U Poreču, daleko od svjetala nogometne pozornice, živi Marinko Sumić (70), jedan od najznačajnijih hrvatskih nogometnih dužnosnika s kraja '80-ih i početka '90-ih. Za one koji ga se ne sjećaju, Sumić u razgovoru s povodom za Večernji list ukratko iznosi važne detalje svoje dužnosničke karijere.
- Diplomirani sam pravnik, iza sebe ima deset godina igranja prve i druge lige u dresu Osijeka, a od 1986. do 1991. godine bio sam direktor Osijeka. U tom razdoblju potpisao sam prve profesionalne ugovore s Cvitanovićem, Bjelicom, Špeharom, Žitnjakom, Perićem, Bičanićem, Petrovićem, Vuicom..., napravio najveći transfer u državi - prelazak Šukera u Dinamo - koji je dva puta bio veći i skuplji od dolaska Pančeva i Savićevića u Crvenu zvezdu, doveo sam u Osijek Bjelorusa Metlickog, koji je bio proglašen za najboljeg stranca u Jugoslaviji, tada ispred Rumunja Belodedica iz Crvene zvezde... Na odlasku iz Osijeka klubu sam ostavio ogromno bogatstvo. Pored navedenih, u tom vremenu transferirao sam Karačica i Alara u Hajduk, Kasala i Pakasina u Dinamo, afirmirao sam domaće, vlastite trenere; Ljupka Petrovića, kasnije prvaka Europe s Crvenom zvezdom, potom Đuričića, Jasenicu, Grnju, Čordaša, Stankovića, Marasa... kaže na Sumić na početku razgovora pa nastavlja:
- Mi smo u NK Osijek imali najbolju školu nogometa u državi, u kojoj je predsjednik omladinske komisije bio Branko Vekić, djed Donne Vekić. Iz te škole samo su dvojica igrača mogli odmah, u juniorskoj dobi, uskočiti u prvu momčad: Šuker i Vlaović. Što se tiče Šukera, za njega sam postavio cijenu od 750 tisuća njemačkih maraka – za Dinamo i Hajduk, a milijun maraka za Zvezdu i Partizan. U zimi 1988. godine Hajduk ga je želio kupiti ponudivši samo 280 tisuća maraka, na što ja nisam želio ni čuti, i tako sam Šukeru spasio karijeru jer je Hajduk bio kažnjen neigranjem europskih utakmica dvije godine. Nakon toga ja sam postavio spomenuti cjenik, a Šuker je 1989. godine postao prvi strijelac prvenstva Jugoslavije.
Kako su izgledali pregovori s Dinamom?
- Kad smo trebali ići na prve pregovore s Dinamom u Zagreb, toga dana pročitao sam u Sportskim novostima tekst o tome kako ja, kao direktor Osijeka, želim da Šuker ide u Zvezdu ili Partizan. Na to sam poludio, i odlučio sam ne ići u Zagreb, nego sam poslao predsjednika Patarčića, tada direktora Slavonske banke, koji se vratio s Dinamovom ponudom od 300 tisuća maraka. Nakon toga su u Osijek na razgovor došli Dinamov predsjednik Mahmet i direktor Marković. Prema njima sam bio jako bezobrazan, zamjerivši im što su „ono” dali u Sportske novosti. Iako su oni došli s najvišom ponudom od 300 tisuća, na nju nisam pristao, inzistirajući na 750 tisuća. Na kraju sam im ipak dao „popust” i našli smo se na 730.000 – prisjetio se Sumić.
Jedan od povoda ovog razgovora stanje je struke u NK Osijek, za kojega ste emotivno vezani? Jeste li ikada bili u prilici vratiti se u svoj klub?
- Ja sam izrazio želju doći u Osijek i prije negoli je došao Boto. Tada sam nazvao direktora Čohara s tim prijedlogom, na što mi je on kazao kako su ljudi koji su prije radili u sportskom sektoru „pokrali” Mađare, i nakon toga Mađari više ne žele ni čuti ni za jednog hrvatskog sportskog direktora. Sada se to promijenilo nakon odlaska Bota, Čohar je nedavno izjavio da nije bitno je li taj čovjek stranac ili naš, nego je samo bitno da zna taj posao. U to vrijeme oni su već bili završili posao s Botom, a ja sam znao da je to vraćanje kluba tri godine unatrag. I brzo sam shvatio da taj čovjek, Boto, nema pojma; niti zna domaće igrače, niti našu školu nogometa... On jednostavno ne zna što znači biti direktor. Pa on je na posudbu doveo golmana iz Dinama! Hej, zar si lud!? Pa ne dovodiš golmana iz Dinama na posudbu, pa da ti ga oni uzmu natrag za šest mjeseci! A ugovor sa Soldom da može otići u Dinamo za milijun eura!? Sve sam to govorio Čoharu, no nije on taj koji odlučuje. Odlučuju predsjednik Sakalj i gazda Meszaros – ističe Sumić i dodaje:
- Nakon što je Boto otišao, predstavili su kako im Coppitelli dovodi igrače. Tada sam Čoharu napisao u poruci: „Vama trener vodi prijelazni rok!? Pa toga nema u u seljačkoj radnoj zadruzi! Prijelazni rok vode ljudi iz sportskog sektora, a taj isti trener neće vam ostati ni deset proljetnih kola!”. Zato Osijeku treba sportski direktor ili – ono što bih ja želio biti – član uprave za pitanje sportske politike. I na toj funkciji našao bih nekoga mladog, perspektivnog dečka za sportskog direktora kojega ću naučiti posao. Da me može naslijediti kada ja odem. Zato bih želio dobiti priliku da razgovaram sa Sakaljem i Meszarosem, da im se prezentiram i iznesem svoju strategiju sportskog sektora. Imam iskustvo, ogromno dokazano znanje i taj posao sam diplomirao kroz godine provedene u NK Osijek. Danas želim doktorirati nogomet i ostaviti neizbrisiv trag u svom klubu. Za mađarske vlasnike imam samo pozitivne, lijepe riječi, i kapa do poda što se tiče investicija u klub i stadion, ali i njima - kao i meni - treba samo rezultatski uspjeh do kojega ja znam kako doći sa svojim znanjem i iskustvom.
Je li vas vaš NK Osijek bio pozvao barem na otvorenje Opus Arene?
- Ne, nisu me bili pozvali na otvorenje novog stadiona, no to me nije toliko zaboljelo kao nešto drugo. Moja Kohorta osnovana je 1987. godine, za te dečke dao sam strašno puno, vodio sam ih po cijeloj Jugoslaviji, pomagao im na sve načine, a ta ista Kohorta nikada me nije spomenula. Zašto to govorim? Na primjer, kada sam bio direktor Istre, koju sam dva puta spasio od ispadanja iz 1. HNL, njihovi navijači Demoni – kojima sam također pomagao – razvili su na stadionu transparent preko cijele tribine: „Marinko Sumić: Da su svi kao on, Istra bi bila šampion”.
Što možete ponuditi Osijeku?
- Mogu im pokazati kako u hrvatskom nogometu ne postoji dužnosnik takvoga profila kao što sam ja. Prije devet godina bio sam se kandidirao za predsjednika Hajduka, samo kako bih dokazao kako se i preko Mamića – kojega cijenim – može uspjeti u hrvatskom nogometu. Hajduk je veliki klub, ima infrastrukturu, ali nisam prošao pred Nadzornim odborom. Tim ljudima iz NO-a tada sam kazao: „Niti jednoga od vas za 2-3 godine ovdje više neće biti”. Tako je i bilo, i u tome vidim problem Hajduka: kod njih nitko nema kontinuitet, ni na jednoj funkciji, i zato nisu tako dugo prvaci.
Koji bi bili osnovni postulati vašega djelovanja?
- Kada kada sam ja radio, princip je bio stvaranje igrača iz vlastite škole, igrača koje smo mogli kasnije prodati. Međutim, postoji i drugi pristup, onaj koji sada treba Osijeku i Dinamu, a to je dovođenje najboljih mladih igrača iz Hrvatske i iz regije. A tu ja mogu puno pomoći, jer nema niti jednoga kluba na području bivše države u kojemu je ne bih bio primljen u roku pola dana.
I Dinamo traži sportskog direktora. Mislite li da bi stranac bio rješenje?
- Što se tiče sportskog direktora Dinama, tu sam za domaćeg čovjeka. Ali, Dinamu također nedostaje čovjek koji vodi struku ili član uprave za struku. Ja sam mislio da je to Zajec, a sad čujem da to nije tako. Mene čudi da Zajec nije u Dinamu uzeo nekog mladog trenera ili nekoliko njih da rade ili u školi, ili u sportskom sektoru, ovisi o kapacitetima, i školuju se uz Zeku. Jedan takav trener je Bjelovara Mikulić; bio je igrač Dinama, mlad je, odličan stručnjak, intelektualac...
Kakav je vaš odnos sa Zajecom?
- Kad je došao Bjelica u Dinamo, susreo sam Zajeca na Sajmu sporta u Poreču, pitao sam ga: „Kako ste povukli taj potez? Pa Bjelica je zadnji trener koji bi vam trebao doći, s obzirom na sve što je napravio prije Dinama”. Tada sam mu najavio da neće pobijediti ni Istru 1961, ni Lokomotivu, a Zeko mi je govorio da nisam normalan... Inače, povratak Zajeca u Dinamo moja je vodilja; ako se on vratio u Dinamo, zašto se ja ne bih vratio u svoj NK Osijek? Moj odnos sa Zajecom odnos je međusobnog poštovanja i uvažavanja, on je za mene uvijek bio gospodin, simbol građanskog Dinama.
Tko je za vas najkompetentniji čovjek struke u hrvatskom nogometu?
- Danas je to Božidar Šikić. Kada sam se kandidirao za predsjednika Hajduka, kazao sam im da se možda ne bih ni javio na taj natječaj da se za tu poziciju javio Šikić. Njega cijenim i poštujem, i mislim da on zna taj posao. Prije Šikića postojao je Mamić, a prije Mamića – ja – zaključio je Sumić, ne skrivajući jednu neugodnu životnu epizodu:
- U 2018. i 2019. godini odslužio sam kaznu zatvora od 14 mjeseci, a presudu u tom sudskom postupku – u kojemu mi se sudilo zbog nepravilnosti u poslovanju s osječkom Šećeranom - čekao sam čak 19 godina!
Ja i samo ja. Hvalite me usta moja. Star i umišljen.