Već nakon šest odigranih kola u HNL-u tri su trenera dobila otkaz. Rujan je bio koban za prošlosezonskog osvajača dvostruke krune Radomira Đalovića na klupi Rijeke, potom za Gorana Tomića na klupi Istre 1961 te Gordona Schildenfelda na klupi Vukovara.
Zabrinjavajuć trend
Ono što je najbitnija stvar u cijeloj ovoj priči jest ta da za svakog od tri trenera možemo stvoriti vrlo dobre argumente da uopće nisu trebali dobiti otkaze. Da, Đalović je lošije ušao u sezonu s Rijekom, ali čovjek je prije samo četiri mjeseca bio zaslužan za jedan od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti. Tomić je praktički tek došao na klupu Istre koja se igrački prilično oslabila tijekom ljeta, a i rezultati mu nisu bili ni blizu rangu neke katastrofe. Schildenfeld je uveo Vukovar u prvi rang i jasno je da se od najslabije momčadi lige nije ni moglo očekivati puno više od dva osvojena boda u uvodnom dijelu sezone. I na kraju, nestrpljive klupske uprave su svoj trojici podijelila otkaze.
Svi koji prate nogomet dugi niz godina su svjesni da su klubovi sve manje strpljivi prema trenerima. Međunarodni centar za sportske studije (CIES) je istraživanjem došao do podatka da je u devedesetim godinama prošlog stoljeća prosječan trenerski mandat u europskim klubovima trajao malo manje od tri godine, potom je to prosječno trajanje mandata u 2000-tima palo na godinu dana i osam mjeseci, u 2010-ima još palo na godinu dana i tri mjeseca, da bi u ovom desetljeću prosječno trajanje trenerskog mandata palo na 359 dana, dakle na malo manje od godinu dana.
Taj trend nikako ne ide 'ruku uz ruku' s izjavama brojnih trenera i nogometnih djelatnika koji ističu da su treneru potrebna barem četiri prijelazna roka (dakle dvije sezone), kako bi uopće mogao posložiti momčad po svojim zamislima i dovoljno se upoznati s igračima i njihovim navikama na terenu kako bi iskoristio njihove prednosti te sakrio njihove mane, kako bi zapravo znao što točno činiti za boljitak momčadi. U svjetskom nogometu postoji puno više primjera u kojima se strpljenje klupskih uprava isplatilo nego onih u kojima nije. Jedan od najpoznatijih uspješnih primjera strpljenja je onaj Jurgena Kloppa u Liverpoolu, kad mu je klub dao vremena nakon prilično loše prve sezone s tek osmim mjestom u engleskom prvenstvu. Na kraju je osvojio sve što se može osvojiti i postao jednim od najuspješnijih trenera u povijesti kluba.
Hrvatski klubovi stoje u krajnjem spektru nestrpljivosti. To dokazuje i podatak da je strateg Varaždina Nikola Šafarić jedini trener koji je u HNL-u započeo prošlu sezonu, a da je pritom još uvijek na funkciji, i eto, uveo je Varaždin u europska natjecanja četvrtim mjestom prošle sezone. Međutim, podaci o nestrpljivosti klubova u HNL.u sežu još puno dublje. Prema istraživanju CIES-a iz travnja ove godine, prosječni trenerski mandat u HNL-u traje tek 158 dana, po čemu se naša liga nalazi na 61. mjestu od 65 nogometnih liga svijeta koje su korištene pri mjerenju.
Najbolje indikacije o utjecaju čestih promjena trenera dat će nam, pak, pregled učestalosti trenerskih smjena u periodu od 2020. do 2025. godine, i to na bazi od 25 država s najboljim ligaškim koeficijentom u Europi. Hrvatska se po učestalosti smjena na toj ljestvici nalazi na četvrtom mjestu, s brojkom od prosječno 1,78 smjena trenera po sezoni u jednom klubu. Ispred HNL-a se nalaze samo Super liga Srbije (2,37), ciparska liga (2,20) i rumunjska Superliga (1,96). S druge strane, najmanje smjena trenera se prosječno po klubu u sezoni događa u Norveškoj (0,46), Švedskoj (0,73), Danskoj (0,78) i Češkoj (0,88). Vrijedi dodati da prilično mali broj trenerskih promjena imaju i najbolje europske lige, 'lige petice'. Zapravo, na početku ove sezone u 96 klubova liga petice dogodio se isti broj trenerskih smjena kao u 10 klubova HNL-a, što je poatak koji je za rubriku 'vjerovali ili ne'.
Korelacija s rezultatima
Kad u korelaciju s tim dovedemo kretnje ovih zemalja, odnosno liga, na ljestvici koeficijenata u spomenutom periodu od 2020. do ljeta 2025., dolazimo do zaključka da se strpljivost prema trenerima isplati i vidi na rezultatima. Nestrpljive nacije su uglavnom doživjele pad (Srbija sa 16. na 22. mjesto, Cipar s 15. na 19. mjesto, Hrvatska s 18. na 21. mjesto, jedino je Rumunjska ostala na 25. mjestu), dok su strpljive nacije uglavnom doživjele napredak i skok (Norveška s 22. na 11. mjesto, Češka sa 17. na 9. mjesto, Švedska s 23. na 20. mjesto, jedino je Danska pala s 14. na 16. mjesto).
Puno je faktora koji bi se u Hrvatskoj trebali promijeniti kako bi se na kraju i promijenila ova krvna slika nenormalne nestrpljivosti prema trenerima. Svoje zasluge imaju uprave klubova koje smjenjuju trenere, ali svoje zasluge imaju i drugi akteri; navijači koji nakon gotovo svakog poraza žestoko te ponekad vulgarno prizivaju smjene trenera, mi mediji koji nakon svakog 'kiksa' objavljujemo ankete s naslovima "Treba li klub dati treneru otkaz?", ali i igrači koji neće dovoljno često stati iza trenera i reći "mi smo krivi za ovu utakmicu, a ne on". Situacija je zabrinjavajuća, dokazano loše utječe na rezultate i svi bi se spomenuti akteri trebali zapitati o vlastitom strpljenju. Možda je i najgori dio cijele priče taj da smo se na ove naprasne smjene svi već i naviknuli.
Otvori KEKS Pay
