nije samo gastarbajterska priča. Riječ je o novoj, obrazovanoj i mobilnoj generaciji koja često ne traži povratak, nego ozbiljan odnos s državom. Je li Hrvatska spremna na tu "novu dijasporu"?
Nova hrvatska dijaspora u Njemačkoj potpuno je drukčija od one iz sedamdesetih godina. Danas govorimo o obrazovanim, mobilnim i europski umreženim ljudima koji ne žele paternalistički odnos države, nego partnerstvo. Oni ne traže samo nostalgiju i folklor nego ozbiljnu komunikaciju, mogućnosti ulaganja, profesionalne mreže i osjećaj da ih Hrvatska vidi kao relevantan dio nacionalnog prostora. Hrvatska mora biti dovoljno moderna i samouvjerena da prihvati činjenicu da domoljublje danas može izgledati drukčije nego prije nekoliko desetljeća.
U Irskoj je u posljednjih desetak godina nastala nova hrvatska emigrantska scena, brojna, mlada i radno aktivna. Jesu li Hrvati u Irskoj za Hrvatsku još uvijek privremeni iseljenici ili već nova trajna dijaspora?
Hrvatska zajednica u Irskoj simbol je jednog novog europskog migracijskog vala. To su mladi ljudi koji su otišli s izgrađenim hrvatskim identitetom. Imaju svoju hrvatsku katoličku misiju, djeca uče hrvatski jezik. Pitanje jesu li oni privremeni iseljenici ili nova dijaspora možda više nije ni presudno. Ključno je da Hrvatska prema njima gradi dugoročan odnos i da ih ne doživljava kao "izgubljenu generaciju", nego kao dio modernog hrvatskog europskog iskustva.
Među Hrvatima u Sjevernoj Americi sve je više uspješnih mladih profesionalaca i poduzetnika koji nisu nužno vezani uz klasične iseljeničke strukture. Kako ih uopće uključiti u hrvatski prostor ako više ne djeluju kroz klubove, župe i folklor?
Hrvatska u Sjevernoj Americi danas više ne živi samo kroz župe, klubove i folklorna društva, premda su oni imali povijesno važnu ulogu, koju nastavljaju imati danas kao čuvari tradicije. Međutim, danas imate generaciju uspješnih liječnika, IT stručnjaka, poduzetnika, investitora i znanstvenika hrvatskog podrijetla koji identitet žive drugačije. Ako ih želimo uključiti, moramo govoriti jezikom 21. stoljeća – kroz inovacije, poslovne mreže, akademsku suradnju i globalne projekte. Hrvatska je danas dovoljno otvorena i ambiciozna da te ljude ne promatra samo kao "naše vani", nego kao potencijalne partnere u razvoju države.
Australija je desetljećima bila sinonim za politički i identitetski najorganiziraniju hrvatsku emigraciju. Mijenja li se danas i ondje odnos prema Hrvatskoj među drugom i trećom generacijom?
Australija ostaje jedno od najvažnijih središta hrvatskog iseljeništva i simbol politički vrlo organizirane emigracije. Naravno da se generacije mijenjaju i da druga i treća generacija imaju drukčiji odnos prema Hrvatskoj nego njihovi roditelji. Ali identitet ne nestaje – on se transformira. Mladi Hrvati u iseljeništvu, ne samo u Australiji, možda danas manje žive kroz klasične oblike okupljanja, ali interes za hrvatske korijene, državljanstvo, jezik i povezivanje i dalje postoji. Na nama je da pronađemo nove načine komunikacije s tim generacijama. Smjer kojim smo krenuli je da im pružimo priliku da i oni sudjeluju u izgradnji odnosa, svog odnosa, s Hrvatskom. Ne samo nastavak onog što su započeli njihovi djedovi i bake, već im otvaramo prostor za samo njihove inicijative, projekte – usmjerene njima.
Imate li osjećaj da Hrvatska još uvijek dijasporu promatra previše sentimentalno, kroz folklor i nostalgiju, a premalo kao ozbiljan politički, intelektualni i gospodarski kapital?
Ne. Mislim da je Hrvatska predugo dijasporu promatrala gotovo isključivo kroz emociju, folklor i nostalgiju, a da to nije bilo dovoljno. Hrvatsko iseljeništvo danas predstavlja ozbiljan politički, gospodarski i intelektualni kapital. Imamo uspješne Hrvate u svjetskim kompanijama, znanosti, financijama, tehnologiji i politici. Pitanje je imamo li kao država dovoljno samopouzdanja i vizije da taj potencijal uključimo u razvoj Hrvatske. Vrijeme sentimentalnog odnosa prema dijaspori polako završava – vrijeme strateškog partnerstva tek počinje.
Prošle godine stupile su na snagu izmjene zakona koje uređuju odnos Hrvatske prema Hrvatima izvan RH. Koje biste ključne promjene izdvojili i kako će te zakonske izmjene konkretno unaprijediti položaj Hrvata u BiH i hrvatske nacionalne manjine u Europi?
Izmjene zakona bile su važan korak prema modernizaciji odnosa RH prema Hrvatima izvan domovine. Željeli smo stvoriti fleksibilniji i učinkovitiji sustav potpore hrvatskim zajednicama, posebno kada govorimo o mladima, obrazovanju, identitetu i institucionalnom povezivanju. Važno je i to što se dodatno naglasila uloga Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda te potreba snažnije zaštite hrvatske manjine u Europi. Zakon nije sam sebi svrha – njegova je svrha stvoriti konkretniji i snažniji odnos države prema vlastitom narodu izvan granica Hrvatske. Ponosan sam na uvođenje Tjedna Hrvata izvan RH, ali i na osuvremenjivanje mehanizma Savjeta Vlade za Hrvate izvan RH, koji se do sada pokazao kao inicijator važnih iskoraka u odnosu hrvatske države sa svojim narodom koji živi izvan njezinih granica.
Uveden je Savjet mladih Hrvata izvan RH, koji su njegovi glavni ciljevi i prve aktivnosti?
Savjet mladih možda je jedan od politički najvažnijih projekata koje smo pokrenuli posljednjih godina. Ako ne uključimo mlade generacije, sve naše priče o identitetu ostat će bez budućnosti. Savjet nije zamišljen kao dekoracija, nego kao prostor u kojem mladi Hrvati iz svijeta mogu izravno komunicirati s hrvatskim institucijama, predlagati inicijative i graditi međunarodne mreže suradnje. Želimo generaciju mladih Hrvata koja će istovremeno biti globalna i duboko svjesna vlastitog identiteta. A njihovo izravno uključivanje u kreiranje javnih politika koje su usmjerene njima najpošteniji je i najkvalitetniji pristup ostvarivanju tog cilja.
Postoji li danas neka hrvatska zajednica izvan RH koja vas je osobno najviše iznenadila, bilo svojom vitalnošću bilo problemima koje u Hrvatskoj premalo razumijemo?
Svaki susret s hrvatskim zajednicama izvan zemlje podsjeti vas koliko je hrvatski identitet snažan i izvan granica države. Osobno me često iznenadi koliko snažan osjećaj pripadnosti Hrvatskoj postoji kod ljudi čije su obitelji iselile prije sto ili više godina. S druge strane, u Hrvatskoj ponekad premalo razumijemo koliko je zahtjevna svakodnevna borba za očuvanje identiteta u manjinskim ili iseljeničkim okolnostima. Ili koliko je važna borba za prava Hrvata u BiH. To nije romantika – to je ozbiljan i dugotrajan rad.
Kao hrvatski branitelj iz Vukovara, koliko je to iskustvo oblikovalo vaš današnji rad i odnos prema Hrvatima izvan RH?
Vukovar nije samo dio moje biografije. Vukovar je trajna životna i politička lekcija o vrijednosti slobode, identiteta i zajedništva. Kao hrvatski branitelj, vrlo dobro razumijem koliko je važan osjećaj pripadnosti domovini, čak i kada živite daleko od nje. Vukovar nisu branili samo Vukovarci već Hrvati iz svih dijelova Hrvatske, iz BiH i iz iseljeništva. Upravo zato svoj današnji posao ne doživljavam administrativno nego duboko osobno i nacionalno odgovorno. Hrvatski narod, gdje god živio, mora osjećati da ima svoju državu koja ga poštuje, razumije i ne zaboravlja, kao što ni taj narod nije zaboravio nas kad je bilo najgore. A u Vukovaru je, nažalost, bilo najgore.
Gdje vidite odnos države i Hrvata izvan RH za deset godina, posebno u kontekstu europskih integracija i globalnih migracija?
Za deset godina vidim još snažnije povezanu Hrvatsku i hrvatski narod izvan zemlje. Svijet se mijenja, migracije se ubrzavaju, identiteti postaju složeniji, ali upravo zato nacionalna povezanost dobiva novu važnost. Hrvatska mora postati moderna europska država koja zna koristiti potencijal svog globalnog naroda – gospodarski, politički, kulturno i demografski. Vjerujem da će budućnost odnosa biti puno manje birokratska, a puno više strateška i partnerska.
Što biste još izdvojili od značajnijih postignuća koje je Ured inicirao odnosno realizirao u proteklom razdoblju?
U proteklim godinama napravljen je niz važnih iskoraka – od povećanja financijskih potpora hrvatskim zajednicama, jačanja programa učenja hrvatskog jezika i stipendija, do digitalizacije komunikacije i snažnijeg uključivanja mladih. Posebno važnim smatram što smo otvorili novu političku paradigmu: Hrvati u dijaspori više nisu tema koja se spominje samo prigodno i simbolično, nego postaju važan dio strateškog promišljanja budućnosti Hrvatske. To je možda i najveća promjena koju smo željeli postići. I uspjeli smo, Bogu hvala.
FOTO Pogledajte kako izgleda novi megaprojekt od 100 milijuna eura: Napokon otvoren novi granični prijelaz s BiH
Otvori KEKS Pay
