D vanaesti Dinamov naslov prvaka nije se 1. svibnja 2010. godine slavio, već kupao u krvi. Dvije strane Maksimirske ceste te subote povezivala je – nesreća. Na sjevernoj su strani uz besplatni Bandićev grah tisuće ljudi okovanih kreditima i kamatama, nezaposlenih i onih koji će to tek postati strugale dno tanjura u kojemu se vide samo – očaj i strah! Na južnoj smo se pak strani nakon što se spustila noć trebali radovati nogometu. Umjesto toga, iako se već nebrojeno puta kroz povijest na "svetom mjestu" to dogodilo, lopta je probušena. Huligani, baklje, policija, bokser sa sjevera okrenuo se prema plavom demonu.
I gra Dinamova, koju potpisuje Krunoslav Jurčić, obične ljude s istoka i zapada negdje u smiraj utakmica nagnala je na skandiranje: "Igrajte, pederi!" Da, bila je to poruka nezaposlenih, studenata, ali i mnogih koji jedva krpaju kraj s krajem, onih koji vole Dinamo, bahatim i umišljenim milijunašima. A samo je jednom u osam godina, od kada je Zdravko Mamić izvršni dopredsjednik i vodi Dinamo, igra bila slabija nego sinoć. Bilo je to 2005., kada je Ilija Lončarević odveo plave u Ligu za ostanak. S jednom razlikom, ovo je najskuplja momčad koja je ikada igrala u "svetom dresu". Krunoslav Jurčić pošteno je i predano radio, i u to uopće nemam pravo sumnjati. Ali, nije samo volja dovoljna da bi se vodio Dinamo. Treba nešto i znati o toj igri, a Maksimir ne može biti poligon za obuku.
N avijači su Dinamova snaga, ali, nažalost, zbog jednoga ekstremnog dijela i najveći problem. U subotu je policajac ostao bez oka, a mnogi su ozlijeđeni. Neki su bili i u smrtnoj opasnosti. Za takve ne bi smjelo biti ni milosti, a ni oprosta. Iako to nitko ne voli, jedino rješenje za takve je – represija. Zatvor i sužavanja mogućnosti rada, zaposlenja, školovanja... Znam da je srž njihova razmišljanja, a ima tu i profesora, menadžera, sociologa..., borba protiv Zdravka Mamića. Ali, ona na tribini može imati opravdanje samo ako je verbalna, nikako potkrijepljena huliganizmom i nasiljem.
Abolirati se ne mogu huligani, ni državni, posebno gradski političari, ali ni oni koji vode klub. Pomilovanja nema za ono što se događa u Dinamu pa, eto, sada već dva desetljeća. Hrvatski porezni obveznici, jedna poprilično ugrožena skupina, izdvajaju u gradski proračun novac kojim se tijekom ovih 11 godina već morao sagraditi stadion. Država je morala donijeti bolji zakon o sportu, a političari se morali odrediti – treba li Dinamo biti državni ili privatni klub. Jer sve dok će netko gospodariti tuđim novcem, sreće biti neće.
M amić Zdravko osam je godina u Maksimiru. Stvorio je najbolji hrvatski klub, nedodirljiv za Hajduk. Prodajom najboljih igrača nikada nije ostvario europski san – proljeće u Europi, što mu je, nažalost, tek druga preokupacija na listi zadataka. Prioritet je novac, sigurnost njegove obitelji te osobna promidžba. I sada kada je znao da nema igrače i kvalitetu za novi europski pokušaj, igrali su latino-dečki kako bi ih netko vidio i možda kupio, a stagnirao je razvoj mladih, talentiranih mladića, koji su sportskom politikom izgubili šest mjeseci. Ničemu se dobrom i ne možemo nadati, nije nemoguće da će već ovo ljeto otići Milan Badelj, koji može na mercatu postići pravu, veliku cijenu. Koji bi trebao biti zaštitni znak novoga Dinama.
O Dinamo, mi volimo... Da, ljubav prema klubu ipak nikada neće nestati. Valjda je sudbina da uvijek neki demon vodi ovaj poseban, a istodobno i uklet klub – ravno do dna.
Otvori KEKS Pay
Flak ... odi se liječiti. A i također Janez.