Premijer i njegova obitelji imaju različite pokretnine “pa i satove” u vrijednosti 1,5 milijuna kuna. Prijavljivanjem te informacije Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa trebala je biti stavljena točka na urarsku aferu što je izbila u siječnju, kad su se mediji raspisali o Sanaderovoj skupocjenoj kolekciji. Umjesto točke, dobili smo, međutim, teško razumljiv, gotovo iracionalan nastavak tenzija između vladajućih i dotičnog povjerenstva.
Vrlo je nejasno kakvu je korist vladajuća stranka priskrbila samoj sebi paušalno prijavljujući milijunske vrijednosti pokretne imovine, ali je jasno da time ništa nije učinjeno za razjašnjenje kriterija što je to, osim nekretnina, automobila i novčane imovine, što bi dužnosnici morali unositi u imovinske kartice.
Politička elita muči se s definicijom sukoba interesa još iz razdoblja kad je na čelu Vlade bio Zlatko Mateša, prvi hrvatski premijer koji je ispunio imovinsku karticu. Dugo su se kartice ispunjavale formalnosti radi, dok nije osnovano posebno povjerenstvo. Zakonom o sukobu interesa obveza prijavljivanja imovine postupno je proširena na niže dužnosnike, čelnike lokalnih vlasti, odnedavna i na suce. Na kraju smo dobili nešto što se može usporediti s placebo efektom, s učinkom lažnog lijeka koji djeluje samo na labilnije i umišljene bolesnike. Tko je tijekom svih tih godina zatečen u sukobu interesa i sankcioniran, osim Čačića, koji je toliko dugo na udaru da mu više nikakvo povjerenstvo ne može naškoditi?
U idealnim okolnostima, porezne i druge za to mjerodavne državne službe automatski bi reagirale na opravdane sumnje da netko od političara nezakonito uvećava svoju imovinu ili imovinu svoje obitelji. Državne institucije ovlaštene su za tu vrstu posla kad je riječ o običnim građanima, imaju za to znanja i alate, a za to su na kraju krajeva i plaćene.
Ali okolnosti su još daleko od idealnih. Dok, dakle, državni aparat ne funkcionira do kraja efikasno, profesionalno i posve neovisno o tome koja je stranka na vlasti, društvo se u kontroli političarskog poštenja oslanja na zakon koji je skrojen specijalno za njih, i na isto takvo saborsko povjerenstvo. No kako se odnosimo prema toj novoj instituciji i kako se ponaša ona sama?
Kad već voli luftati skupe satove i kad su mediji registrirali tu njegovu sklonost, a Povjerenstvo zatražilo da se očituje, premijer je mogao kratko reći “pardonček” ili “skužajte”, naknadno prijavljujem toliko i toliko satova, a platit ću i kaznu, ako je to po pravilima, pa neka bude za primjer ostalima. Umjesto toga, Vlada se upregnula u dodatna pitanja Povjerenstvu što doista treba prijaviti. Ako su zanimljivi satovi, zašto bi bio isključen možda jednakovrijedan dizajnerski ili antikni namještaj, zašto se ne bi prijavljivali krzneni kaputi, kućna elektronika, skupi tepisi?
Povjerenstvo, međutim, najprije odgovara da nije ovlašteno definirati pojam imovine, a onda dodaje da nijedan dio dužnosničke imovine nije irelevantan, čime je sa svoje strane također pridonijelo zamagljivanju crte između toga što u politici jest, a što nije dopušteno, što se smatra korektnim ponašanjem, a što je sukob interesa. Tako smo, eto, dobili paušalne prijave pokretne imovine vladajućih dužnosnika, nakon kojih je još upitnije tko će i kako na kraju ovog mandata izmjeriti jesu li za trajanja dužnosti od nekoga primali zabranjene darove. Sprječavanje sukoba interesa ostaje na razini driblinga između vladajućih i opozicije, od kojeg bi korist za građane bila samo kad bi i oni mogli naučiti kako se dođe do 1,5 ili barem do milijun kuna vrijednih pokretnih “sitnica”.
Otvori KEKS Pay
