U proteklih godinu i pol dana od posljednjih parlamentarnih izbora politička scena u nas poprilično je uzavrela. Reklo bi se, stalno kipti. I na obje strane Markova trga i na Pantovčaku. O tome smo porazgovarali s politologom Goranom Čularom.
Kako ocjenjujete rad ovog sastava Sabora? Jesu li nove oporbene stranke i njihovi zastupnici i zastupnice u saborske rasprave unijeli neke promjene? Razlikuje li se ova oporba ipak po nečemu u odnosu na prijašnje oporbe te čini li vam se da je ova oporba u saborske rasprave unijela neki novi duh i žar?
Čini mi se da je novi sastav Sabora ipak kvalitetniji od prethodnih, posebno ako govorimo o zastupnicima opozicije. Imamo niz zastupnika koji vrlo sadržajno i elokventno propituju i kritiziraju rad vlasti, a čini mi se i da je manje zastupnika koji svoj rad temelje isključivo na jeftinoj populističkoj logici. U svakom slučaju sastav je reprezentativniji, građani mogu čuti različite vrste kritike, u širokom rasponu od radničke ljevice do krajnje desnih stranaka. Već dva ili tri saziva Sabora izabrana su tako da je tek pet-šest posto birača ostalo nepredstavljeno, tj. glasalo za stranke koje nisu osvojile niti jedan mandat, što je poprilično drukčije nego, recimo, 2011. kad je takvih birača bilo 18,5%. S druge strane, Sabor već nekoliko mandata broji oko ili više od 20 stranaka i 13 do 15 saborskih klubova, što upućuje na ekstremnu fragmentaciju.
I, do čega to dovodi, kakve su posljedice toga?
Takva fragmentacija zamagljuje političko natjecanje, onemogućava građanima da se koncentriraju na nekoliko jasnih ideoloških odgovora na politička pitanja i da ih povežu s političkim strankama. A u konačnici i kreira naš specifični tip koalicijskih vlada, posebice na desnom centru: glavni koalicijski partner plus ficleki. Kako sitne stranke, a često i pojedini zastupnici koji podržavaju ili tvore vladajuću većinu, nemaju ni ambicije ni sposobnosti funkcionirati kao pravi manjinski partneri s jasnim javnopolitičkim prioritetima, onda ono što imamo jesu u osnovi jednostranačke vlade, samo nešto "skuplje", jer se dio javnih dobara mora uložiti i u održavanje takvih saveza. Šteta, jer prave koalicijske vlasti imaju niz prednosti za demokraciju, ali Hrvatska nikako da upozna te prednosti. U dva navrata kad je manjinski partner bila stranka s 10+ zastupnika (Most 2015. i 2016.), riječ je bila o protestnoj stranci koja po definiciji nije mogla biti pouzdani koalicijski partner u vlasti. Velika fragmentacija trenutačno je najveći strukturni problem stranačkog parlamentarnog sustava, a ona se i dodatno potiče potpuno liberalnim saborskim pravilima o osnivanju i djelovanju saborskih klubova. Iako su klubovi zastupnika zapravo stranačke parlamentarne frakcije, tj. stranačke organizacije u parlamentu, naš poslovnik ih smatra pravom zastupnika, a ne stranaka s određenom predstavljenošću. Rezultat je to što imamo 15 klubova. Rezultat je da dva zastupnika, kad traže trećega za preferans, usput osnuju i zastupnički klub.
U tim okolnostima, kakva je snaga cijele oporbe u odnosu na HDZ i kako tumačite da se cijela oporba, i desna i lijeva, svako malo ujedinjuje oko nekih inicijativa, što prije baš i nije bio tako čest slučaj?
Od posljednjih izbora imamo situaciju koju dosad još nismo imali – bipolarnu opoziciju. Povlačenjem HDZ-a u kompeticijski, a dijelom i ideološki centar, dobili smo značajnu oporbu s obje strane, a HDZ je zauzeo središnji dominantni položaj. Opozicijsko se djelovanje ne zadržava samo na parlamentu, pojačano zahvaća medijski prostor, ured predsjednika države, ali i ulicu. Nakon više od 20 godina ponovo se nalazimo u situaciji da HDZ ponovo nije više samo stranka na vlasti već se u interpretacijama mnogih izjednačava s režimom. To objašnjava zašto se inače raznorodna oporba ipak uspijeva ponekad ujediniti u nekim akcijama.
Jesu li raskoli u Domovinskom pokretu i u SDP-u trajno narušili snagu i utjecaj tih dviju oporbenih stranaka, te tko je od tih unutarstranačkih lomova najviše profitirao?
Nije mi još jasno što se točno dogodilo u DP-u i zašto je Miroslav Škoro napustio položaj predsjednika i stranku. Je li riječ o ideološkim, organizacijskim ili nekim potpuno osobnim stvarima. Uglavnom, svaka organizacija u situacijama kad je lider na neki način ucjenjuje reagira u cilju vlastitog samoodržanja. To je instinkt organizacije, bez obzira na to koliko je lider važan ili podržavan. Slično se dogodilo i Ivi Sanaderu s HDZ-om. Vidi se iz anketnih istraživanja, naravno, da je DP izgubio zbog toga. Usto, s Ivanom Penavom se dogodilo vraćanje stranke klasičnoj desnici. Sam Škoro je puno više bio populist nego desničar i time je osiguravao nekim desnim idejama dosta širu podršku u javnosti. Za razliku od DP-a, kod SDP-a je sasvim jasno što se dogodilo i ista im se stvar događa već drugi put. Odnos središnjice i parlamentarne frakcije u svim je strankama mjesto potencijalnog konflikta, ali zato se stranke koriste drugim sredstvima da balansiraju između ta dva stranačka lica. SDP je, kao i HDZ, potpuno demokratizirao izbor vodstva, predsjednika i drugih tijela, ali predsjednik stranke sad uživa još i veću moć u sastavljanju lista za izbore. Kad se dogodi da izgubi vlast u stranci, u frakciji se nalazi njemu veliki broj lojalnih zastupnika. SDP će svaki put kad izgubi izbore imati istu situaciju, sve dok ne demokratizira kandidacijske postupke, odnosno osigura da kandidati i zastupnici ne ovise o volji predsjednika, već o volji širih stranačkih tijela pa možda i članova. Demokratizacija izbora vodstva i u SDP-u i u HDZ-u koristi se da bi se obračunalo s manjinskim strujama u stranci, a ne da bi se svi dijelovi stranke predstavili u stranačkim tijelima i da bi se stvorila neka uključiva i održiva stranačka politika.
Što predviđate zastupničkom klubu Socijaldemokrata, sastavljenom od bivših SDP-ovaca?
Da će se vratiti u SDP.
Tko je sad u Saboru zapravo glavni oporbeni oponent vladajućima, koga se može nazvati predvodnikom oporbe?
Glavni oponent je Nikola Grmoja, a predvodnik nije nitko. Ne znam ni zašto bi oporba trebala imati predvodnika.
A kamo u oporbenoj konstelaciji snaga, ali i u odnosu na vladajuće, smještate platformu Možemo!?
Na stranu onoga što se u politologiji naziva "odgovorna opozicija". Riječ je o samo naoko novoj platformi koja se dosta dugo postupno gradila kroz civilno društvo da bi u jednom trenutku krenula i u lokalne izbore, a odmah zatim i na nacionalnu razinu. Takav postupni put razvoja se vidi i u radu Možemo!. Oni su spremno zauzeli svoje opozicijsko mjesto u parlamentu. Kad je riječ o Gradu Zagrebu, to je s jedne strane za Možemo! bila odskočna daska za nacionalnu razinu, ali s druge strane i uteg na čitavoj platformi jer se lako može dogoditi da uspjeh cijelog projekta na nacionalnoj razini i u drugim sredinama ovisi o (ne)uspjehu u Zagrebu. Za sada osnovni problem u radu vlasti u Zagrebu vidim u određenoj podozrivosti i nepovjerenju aktera koji su odrasli u civilnom društvu prema politici i svima koji se u politici nalaze. Toga se moraju osloboditi jer će inače sebi toliko zakomplicirati život da bi njihova bazična efikasnost mogla doći u pitanje. Jasnost političkih ciljeva i povremene provjere njihova ispunjavanja u svakom su slučaju bolja strategija od paralelnih linija upravljanja i političkih komesara.
Mnogi kažu da je glavna oporba HDZ-u i premijeru Andreju Plenkoviću zapravo predsjednik države Zoran Milanović, što bi bio odraz slabosti cijele saborske oporbe. Svime što i kako radi, pomaže li predsjednik Milanović oporbi ili joj odmaže?
Mislim da odmaže, ali to nije najvažnije pitanje. Važnije je da se na taj način dovodi u pitanje sama institucija predsjednika i njezina uloga u sustavu vlasti koji imamo. Trend opozicijskog djelovanja predsjednika počeo je s izbornom kampanjom i vladavinom Kolinde Grabar-Kitarović u vrijeme kad je Milanović bio premijer. Milanović je kao predsjednik to dotjerao do ekstrema. Kakve su dugoročne posljedice toga, tek ćemo vidjeti. Moguće da nakon Milanovića izaberemo nekoga tko će uspjeti vratiti funkciju predsjednika u okvire duha Ustava, ali je isto tako moguće da ćemo morati razmisliti o ustavnim alternativama. Nema smisla robovati nekom ustavnom rješenju ako ne izaberemo ljude koji to politički razumiju. Bez obzira na zabilježene "izlete" prema pojedinim strankama i osobama dok su bili predsjednici, Mesić i Josipović su tu ulogu ipak razumjeli.
Tko i što premijeru Plenkoviću u posljednje vrijeme najviše "diže tlak"?
Plenkoviću najviše dižu tlak građani koji se ne drže mjera, iako su one bile uvijek ispravno, objektivno i pravodobno propisane, kao i oni građani koji se ne cijepe, iako je vlast najzaslužnija što se nabavilo cjepivo. Primjerice, oporba nije nabavila ništa. Upravo su ti građani najodgovorniji za preko 11 tisuća smrti od covida i s covidom u Hrvatskoj i što je sav teret borbe s epidemijom pao na bolnice, liječnike i sestre.
grmoja? glavni oponent? hahaha...