Aktualno crkveno vodstvo i suvremeni crkveni mislioci hitno moraju napraviti analizu svega što se događalo u Hrvatskoj posljednjih mjeseci u odnosu na Crkvu (i ostale vjerske zajednice) i na osnovi te analize izraditi strategiju za razdoblje koje dolazi. Sumanuti napadi koji su kulminirali prošloga tjedna dolaskom Judith Reisman pokazuju da je Crkvi takva strategija više nego nužna ako ne želi u budućnosti biti žrtvom javnih i medijskih manipulacija, koje više nemaju izvor samo u zlovolji pojedinaca na javnom polju nego pokazuju da su dio smišljena plana, kojemu su pokrovitelji najviše političke, akademske i medijske instance u suvremenom hrvatskom društvu.
U sveopćim napadima i omalovažavanjima Crkve (u širokoj paleti od strateškog spolnog odgoja preko provokatorskog Gavellina plakata do bizarnog filma “Svećenikova djeca”) pokazalo se da Crkva u Hrvatskoj, premda ugledna, moćna i jaka institucija, nema svojih novinara i medija, nema svojih političara i utjecajnih političkih krugova u javnosti koji su spremni zastupati njezine interese.
Ili čak ni to u nekom kritičnom trenutku, nego barem stati na stranu istine i suprotstaviti se javnom linču bez obzira na to prema kome je okrenut. A tijekom svih prošlih mjeseci u nas je na tapetu isključivo Katolička crkva. I to isključivo zbog onoga što sama naučava, a ne zbog toga jer je nekome željela nametnuti svoj sustav!
Crkva je svih ovih 20-ak demokratskih godina propustila odgojiti svoje novinare i svoje političare na javnoj sceni, svoje gospodarstvenike i kulturnjake... Općenito gledano, propustila je formirati svoju intelektualnu i misaonu elitu u jednom suvremenom društvu, koja nije isključivo vezana za klerički status. Čitav je niz uzroka tome, od sustavnog okretanja glave i zatvaranja crkvenih elita u vlastite poslove, paktiranja s ulizivačkim političkim krugovima kojima je crkvena podrška trebala isključivo kako bi prikrili vlastiti lopovluk i stvaranje krajnje sterilnog unutarnjeg sustava, koji nije promicao izvrsnost i samostalnost u radu i mišljenju, nego poslušnost i karijerizam unutar svećeničkih krugova.
Takva Crkva postala je idealnom “vrećom za boks” lijevim i ultralijevim, liberalnim i neoliberalnim krugovima, koji su posve preuzeli ključne točke moći i upravljanja u hrvatskom društvu. Ipak, nije sve tako crno. To potvrđuje činjenica da su gotovo sve posljednje inicijative, koje su uzdrmale hrvatsku javnost, krenule iz crkvene baze, koje su se formirale kao građanske udruge i jednakom snagom daju impuls kako političkim tako i crkvenim centrima moći. (Zanimljivo je pritom da glavni pokretači u tome dijelu dolaze iz dijaspore: don Damir Stojić, Vice John Batarelo, Stephen Bartulica...) Međutim, poticaj koji dolazi iz baze i agilnih udruga uskoro neće biti dovoljan. Mržnja prema Crkvi, vjeri i religioznosti uopće toliko je pomutila pamet centrima moći u Hrvatskoj da će poduzeti sve da tu nesnošljivost pretvore u otvoreno nasilje prema svemu što dolazi iz sakralnog, posvećenog prostora. Bez obzira na to što se 95 posto građana ove zemlje izjašnjava religioznima i što kao većina imaju pravo živjeti u društvu standardiziranom po njihovim mjerilima. Mržnja i nasilje, naime, ne poznaju statistiku. I u hrvatskoj i u crkvenoj povijesti dosad se to bezbroj puta pokazalo.