U ponedjeljak navečer u Varaždinu bit će održana promocija knjige "Ja sam Varaždinec" autora Renata Lukavečkog, koji je na sedamdeset stranica ispisao i nikad objavljenim fotografijama ilustrirao biografiju svoga prijatelja i velikog, popularnog varaždinskog nogometaša i trenera Dražena Beseka (61).
U knjizi se kroz Besekova sjećanja opisuje njegovo djetinjstvo u rodnom gradu, počeci bavljenja sportom, pa bogata igračka karijera, u kojoj je među ostalim velik trag ostavio u Dinamu, i naravno trenerski put kroz brojne hrvatske i inozemne klubove u Poljskoj, Sloveniji, Kini, Malti i Maroku, gdje je bio sportski direktor. Besek je kao trener s Varteksom u sezoni 1998./1999. prezimio u Europi, što je iz današnje perspektive nezamisliv uspjeh!
Kako je nastala ova knjiga?, pitali smo na početku intervjua Dražena Beseka.
– Sve je inicirao Renato. Najiskrenije: ja ni u peti nisam imao da bih radio svoju biografiju, međutim, Renato je moj dugogodišnji prijatelj, još iz osnovne škole, mi smo vršnjaci, iz istog smo kvarta. Renato me pritom pratio tijekom cijele karijere; on je studirao u Zagrebu u vrijeme kada sam ja igrao za Dinamo, dakle sve loše i sve dobro što se meni događalo on je proživljavao možda i jače od mene. A ja sam se kroz ovu knjigu prisjetio samo lijepih stvari – kazao nam je Besek, pa nastavio:
– Velika životna škola za mene je bilo razdoblje provedeno u Dinamu. U Dinamu sam prolazio svoje odrastanje i sve što sam u Dinamu doživio jako mi je puno pomoglo. Bilo je fantastičnih doživljaja, predivnih iskustava, putovanja, utakmica... a one ružne stvari – naprimjer kada nisam mogao zabiti gol i kad mi je zviždao cijeli stadion – proživljavao sam na način koji mi nije dozvolio da potonem. Zato što sam se doživljavao sportašem, i to si nisam smio dozvoliti. Nego sam se izdigao iz toga, i poslije bio još kapetan Dinama.
Je li vas pogodilo kada ste čuli kako je legendarni radijski reporter, prenoseći derbi s Hajdukom 1986. godine, u eter kazao: "Neka čuju Sjeverni i Južni pol, Dražen Besek dao gol"?
– Kada su mi to bili prenijeli, jer ja to nisam mogao čuti, da – pogodilo me. Bio sam balavac i proživljavao sam to na buntovan način, no s druge strane donijelo mi je i popularnost. Kasnije mi je vaš pokojni kolega Tomislav Židak bio pojasnio kako vijest obično traje jedan dan, a ako je dobra, onda se prepričava i traje. Eto, mnogi u regiji sjećaju me se i baš po toj Tomićevoj šaljivoj rečenici. On to nije bio rekao u zlobnoj namjeri.
Uoči početka proljetnog dijela prvenstva sezone 1988./1989. trener Skoblar dao vam je kapetansku vrpcu, a tada je bilo i većih imena u Dinamovoj svlačionici?
– I mene je to bilo iznenadilo. Bili su tu Štef Deverić, Radmilo Mihajlović... dosta dobrih igrača koji su se do tada izmjenjivali kao kapetani. U tome što sam baš ja bio izabran veliku ulogu odigrao je naš fizioterapeut Joža Čačković, koji me volio i koji je sigurno sa Skoblarom našao to rješenje. Kapetan sam bio do jeseni, dok se iz vojske nije bio vratio Zvone Boban, kojemu je Kuže dao vrpcu.
Bili ste 1990. standardni igrač vrlo jakoga Dinama. Kako to da vas je zaobišao poziv za reprezentaciju, za utakmicu sa SAD-om u Zagrebu?
– Reprezentacija je moj neostvareni san. Na žalost, nije se dogodilo. Razloge ne znam. Najbliže sam bio reprezentaciji 1996. godine za Europsko prvenstvo u Engleskoj, jer iza mene je bila sezona u kojoj sam bio zaista dobar, ali ipak imao sam 33 godine i – do mene je došla vijest – kako su prioritet bili mlađi igrači. To neigranje za reprezentaciju jedini je žal u mojoj karijeri.
Danas ste trener ste u Varteksu, trećeligašu, izlazi vaša biografija..., čini se kao zadnji korak prema trenerskoj mirovini?
– Za mene treniranje Varteksa nema cijenu i njegov rang natjecanja u tome je nebitan. Ovo je klub koji vode navijači bivšega kluba, koji je uništen, a ovaj klub želi biti sve ono dobro što se može izvući iz sporta. Mene je to privuklo. Ja sam u jednom trenutku prošle godine bio slobodan i obećao sam gospodinu Belcaru da ako do 1. srpnja ne riješim svoj status u Kini, tada ću pomoći Varteksu. I došao sam suočiti se ne s problemima, nego s izazovima koji se stavljaju pred jednog niželigaša da bi došao na pravi kolosijek. I da bi taj klub mogao postizati dobre rezultate; ne samo na terenu nego i u organizaciji, da se digne na profesionalni način funkcioniranja u skromnim okvirima.
Ako ste trener Varteksa, znači li to da vi više ne možete biti trener Varaždina?
– Morate jednu stvar znati: ja obožavam Varaždin kao grad, ali Varaždin kao klub me ne interesira.
U igračkoj karijeri imate jedan naslov prvaka, s Casino Salzburgom, a samo 90 minuta dijelilo vas je 1996. godine od naslova prvaka s tadašnjim Varteksom. Trebala vam je pobjeda u Splitu, a bili ste poraženi 0:1. Peče li vas još taj poraz?
– U onom trenutku mi u Varteksu bili smo ponosni i sretni sve do te posljednje utakmice, i mi – na terenu – isključivi smo krivci što se taj naslov nije dogodio. Da je postojao VAR u to vrijeme, mi bismo sigurno imali penal kod 0:0 nad Vugrincem, isto tako neki ofsajdi nam se ne bi sudili, ali mislim da mi mi nismo u toj utakmici bili onakvi kakvi trebaju biti šampioni. Inače, kad je suđenje u pitanju, jednu drugu utakmicu pamtim po negativnome; 1994. s Dinamom u Varaždinu u Kupu, u kojoj je sudac Burilo puno griješio na našu štetu. Mi smo u tom trenutku bili bolji od Dinama, a on nam nije dozvolio da prođemo dalje. Pazite, Dinamo je isto moj klub, ali kada sam igrao za Varteks, Dinamo mi je bio u drugom planu.
Bili ste Dinamov kapetan, imate 337 nastupa za Dinamo, potom ste bili izvrstan trener, prezimili ste s Varteksom u Europi u sezoni 1998./1999., no nikada niste bili Dinamov trener. Je li ikada postojala ta mogućnost?
– Imao sam Dinamovu ponudu 2012. godine, i isključivo je o meni ovisilo hoću li je prihvatiti ili ne. Bio sam na razgovoru s Dinamom, i nakon tog razgovora procijenio sam da to nije situacija za mene, da budem samo jedan od trenera brojeva u Dinamu, unatoč podršci koju bih imao.
Ali, Dinamo se ne odbija, to smo čuli od brojnih trenera?
– Slažem se da se Dinamo ne odbija, ali budući da ulogu trenera smatram jako odgovornom, na toj funkciji moraš imati samostalnost. A poznavajući sebe, ja bih možda u mjesec dana deset puta ušao u konflikt s ljudima koji su u to vrijeme vodili Dinamo. Jednostavno, ne bih mogao raditi na način koji smatram da bi trener Dinama mogao raditi. U tom trenutku bio sam dobro prihvaćen u javnosti, i nisam se bojao Dinama, dapače. Možda sam samo imao preveliku odgovornost da bi me netko prožvakao. A to si nisam želio dozvoliti.
U vašoj biografiji otkriven je detalj da ste kao trener Zagreba u prvu momčad promovirali 17-godišnjeg vratara Dominika Livakovića.
– Tada smo imali problem s vratarima i na ručku s Medićem i stručnim stožerom pitao sam svoga trenera vratara Stanekovića – imamo li koga? Tada mi je Staneković kazao da u juniorima postoji mali Livaković, imao je 17 godina. Tada smo analizirali neke od najboljih golmana na svijetu – u kojoj dobi su počeli braniti u profesionalnom nogometu. I puno smo ih našli koji su počeli braniti sa 17 godina. Pa i Ladić je bio među njima. Tako sam za Livakovića odmah rekao: "Daj mi ga!" I čim je on počeo braniti, odmah se vidjelo kako bi bila nepravda da mu se ne da šansa i da ga se ne tolerira pokraj nekog vratara na zalasku karijere.
Kako gledate na činjenicu da danas polovicu prvoligaških trenera u Hrvatskoj čine stranci, a Nogometna akademija HNS-a stvorila je među ostalim i trenera koji je osvojio svjetsko srebro i broncu, pa i niz drugih vrhunskih trenera.
– Nogometni svijet se mijenja. Prošla su vremena kada u nacionalnoj ligi možeš imati samo domaće trenere, jer kako naši treneri odlaze van, moramo biti spremni da strani treneri vide interes u našoj ligi. Jako je puno menadžera iz Hrvatske koji imaju kontakte s vanjskim klubovima, neminovno i s trenerima koji rade vani. Meni nije problem prihvatiti stranog trenera s pedigreom, s rezultatima iza sebe, i da dođe i da stvara nove vrijednosti u našem nogometu. Jedini problem koji je kod mene u sukobu tog razmišljanja je taj da dođe trener koji će se u Hrvatskoj učiti. Postavljena je jedna loša pozicija za naše trenere u Hrvatskoj, gdje imamo privatne klubove, investitore u klubove koji često smatraju da je nešto tuđe bolje od našeg. A to nije dobro. Jer svi igrači i treneri koji su nešto napravili, u Hrvatskoj i vani, proistekli su iz našeg razmišljanja o nogometu. Bio sam puno vani i znam kako kvalitetne trenere imamo i koliko kvalitetno oni rade. Kod nas je pogrešno postavljeno da onaj tko nije bio trener Dinama ili Hajduka – da nije dobar trener. Da mora imati put krštenja preko nekog velikog uspjeha. Ja kao mlad trener imao sam puno sreće da na početku igramo europske utakmice i odmah dođem do četvrtfinala Kupa pobjednika kupova, s Varteksom koji je bio nepoznanica u Europi. A to je samo pokazatelj da je sve stvar rada, učenja, usavršavanja.
Jeste li onda zagovornik da mladi trener manjeg kluba, kao što je primjerice Šafarić u Varaždinu, može biti trener u Dinamu?
– Možda je primjer Nikole malo preuranjen, jer on je relativno kratko trener. Kod njega još treba pustiti vremenu da prođe, da ispeče taj zanat. Ali, za razliku od njega, Mario Kovačević je možda bolji primjer kad bi se eventualno razmišljalo o treneru Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka. Treba samo imati hrabrosti i vizije kakav tip trenera bi odgovarao kojoj momčadi. Tu ne bi smio postojati strah postavljati "no name" trenera na tako važnu poziciju, naravno uz analizu dobrih i loših strana što se može događati.
U Dinamu je u zadnjih dvadeset godina bilo puno lutanja, jer nije normalno da klub takvoga renomea potroši toliko trenera. Naravno, pokriće je uvijek bio rezultat, ali se potrošilo puno kvalitetnih imena, samo zato da se zadovolji onaj neki afektivni osjećaj.
Radili ste u Kini u isto vrijeme kada i Cannavaro, pratili ste njegov rad, osobno ga upoznali. Mnogi smatraju da ipak ne poznaje dovoljno odnose u hrvatskoj ligi i nogometu te da nije dorastao funkciji Dinamova trenera.
– Ne slažem se s tim. Nepoznavanje određene lige nije nepremostiva prepreka, to se brzo postigne. Za Hrvatsku je jako dobra reklama da je jedno tako veliko ime došlo raditi u našu ligu, a hoće li Dinamo i ljudi koji ga vode znati iskoristiti to veliko ime, e to je sad drugi par cipela. Za mene Cannavaro kao igrač nikad nije bio upitan, a kao trener imao je vrhunske rezultate u Kini. Cannavaro je u Dinamo doveden da napravi rezultat, a on nema puno vremena da bi ga ostvario.
Utakmica u Rijeci pokazala je koliko će njemu biti teško uspostaviti sve svoje zamisli u Dinamu, a već za tri mjeseca, na kraju sezone, ocjenjivat će ga se na temelju rezultata. Međutim, ne smijemo stavljati pod povećalo njegovo nogometno znanje, ono što mu je igračka karijera donijela. A ljudi koji su ga doveli vjerojatno su znali zbog čega ga dovode. Ovaj rezultat u Rijeci izuzetno je neugodan za Dinamo. Činjenica je kako je Cannavaro lider, a on to svoje liderstvo mora prenijeti na momčad. Na Rujevici je Dinamo izgledao kao da nema lidera. E, sad, on ima još 13 kola da to ispravi. Ja volim trenera ipak ocjenjivati na kraju. Cannavaro je doveden da osvoji prvenstvo, a ne može ga osvojiti 13 kola prije kraja – zaključio je Dražen Besek.
Otvori KEKS Pay
