U kaosu lipnja 1940. godine, dok su njemačke divizije nezadrživo napredovale prema Parizu, a francuska vlada tonula u defetizam, film "De Gaulle" redatelja Gabriela Le Bomina ne prikazuje samo rađanje vođe, već i potresnu ljudsku dramu u sjeni povijesti. Priča je vješto ispletena kroz dvije paralelne radnje koje se neprestano isprepliću.
S jedne strane je Charles de Gaulle, tada tek svježe imenovani brigadni general, koji u Londonu pokušava uvjeriti skeptičnog Winstona Churchilla da borba nije gotova. S druge strane je njegova supruga Yvonne, koja s njihovo troje djece, uključujući kćer Anne s Downovim sindromom, proživljava užas egzodusa, bježeći cestama zakrčenim izbjeglicama i uništenim vozilima. Le Bomin se namjerno usredotočio na kratko, ali presudno razdoblje od samo nekoliko tjedana, čime je apstraktne povijesne događaje učinio opipljivima i osobnima. Njegova namjera da prikaže čovjeka, a ne spomenik, najočitija je u uvodnoj sceni filma koja je iznenadila francusku publiku: prikazu generala i njegove supruge u bračnom krevetu, intiman trenutak koji razbija strogi, javni imidž.
Ključ uspjeha filma leži u izvedbi Lamberta Wilsona, koji je pred sebe postavio iznimno težak zadatak: oživjeti ne samo povijesnu ikonu, već i privatnog čovjeka. Wilson, koji je koristio protetiku radi fizičke sličnosti, priznao je da takva transformacija može biti i zamka za glumca. "Maska nije dovoljna", izjavio je u jednom intervjuu, naglašavajući da glumački posao tek tada počinje. Najveći izazov bio je pronaći pravi glas; ne onaj javni, govornički ton s prepoznatljivim vibratom koji je De Gaulle razvio kasnije, već glas supruga i oca. Film se uvelike oslanja na autentična pisma koja su Charles i Yvonne razmjenjivali. Ti tekstovi, čiji se dijelovi čuju u filmu, otkrivaju duboku i nježnu ljubavnu vezu, pružajući publici rijedak uvid u intimu para koji je svoj privatni život uvijek držao daleko od očiju javnosti.
Politička dimenzija filma usredotočena je na De Gaulleov sukob s francuskim vojnim i političkim establišmentom koji je bio spreman na kapitulaciju. Posebno je naglašen njegov odnos s maršalom Philippeom Pétainom, herojem Prvog svjetskog rata i nekadašnjim mentorom, koji je postao glavni zagovornik predaje i kasnije vođa Vichyja. Film prikazuje De Gaullea kao usamljenog proroka čija su upozorenja o potrebi modernizacije vojske i primjeni novih, mehaniziranih taktika bila godinama ignorirana. Njegov odlazak u London nije bio samo čin neposluha, već očajnički pokušaj da spasi čast Francuske. Susreti s Winstonom Churchillom prikazani su kao napeti dvoboji dvojice tvrdoglavih vođa. Churchill je isprva bio sumnjičav prema tom nepoznatom generalu bez vojske, no čini se da je u njemu prepoznao istu odlučnost i romantičnu ideju o naciji koju je i sam posjedovao. Vrhunac filma je rekonstrukcija slavnog Apela od 18. lipnja. Trenutak nije prikazan kao grandiozan događaj, već kao čin nevjerojatne usamljenosti i vjere, gdje čovjek u malenom studiju BBC-ja čita tekst koji će u tom trenutku čuti tek rijetki, ali koji će postati temelj francuskog Pokreta otpora.
Ono što film izdvaja iz žanra standardnih biografija upravo su sitni, ljudski detalji koji demistificiraju povijesnu ličnost. Najslikovitija takva scena, gotovo bizarna u svojoj jednostavnosti, jest ona u kojoj De Gaulle, netom prije pisanja govora koji će promijeniti sudbinu nacije, sjedi sam u skromnoj londonskoj sobi i iz konzerve jede goveđi narezak – jedino što je pronašao u ormariću. Taj trenutak savršeno sažima njegovu izolaciju i skromne početke otpora. Film je podjednako uspješan i u rehabilitaciji lika Yvonne de Gaulle. Isabelle Carré portretira je ne kao pasivnu "tetu Yvonne", kako su je mediji često prikazivali, već kao hrabru ženu koja sama upravlja automobilom kroz ratni kaos. Unatoč ovim snažnim elementima, film je naišao na podijeljene kritike. Dok su jedni hvalili emotivni pristup, drugi su film proglasili "veličanstveno dosadnom hagiografijom" i previše laskavim portretom koji izbjegava dublju psihološku analizu. Bez obzira na zamjerke, "De Gaulle" ostaje dojmljiv prikaz trenutka kad je odluka jednog čovjeka postala glas nade za naciju.
Otvori KEKS Pay
I mi smo imali jednog koji nije priznavao poraz ali što vrijedi kad nam danas draži onaj drugi kojeg su Švabe postavile a 1945. hrabro prihvatio poraz i utekao.