Hokejaši na ledu SAD-a čekaju na zlatnu olimpijsku medalju već 46 godina. Te 1980. godine u Lake Placidu pobijedili su u finalu bivši Sovjetski Savez. Amerikanci su u međuvremenu igrali dva finala, ali su oba puta izgubili od Kanade – 2002. u Salt Lake Cityju te 2010. u Vancouveru.
A te 1980. godine dogodilo se čudo na olimpijskom turniru u hokeju na ledu. Na jednoj strani stajao je Sovjetski Savez, hokejaška dinastija poznata kao „Crveni stroj“. Bili su četverostruki uzastopni olimpijski pobjednici, profesionalci u svakom smislu osim formalnog, koji su zajedno trenirali 11 mjeseci godišnje. Njihova dominacija bila je apsolutna, a to su dokazali samo nekoliko dana prije početka Igara, kada su u egzibicijskoj utakmici u Madison Square Gardenu ponizili Amerikance rezultatom 10:3. S druge strane klizališta bila je reprezentacija SAD-a, najmlađa u povijesti američkog olimpijskog hokeja, s prosjekom od samo 21 godine. Trener Herb Brooks okupio je momčad studenata i amatera.
Nitko, pa ni sami igrači, nije im davao prevelike šanse. Bili su rangirani kao sedmi nositelji i smatrani potpunim autsajderima.
– Da igramo protiv njih sto puta, izgubili bismo 99 – priznao je kasnije američki napadač Rob McClanahan.
Sam plasman u završnu rundu natjecanja bio je podvig. Već u prvoj utakmici protiv Švedske spasio ih je pogodak Billa Bakera samo 27 sekundi prije kraja za izjednačenje 2:2. Taj pogodak bio je iskra koja je zapalila vatru u mladoj ekipi. Uslijedile su pobjede nad favoriziranom Čehoslovačkom (7:3), a zatim i nad Norveškom, Rumunjskom i Zapadnom Njemačkom. Amerikanci su se tako, protivno svim očekivanjima, plasirali u finalnu skupinu u kojoj su se po ligaškom sustavu natjecali sa SSSR-om, Švedskom i Finskom. Utakmica protiv Sovjeta, zakazana za 22. veljače, nije bila izravno finale za zlato, ali je nosila težinu veću od bilo kojeg finala. Dvorana u Lake Placidu bila je ispunjena do posljednjeg mjesta.
Utakmica je počela očekivano, ranim vodstvom Sovjeta. No Amerikanci su se odbijali predati. Buzz Schneider je izjednačio, da bi Sovjeti ponovno poveli. Tada se, samo sekundu prije kraja prve trećine, dogodio trenutak koji je promijenio tijek utakmice. Mark Johnson je ugurao pak u mrežu za 2:2, a šokirani sovjetski trener Viktor Tihonov napravio je, kako će se kasnije pokazati, katastrofalnu pogrešku. Na klupu je povukao Vladislava Tretiaka, po mnogima najboljeg vratara svijeta, i zamijenio ga Vladimirom Miškinom. Iako su Sovjeti u drugoj trećini dominirali i poveli 3:2, a američki vratar Jim Craig činio čuda na golu, psihološka prednost prešla je na stranu Amerikanaca. Osjetili su da je nepobjedivi Golijat ranjiv. Ušli su u posljednju trećinu s golom zaostatka, ali s uvjerenjem da je nemoguće možda ipak dostižno.
Treća trećina postala je pozornica za ispisivanje povijesti. Gotovo devet minuta nakon početka, dok je jedan sovjetski igrač bio na klupi za kažnjene, Mark Johnson ponovno je zabio, izjednačivši na 3:3. Dvorana je eruptirala. Samo minutu i pol kasnije kapetan momčadi Mike Eruzione, čije prezime na talijanskom znači „erupcija“, došao je do slobodnog paka i udarcem s osam metara poslao ga iza Miškina za vodstvo od 4:3. Prvi put u utakmici Amerikanci su vodili. Do kraja je ostalo točno deset minuta – deset najdužih minuta u povijesti američkog hokeja. Sovjetski stroj krenuo je u totalnu ofenzivu, opsjedajući gol Jima Craiga, ali mladi američki vratar branio je udarce iz svih pozicija, pretvorivši se u neprobojni zid. Kako su sekunde istjecale, napetost je rasla do krajnjih granica. Publika je počela odbrojavati, a s posljednjim zvukom sirene komentator Al Michaels izgovorio je legendarne riječi koje su savršeno sažele nevjericu i euforiju trenutka: „Vjerujete li u čuda?“
Iako su srušili najveću hokejašku silu svijeta, posao još nije bio gotov. Da bi osvojili zlatnu medalju, morali su dva dana kasnije pobijediti Finsku. U toj ključnoj utakmici ponovno su pokazali nevjerojatan karakter. Nakon dvije trećine gubili su 2:1, no izbornik Brooks je u pauzi igračima održao emotivan govor, poručivši im:
– Ako izgubite ovu utakmicu, nosit ćete to sa sobom do groba.
Inspirirani, izašli su na led i u posljednjoj dionici preokrenuli rezultat, pobijedivši 4:2 i osiguravši zlatnu medalju.
Igrači, koji su bili izolirani od medija i vanjskog svijeta, nisu ni bili svjesni koliki je utjecaj njihov uspjeh imao sve dok ih po povratku nije dočekao predsjednik Jimmy Carter u Bijeloj kući, a ulice Washingtona bile ispunjene razdraganim mnoštvom.
Mark Pavelich, tihi i povučeni napadač iz Eveletha u Minnesoti, bio je jedan od ključnih igrača američke hokejaške reprezentacije koja je 1980. osvojila olimpijsko zlato u legendarnoj utakmici protiv Sovjetskog Saveza. Upravo je sin hrvatskih imigranata, padajući na led, uputio dodavanje kapetanu Mikeu Eruzioneu za pobjednički gol.
Taj uspjeh lansirao ga je u zvjezdanu orbitu, no Pavelich nikada nije prihvatio slavu. Bio je čovjek prirode, samotnjak koji je više od blještavila Manhattana volio mir ribolova i lova u šumama Minnesote. Njegova karijera u NHL-u, ponajviše u New York Rangersima gdje ga je doveo isti olimpijski trener Herb Brooks, bila je impresivna. Postavio je klupski rekord za novaka sa 76 bodova i postao prvi Amerikanac koji je postigao pet golova na jednoj utakmici. Ipak, suigrači su ga pamtili kao ekscentrika koji je na treninge dolazio u staroj olimpijskoj jakni i koji je pristao na televizijski intervju tek kad su mu ponudili poklon-bon od tisuću dolara za ribolovnu opremu.
Još kao osamnaestogodišnjak, u nesreći tijekom lova slučajno je usmrtio petnaestogodišnjeg prijatelja Rickyja Holgersa. Ta trauma, o kojoj se u obitelji i zajednici nikada nije otvoreno govorilo, pratila ga je zauvijek. Godine 2012. dogodila se nova tragedija kada je njegova druga supruga Kara preminula nakon pada s balkona njihove kuće. Iako je smrt proglašena nesretnim slučajem, u maloj zajednici širile su se glasine, a Pavelich se još više povukao u sebe. Prijatelji i obitelj počeli su primjećivati drastične promjene u njegovu ponašanju. Postajao je sve paranoičniji, uvjeren da ga ljudi oko njega žele otrovati. Vrhunac je dosegnut u kolovozu 2019., kada je nakon ribolova metalnom šipkom brutalno napao susjeda, optužujući ga da mu je nešto stavio u pivo. Žrtva je završila u bolnici sa slomljenim rebrima, ozljedom kralješka i nagnječenim bubregom.
Nakon što je sud presudio da je „mentalno bolestan i opasan“, Pavelich je smješten u psihijatrijsku ustanovu. Uz pomoć bivših suigrača, poput Barryja Becka, prebačen je u Eagle’s Healing Nest, terapijski centar za veterane. Tamo je, među drugim ranjenim dušama, pronašao tračak mira. Svake večeri svirao je gitaru, brinuo se o svom psu Tazu i razgovarao s prijateljima. Činilo se da mu je bolje. No strah od povratka na sud i u zatvorenu ustanovu bio je prevelik. Četvrtog ožujka 2021. godine, u 63. godini, Mark Pavelich počinio je samoubojstvo. Njegov mozak doniran je za istraživanje CTE-a. U spomen na njega, njegovi su suigrači iz olimpijske reprezentacije osnovali zakladu „The Ranch – Teammates for Life“, koja pomaže sportašima i veteranima s ozljedama mozga i mentalnim problemima. Njegova sestra Jean izjavila je kako vjeruje da će to, unatoč svim sportskim uspjesima, biti njegovo „najveće dodavanje“.
Zbog financijskih poteškoća Pavelich je 2014. prodao svoju zlatnu olimpijsku medalju za 262.900 dolara kako bi osigurao budućnost svoje kćeri.
„Čudo na ledu“ ostavilo je neizbrisiv trag. Časopis Sports Illustrated proglasio je taj događaj najvećim sportskim trenutkom 20. stoljeća. Pobjeda je potaknula eksploziju popularnosti hokeja u Sjedinjenim Državama i otvorila vrata NHL-a brojnim američkim igračima, koji su dotad bili u drugom planu. Priča je ovjekovječena u brojnim dokumentarcima i filmovima, od kojih je najpoznatiji Disneyev „Miracle“ iz 2004. godine. Arena u kojoj se dogodilo čudo danas nosi ime legendarnog trenera Herba Brooksa.
Otvori KEKS Pay
Mark Pavelich..to je Marko Pavelić...