Govorili su joj, uvjeravali je, da vrijeme liječi sve rane i da će joj, kako godine prolaze, biti sve lakše. Slušala ih je, kimala glavom, nadala se da će uistinu tako biti. A nije. Kao vrijeme leti, njoj je iz godine u godinu bez njega sve teže i teže i sve joj više fali. I nema dana da ne pomisli koliko bi joj život bio ljepši i veseliji da je on tu. Ali, nema ga.
I Bog uzima dobre
– Valjda i dragi Bog takve dobre ljude mekanog srca hoće k sebi pa je zato uzeo i mog sina – suznih će očiju Jagica Buha, majka poginulog hrvatskog branitelja Nebojše Buhe iz Gradine pokaj Virovitice. Dok drhtavom rukom iz ormarića izvlači knjigu o poginulim braniteljima iz ovoga kraja, a u kojoj je fotografija i njezina sina, ne može Jagica Buha da se po tko zna koji put upita je li uistinu tako moralo biti. Jer njezin Nebojša ili Neno, kako ga je zvala, u vojno-redarstvenoj akciji Bljesak zapravo nije ni trebao biti.
– Negdje je na terenu ozlijedio oko pa ga je u petak operirao. Trebao je biti na bolovanju. Sutradan su njegovi dečki došli da im da mitraljez koji je dužio jer im treba jer se sprema velika akcija. Al’ moj je Neno kazao: “Ne može. Kud Garo, tud i ja”. I otišao je. Ime Garo on je dao mitraljezu od kojeg se nije htio odvajati. A redenik mu je punio otac. Pucao je on iz njega i na avione kad su zauzeli vojarnu pa su ljudi govorili: “Eno, Buva udara” – priča Jagica Buha.
Kći ostala sama
Kad je njezin sin odlazio od kuće na posljednji put, ona je bila na poslu, u obližnjem PIK-u.
– Pitala sam gdje je Neno kad sam se vratila kući. Rekoše mi da je otišao na teren. Nije mi se javio, da se ne uplašim. Znao je da se jako bojim pa mi nije htio puno pričati o ratu. A znam da je uvijek išao na prvu crtu. Dolazio je kući mokar, blatan i umoran, a njegova bi kći Gabica odmah skakala na njega, toliko mu se radovala. A i on njoj. Ponekad sam znala reći: “Daj, Gabi, pusti tatu da se malo odmori”, ali on je govorio: “Ma pusti, mama, neka je”. Neno je pričao da sa suprugom Đurđicom planira imati još djece, da Gabrijela ne ostane sama i da će to biti kada se rat završi. No, Gabrijela je ostala sama. Bilo joj je osam godina kad je Neno poginuo – rekla je majka poginulog branitelja pa listajući obiteljske albume nastavlja pričati o sinu. Kaže da je Nebojša, koji se školovao za montera plinskih instalacija, volio igrati nogomet i plesati u folkloru, da je rado odlazio na radne akcije, da je imao puno prijatelja te da su ga svi voljeli. Jedan od momaka s kojima je odrastao i zajedno išao u školu jest i Stjepan Novoselac iz Gradine:
– Isto smo godište, šezdeseto. Kad je rat počeo, nije bilo dovoljno oružja za sve, odlazilo se na poziv. Nebojša i ja skupa smo bili u 81. gardijskoj bojni, virovitičkim Kumovima, a poslije su nam se ratni putevi razišli. On je bio u jednoj, ja u drugoj satniji pa nismo bili na istom terenu u Bljesku – kazao je Novoselec. Nebojši Buhi bilo je 35 godina kad je poginuo u Cagama, mjestu koje se nalazi na cesti prema Lipiku, sjeverno od Okučana. Tijekom vojno-redarstvene akcije Bljesak 81. gardijska bojna bila je na jednom od glavnih smjerova napada na pravcu Šagovina – Cage – Okučani.
– Nenin zapovjednik došao mi je reći da ga više nema. Kazao mi je da se ne žalostim i ne sekiram, da je brzo umro i nije patio. Ubijen je prvog dana akcije, ujutro u osam. A ja, pamtim to dobro, taj dan negdje do podneva nisam mogla pričati. Jednostavno, nije mi glas mogao izići iz usta. Onda su do mene došle vijesti da ima puno poginulih. Muž mi je rekao da u svakom ratu ima mrtvih i da se naš Neno zna čuvati. Što se poslije događalo, ne znam. Ne sjećam se ni sprovoda svog sina – govori Jagica Buha pa joj niz lice opet potekoše suze: – Kako je to teško – uzdiše.
Heroji ne umiru
– Baš je bio hrabar, kao njegov stric Boško Buha. Neno je pucao iz mitraljeza, a Boško je bacao bombe – kaže i rukom pokazuje na staru kuću u njezinu dvorištu:
– Tu se rodio Boško Buha, polubrat mog muža Pavla. Do rata je na kući stajala i spomen-ploča na Boška i ništa s tom kućom nismo smjeli raditi. Ali, kad se zapucalo, netko je od naših pucao po kući i gotovo me pogodio. Zato je Neno skinuo ploču. Nebojša je dijete iz miješanog braka, ja sam katolkinja, a muž, kojeg smo svi zvali Pajo, bio je pravoslavac. Ali Pajo je Nebojši uvijek govorio: “Sine, zapamti, mi smo Hrvati – rekla je dok iz srca čupa još jednu tragediju koju joj je donio rat.
Njezina kći Vesna 1992. godine ostala je udovica. Suprug Stjepan Bellian, satnik u Samostalnom zrakoplovnom bataljunu, srušio se motornim zmajem i poginuo pred njezinim i očima njihove trogodišnje djevojčice Uranele.
– Kći ga je s malenom od njihove kuće u Đakovu dovezla do mjesta odakle je Stjepan zmajem trebao izviđati teren. Njegov je bataljun na neprijatelje bacao bombe napravljene od starih bojlera. Taman je uzletio na nekih stotinu metara, kad je nešto zakazalo. Zmaj je pao i poginuo. Vesna je ostala sama s dvoje djece, starijoj Suzani bilo je osam godina. Neno joj je govorio: “Šuti seko, nemoj plakati. Ja ću tebi pomoći”. A sad ni njega nema – teškim će glasom Jagica Buha dok u kutiju uspomena pažljivo sprema knjigu “Heroji ne umiru”, spomen na sve poginule hrvatske branitelje iz Domovinskog rata.
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
