Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Atos Načinović vratio se iz Trsta braniti Hrvatsku

Majka mu je dala ime po Svetoj gori, planini na obali Egejskog mora, kao da je slutila tragičan kraj
01. svibnja 2013. u 18:00 0 komentara 6387 prikaza
atos načinović (1)
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/3

Najprije je u obitelj Načinović stigla malena Fedra. Za jednu Riječanku prilično neobično ime koje može zahvaliti svojoj majci i njezinoj ljubavi prema grčkoj mitologiji. Kada je njezina obitelj blagoslovljena dolaskom još jednog djeteta, sina, duboko se zamislila pa mu odlučila nadjenuti također nimalo obično ime koje će pristajati uz sestrino. I tako je dječak dobio ime Atos, prema planini na obali Egejskog mora, poznatoj i kao Sveta gora.

Pa će kasnije kroz život zadržati epitet posebnog, kakvim ga je od samog početka predodredilo njegovo ime. A onda, kao u grčkoj tragediji, majka Dragica najprije je izgubila sina, potom i muža koji nije mogao živjeti s tolikom boli.

Prethodila su tome mnoga poglavlja jedne iznimne životne priče otpočete u riječkoj četvrti Zamet. Kada su zapuhali vjetrovi rata, nalazio se u vinkovačkom garnizonu gdje je služio ondašnju armiju, ali je odande pobjegao kući koliko su ga nosile noge. Najprije je utočište od KOS-ovih agenata koji su vrebali prebjege iz JNA pronašao preko državne granice, u Trstu, gdje je kratko vrijeme radio kao skladištar, zarađujući i do tri milijuna ondašnjih lira, što je bila iznimna plaća.

Osjetio zov domovine

Kada se žestoko zaratilo, bilo mu je nepunih 19 godina, i premda je oružani sukob bjesnio daleko od Italije pa i njegova doma u Rijeci, Atos je osjetio zov koji nije znao ni mogao utišati u dubini duše. Pristupio je postrojbama Hrvatske vojske, a prva postaja njegova iznimnog ratnog puta bit će 128. brigada, no nakon njezina rasformiranja u rujnu 1992. javio se u Hrvatski gardijski zdrug.

Tijekom akcije Maslenica Atos je u Škabrnji ranjen. Dva dana se sa svojim suborcem vodio kao nestao u akciji sve dok se iznenada nisu vratili u postrojbu. Oporavak u zadarskoj bolnici nije trajao dugo jer Atos ne voli dugo mirovati, osobito kad njegova zemlja vapi za slobodom. Otišao je kući u Šapjane pokraj Rijeke pa pristupio bojni za specijalna djelovanja Matija Vlačić pod zapovjedništvom Ante Rose.

Dogodine, 1994., stiže u Ajkule, jedinicu Specijalne policije, gdje se njegov ratni put isprepliće s putem njegova suborca i prijatelja Perice Prpića.

– Od cijele generacije imao je najizraženiju tu crtu vojnika koji uvijek želi više. Pristupio je Ajkulama ne samo zato što je kod nas imao puno prijatelja nego i stoga što ga je privlačio izazov specijalne postrojbe. Bio je vojnik na kojeg se svatko mogao osloniti, jedan od najpouzdanijih za izvršenje zadaća. Po svemu je uvijek odskakao – kaže Perica Prpić.

Operaciju po operaciju, primakao se Bljesak. Suborac se prisjeća dolaska u zapadnu Slavoniju, kako su jedan drugog mazali ratničkim bojama, u tišini čekali svitanje. A onda je nastao pakao na zemlji. Kada razmišlja o svemu što su prošli, Perica Prpić odmah će reći da je Bljesak za specijalce bio najteži, o čemu svjedoče i silna stradavanja suboraca. Njihova je grupa uletjela u minsko polje gdje je, teško ranjen i bez noge, ostao ležati Srećko Salopek kome su Ajkule odmah pritekle u pomoć. No stradavali su jedan za drugim. Najprije je, u želji da mu pomogne, prvi suborac također ostao bez noge, ubrzo su ranjena još dvojica koja su mu pritekla u pomoć. Netko od suboraca dosjetio se napuniti ruksak kamenjem i bacati ga po minskom polju kako bi izazvao eksplozije prije nego ih dohvate. Atos je sudjelovao u transportu ranjenika. Kada je operacija službeno završila, bio je duboko potresen stradavanjima suboraca, ali glava je ostala na ramenima. Tek nakratko, ispostavit će se ubrzo.

Trećeg dana operacije, tijekom akcije čiji je zadatak bio presijecati neprijateljsku komunikaciju Pakrac – Okučani i držati punktove, gubi mu se svaki trag. Osam dana vodio se kao nestao u akciji sve dok nisu pronašli njegovo beživotno tijelo. Spomenik će mu kasnije biti podignut u selu Benkovac Okučanski.

No nešto prije, trećeg dana svibnja te 1995. majka Dragica stajat će prikovana za prozor svoga stana na Zametu iščekujući sina. Znala je da je operacija završena, vidjela je tuđe sinove kako se vraćaju, ali ne i njezin. Odjednom, iz misli ju prene tresak iz kuhinje.

– Tamo pokraj prozora godinama je sjedila jedna lutkica. U tom trenutku, a ja tada nisam znala da je to bio trenutak Atosove pogibije, lutkica je pala i razbila se. Rekla sam suprugu i kćeri: “Bože sveti, neko se zlo dogodilo”. Nešto kasnije kroz prozor sam vidjela ljude kako izlaze iz auta. Djelovali su vojnički, ozbiljno i ja sam znala da idu k meni. Prije nego su pozvonili, ja sam širom otvorila vrata. Osjećala sam zlo, onako kako to može samo majka – kaže Dragica Načinović.

Otac umro od tuge

Prisjeća se da su govorili da joj je sin nestao, da je cijela postrojba krenula u potragu za njim. Pronašli su ga nekoliko dana kasnije. Ispostavilo se da je pao u ruke neprijatelju. I to je sve što su suborci željeli reći Atosovoj majci pa je tako ostalo i toga dana u njezinu domu dok skupa prebiru po sjećanjima. Gotovo dva desetljeća kasnije, još su uvijek teška.

– Iako sam se tijekom godina navikla da neprestano odlazi, nikada nisam osjećala takav strah kao tog dana kad je odlazio u Bljesak. Kao da sam slutila. Dobro pamtim dan kad sam posljednji put vidjela sina, bio je to 24. travnja, a noć koja je uslijedila bila mi je teža od one noći kad su mi rekli da je nestao. Molila sam da ostane, nije htio ni čuti. Njegova djevojka Irena molila je da ostane, govorila mu je: “Atose, ne idi”, ali uzalud su riječi kad domovina zove – zajecala je majka prisjećajući se kako se dvoje mladih zavoljelo, zaručilo. Trebali su se vjenčati, ali im se na putu ispriječilo zlo.

Obitelj Načinović svoju je tragediju proživljavala iznimno teško. Majka Dragica prvi je srčani udar imala dvije godine nakon sinove smrti. Od dana njegove pogibije Atosov otac plakao je svako jutro i svako večer, pa tako četiri godine. U veljači 1999. preminuo je nakon tri srčana udara od tuge za sinom. Njegov sin Atos u trenutku pogibije imao je samo 22 godine.

>>Javio je: "Nitko nije stradao". Onda je pokošen

>>Nećak Boška Buhe od mitraljeza Gare nije se htio odvojiti

>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo

>> Pratite blog 'Ratne priče'

>>Sve priče o junacima Bljeska čitajte u našem specijalu

Atos Načinović (22) - pripadnik specijal

Atos Načinović (22) - pripadnik specijalne jedinice policije Ajkule iz Rijeke, ratovao i sa Zdrugom

Rođen je 10. rujna 1972. u Rijeci, osam dana nakon Bljeska vodio se nestalim

GLOBALNA PANDEMIJA
Korona u Švicarskoj izmiče kontroli, a vlasti ne uvode nikakve mjere. WHO: 'Ne možemo vjerovati'
Generacija NOW
Donacijski program Hrvatskog Telekoma
Generacija NOW: 700 tisuća kuna za obrazovanje STEM kadrova
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.