U životu susrećemo mnogo ljudi koje nazivamo prijateljima, ali pravo prijateljstvo pokazuje se kroz godine i djela. Samo dobri ljudi mogu biti pravi prijatelji. Još je davno Ciceron to sažeo u jednostavnu misao koja je doista istinita: „Čak i kada je prijatelj odsutan, on je i dalje prisutan.“ Prije više od dvadeset godina započela je jedna takva priča. Priča o prijateljstvu koje se kroz godine učvrstilo povjerenjem, suradnjom i obiteljskom povezanošću. U njezinu su središtu dugogodišnji urednik inozemnog izdanja Večernjeg lista Stipe Puđa iz Frankfurta i poduzetnik Petar Budimir iz Bad Homburga – dvojica prijatelja koji su, uz svoje prijateljstvo, uspjeli „Večernjakovu domovnicu“ duboko ukorijeniti u svijest hrvatskog iseljeništva.
Kako to često biva s velikim stvarima, sve je počelo vrlo jednostavno. – Stipe je imao ideju, gospođa Olga Stoss je predložila održavanje Domovnice u Bad Homburgu, a ja sam rekao: „Može“, kaže Petar prisjećajući se priče koja je započela spontano i bez velikih očekivanja. Krenula je putem za koji tada ni on, a ni Stipe, kao ni sada pokojna Olga, nisu mogli znati kamo će ih odvesti, a tim putem Domovnica uspješno kroči već dva desetljeća.
„Iza kulisa“
– Puno je truda i muke iza ovog projekta, iako ljudi to uglavnom ne vide. Vide samo konačan rezultat, koji je doista impresivan i iz godine u godinu sve bolji, govori Petar.
A do tog rezultata nije se došlo preko noći. Bilo je, priznaje, i uspona i padova, ponekih prepreka i kočnica koje su ostale skrivene od očiju gostiju koji su dolazili na dodjelu nagrada u Bad Homburg, bogataški grad u kojem su se odmarali carevi, političari, pjesnici, pisci, glazbenici…, a koji je postao i dom Večernjakovoj domovnici.
Petar kaže da se danas najradije sjeća onih dobrih trenutaka. Ipak, često se prisjeti i jedne anegdote koja ga i danas nasmije, iako tada nikome nije bilo do smijeha.
– Jedne godine program nam je kasnio više pola sata jer je voditeljica kasnila. Kasnije smo otkrili i zašto, ali to sad više i nije toliko važno, ne bi bilo dobro da otkrijemo, kaže kroz smijeh i dodaje: – Danas se tome slatko nasmijemo, ali vjerujte, u tom trenutku nam baš i nije bilo do šale. Više je nikad nakon toga nismo angažirali.
Kad bi se počeo prisjećati što se sve događalo „iza kulisa“, kaže Petar, imao bi štošta za ispričati. No sve su to danas tek slatke uspomene koje će ipak ostati tamo gdje im je mjesto „iza kulisa“. Naposljetku, nije li tako sa svim velikim događajima i dodjelama nagrada?
No, ono što čitatelji i gosti Domovnice svakako trebaju znati jest da veliku zaslugu za domaćinstvo Bad Homburga „Večernjakovoj domovnici“ ima danas pokojna Olga Stoss. Velika humanitarka, nositeljica brojnih njemačkih i hrvatskih priznanja, najpoznatija kao majka prijateljstva gradova Bad Homburga i Dubrovnika te njihova počasna građanka. Bila je i prva Hrvatica odlikovana njemačkim Križem za zasluge, a ujedno i prva žena koja je primila najviše priznanje Njemačkog vatrogasnog saveza.
– Olga Stoss poznavala je mnoge važne ljude u Bad Homburgu i upravo je ona bila naša prva veza s gradskim vlastima. Kada su u gradu čuli Olgin prijedlog da se Izbor najpopularnijih Hrvata izvan domovine iz Frankfurta preseli u Bad Homburg, odmah su ga prihvatili, prisjeća se Petar, za kojeg Stipe Puđa, pak, često ističe da bez Petra Domovnice možda ne bi ni bilo te da je upravo on u ovih dvadeset godina imao ključnu ulogu u njezinom održavanju, oblikovanju i rastu.
Dolazak u Njemačku
Petrova njemačka priča počinje mnogo prije nego što je Večernjakova domovnica uopće bila i zamišljena. Iz rodnih Ričica, malog mjesta nedaleko od Imotskog, Petar je stigao u Njemačku davne 1971. godine. Imao je samo osam godina. Njegov otac, Ante Budimir, nakon devet godina rada u Njemačkoj konačno je odlučio dovesti cijelu obitelj u Bad Homburg.Osnivanje tvrtki
– Prve dvije-tri godine me je držala tuga za selom, ostavio sam prijatelje i jedan sasvim drugačiji život, prisjeća se Petar.
Iako, kaže, tada je život u Njemačkoj bio drugačiji, mirniji od ovoga danas.
– Naša generacija bila je samostalnija. Išao sam u treći razred osnovne škole, a sam sebi sam pripremao ručak. Majka bi nešto pripremila, a ja bih dovršio. Bili smo puno samostalniji nego današnja djeca. Iskreno, mislim da su djeca danas previše razmažena, uz lagani smijeh će Petar koji se prisjeća i vremena kad je Njemačka bila posve drugačija nego danas.Vijesti iz Frankfurta
– Bilo je mirno, djeca su se svaki dan igrala vani. Još nije bilo televizije ni svega ostalog što danas postoji. Slično je bilo i u Hrvatskoj. Kad sam došao iz Ričica, nije mi se činilo da je toliko drugačije ovdje. Istina, grad je grad, drugačije je, ali nakon škole mi smo se djeca družili, igrali nogomet, vozili bicikle, posjećivali jedni druge. Bilo je pa gotovo kao da sam u Ričicama, kaže.
No, sjećanja na Ričice i djetinjstvo u tom malom mjestu i danas su mu dragocjena. – Bilo mi je teško kad sam odlazio jer sam napuštao sredinu koja mi je bila draga, a kao dijete, imaš samo lijepe uspomene, kaže Petar.
Iako je završio studij ekonomije, Petar je kroz život pratio poslovni put svog oca, koji je prvo radio kao građevinar a potom kupio hotel Zum Löwen u Bad Homburgu i upravljao njime, a kasnije je osnovao tvrtku za uvoz hrvatskih vina, maslinova ulja i drugih proizvoda u Njemačku. Tako je Petrova obitelj malo po malo gradila život u novoj zemlji, spajajući hrvatsku tradiciju i njemačku svakodnevicu. Novi dom su pronašli u mondenom Bad Homburgu, gradu koji je miran i savršen za obiteljski život, a opet dovoljno blizu Frankfurta da se osjećaju povezano s većim sadržajima i uz njemačku i hrvatskom zajednicom.
Hrvatski temperament u njemačkom poslovnom svijetu
Petar Budimir danas je vlasnik tvrtke „Budimir – Kroatische Wein und Feinkost“, koju je preuzeo od svog oca. Kako stvari stoje, u budućnosti će je naslijediti njegov sin Ante, koji, kao i mnogi mladi Hrvati u Njemačkoj, spaja hrvatski temperament s njemačkim načinom razmišljanja.
– Možda je to i ključ za dobar uspjeh, kaže Petar pa dodaje: – Nijemci su naučili da i mi Hrvati imamo svoje vrline, a možda su neke i poprimili od nas. Naša srdačnost je malo drugačija, ali živeći među njima shvatiš da ljudi, bez obzira na naciju, i nisu toliko različiti. Ipak, Nijemac nije toliko impulzivan kao Hrvat. Mi smo temperamentni, strastveni, energični, a to sam najbolje vidio dok sam igrao nogomet. Nijemci slijepo slušaju trenera, a mi Hrvati slušamo malo i onda po svome, smije se Petar.
I Petar je išao po svome i s vremenom proširio asortiman uvoza hrvatskih proizvoda. Prodaja se, osim na njemačkom tržištu, proširila i na ostale europske zemlje. Zbog velike potražnje za visokokvalitetnim sirom, suhomesnatim proizvodima, vinima i maslinovim uljem, ne samo Nijemaca nego i kupaca u Austriji, Švicarskoj, Belgiji i Nizozemskoj, Budimirova tvrtka znatno je povećala kvote uvoza.
Danas se „Budimir – Kroatische Wein und Feinkost“ pozicionirala kao najveći uvoznik hrvatskih vina, maslinova ulja i alkoholnih pića u Njemačkoj.
Osnivanje tvrtki
– Nijemci, pogotovo oni koji su bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj i pili neko naše vino, ili im je netko donio neki pršut ili sir, redovito dolaze kod nas i traže to. Shvatili su koliko dobrih vina i proizvoda imamo, kaže Petar.
Vratiti se neću
Ono što bi Petar volio da se promijeni jest ponuda hrvatskih proizvoda. Hrvatska, kaže, nema dovoljno velikih proizvodnih tvrtki koje bi mogle zadovoljiti potražnju njemačkog tržišta.
– Mi prodamo dosta proizvode jedne velike hrvatske prehrambene tvrtke, a ti proizvodi se prodaju i u njemačkim trgovinama. Ironija je u tome da su ti proizvodi skuplji meni u nabavi nego što stoji na policama u Njemačkoj, ističe Petar Budimir.
Puno je izazova s kojima se susreću poduzetnici koji žele plasirati domaće proizvode u inozemstvu. Kvaliteta, kaže Petar, postoji, ali kapaciteti i cijene ponekad ograničavaju širenje i konkurentnost. Uz to, Hrvati u Hrvatskoj ne poznaju dobro njemačko tržište.
– Naši ljudi često nisu dovoljno upoznati s tržištima u koja žele izvoziti, objašnjava Petar pa nastavlja: – Mislimo da smo „pupak svijeta“, da sve znamo i sve imamo, ali nije tako. Upravo sada imam jednog mladog čovjeka iz Hrvatske kojeg je njegova tvrtka poslala da vidi kako diše njemačko tržište i što Nijemci nude u pogledu vina. Poslao sam ga u dvorce, restorane, da vidi koje su to priče o vinogradima, a to su priče stare oko 1.500 godina. Ostao je i sam zadivljen što sve postoji i što je sve u ponudi u Njemačkoj.
Petar naglašava kako karakter i samopouzdanje jesu važni, ali da spremnost na učenje i prilagodbu čini razliku između uspjeha i neuspjeha.
– Ako nisi spreman učiti, jednostavno neće biti rezultata, zaključuje.
On je, naglašava, oduvijek bio spreman učiti, i danas je takav, kao i njegov sin Ante, diplomirani ekonomist i bankar, koji se sve više okreće obiteljskom poslu, spreman nastaviti tradiciju i donositi vlastite ideje u tvrtku.
Na pitanje hoće li se jednog dana vratiti u svoje rodne Ričice, Petar iskreno odgovara: – Vratiti se nikad neću. Imamo dva života: jedan je ovdje, drugi je dolje. Ovdje su djeca, obitelj, unučad, na godišnje odem pet ili šest puta u Ričice. Volim dolje biti, ali život je ovdje, kaže Petar koji je time potvrdio onu staru uzrečicu kako su Hrvati u tuđini vječno „na mostu“ koji prelaze cijeli život – život između rodne grude i novog doma u tuđini.
Otvori KEKS Pay
