Prije točno 70 godina Cortina je bila domaćin sedmih Zimskih olimpijskih igara. Prvi put Italija je bila domaćin najboljim svjetskim sportašima u zimskim sportovima. Međunarodni olimpijski odbor Igre je dodijelio Cortini u konkurenciji Colorado Springsa, Lake Placida i Montreala. Za razliku od današnjih Igara, Cortina nije imala olimpijsko selo. Sportaši iz 32 države bili su smješteni u lokalnim hotelima i privatnim kućama.
Najveća novost Igara u Cortini bila je televizija. Po prvi put u povijesti natjecanja su se prenosila uživo, a signal je dosezao gledatelje u osam europskih zemalja, dok su američki gledatelji zbog tehnoloških ograničenja dobivali snimke s danom zakašnjenja. Organizatori su čak i borilišta gradili imajući na umu kamere, pazeći na kutove i položaj sunca. Suočen s golemim troškovima izgradnje infrastrukture, od ledene dvorane do skakaonice, organizacijski odbor okrenuo se korporativnom sponzorstvu, što je tada bio presedan. Tvrtke poput Fiata, koji je osigurao službena vozila, i Olivettija, koji je opskrbio novinare pisaćim strojevima, postale su sastavni dio Igara, postavljajući model financiranja koji se koristi i danas.
Ipak, Igre nije obilježila samo tehnologija, već i napeta politička pozadina Hladnog rata. Na snježnim padinama Cortine po prvi put se na Zimskim igrama pojavila zastava Sovjetskog Saveza. Sovjetski sportaši, službeno amateri, a zapravo profesionalci financirani od države, stigli su spremniji nego ikad i šokirali svijet. S ukupno 16 medalja, od čega sedam zlatnih, odmah su zasjeli na vrh ljestvice osvajača medalja.
Ceremonija otvaranja ostala je upamćena po dramatičnom trenutku kada se talijanski brzi klizač Guido Caroli, posljednji nositelj baklje, spotaknuo o televizijski kabel i pao nasred ledene plohe. Cijeli je stadion na trenutak zanijemio, no Caroli je uspio sačuvati plamen, ustati i zapaliti olimpijsku vatru. Na istom otvaranju talijanska skijašica Giuliana Chenal-Minuzzo postala je prva žena u povijesti koja je položila olimpijsku prisegu. Priroda se također pobrinula za dramu jer je neobično topla zima dovela do kroničnog nedostatka snijega. Spas je stigao u obliku talijanske vojske, koja je danima kamionima dovozila snijeg s viših planinskih vrhova kako bi se natjecanja u alpskom skijanju uopće mogla održati.
Ako je ijedan sportaš iskoristio moć televizije, bio je to Austrijanac Toni Sailer. Prozvan Munja iz Kitzbühela, ovaj dvadesetogodišnjak postao je apsolutni heroj Igara i prva megazvijezda alpskog skijanja. Postao je prvi skijaš u povijesti koji je osvojio zlatne medalje u sve tri tadašnje discipline: spustu, slalomu i veleslalomu. Njegova dominacija bila je zapanjujuća, a u veleslalomu je drugoplasiranog ostavio za nevjerojatne 6,2 sekunde, što je jedna od najvećih pobjedničkih margina ikad zabilježenih.
Toni je bio sin limara iz Kitzbühela, skroman mladić od kojeg se očekivalo da nastavi obiteljski obrt, no sudbina je za Antona Engelberta Sailera imala drugačije planove. Rođen u srcu austrijskih Alpa, u gradiću koji je već tada bio poznat po opasnoj stazi Streif i utrci Hahnenkamm, Toni je prvi put stao na skije s dvije godine, a s 12 se pridružio lokalnom skijaškom klubu. Već sa 16 godina iznenadio je skijaški svijet pobjedom na Grand Prixu u Megèveu, a nakon što je prebolio prijelom noge koji ga je usporio, vratio se jači nego ikad.
U samo dvije godine osvojio je sedam naslova svjetskog prvaka. Austrija ga je obožavala – triput zaredom proglašen je sportašem godine. Međutim, upravo ga je ta slava stajala karijere. U doba strogog amaterizma Međunarodni olimpijski odbor nije tolerirao da sportaši zarađuju novac od svog imena. Kako je Sailer, sa svojim izgledom filmske zvijezde, počeo dobivati ponude za glumu i pjevanje, našao se pred zidom. Godine 1959., na samom vrhuncu, sa samo 23 godine, objavio je povlačenje iz natjecateljskog skijanja.
Odluka je šokirala sportski svijet, ali je označila početak jedne nove, jednako uspješne karijere. Sailer je postao glumac i pjevač. Pojavio se u više od 20 filmova, uglavnom laganih komedija i romansi smještenih u alpski krajolik, gdje je često demonstrirao svoje skijaško umijeće. Njegova najpoznatija uloga na međunarodnoj sceni bila je kaskaderska, kada je u filmu o Jamesu Bondu „U službi Njezina Veličanstva“ iz 1969. godine glumio dvojnika Georgeu Lazenbyju u spektakularnim skijaškim potjerama. Paralelno s glumom gradio je i pjevačku karijeru, snimivši 18 albuma balada i šlagera koji su bili posebno popularni u Japanu.
Sredinom šezdesetih godina Sailer se postupno povukao iz svijeta zabave i vratio svojoj prvoj ljubavi – skijanju. No ovoga puta u ulozi funkcionera, trenera i vizionara. Otvorio je hotel i školu skijanja u rodnom Kitzbühelu, a od 1972. do 1976. preuzeo je ulogu tehničkog direktora i glavnog trenera Austrijskog skijaškog saveza. Pod njegovim vodstvom stasala je nova generacija „Wunderteama“, predvođena legendarnim Franzom Klammerom, koji je osvojio olimpijsko zlato u spustu 1976. godine. Sailerova posvećenost bila je potpuna; dvadeset je godina, od 1986. do 2006., bio direktor slavnih utrka Hahnenkamm, a kao predsjednik Alpskog odbora Međunarodne skijaške federacije (FIS) zalagao se za modernizaciju sporta, uvođenje discipline superveleslaloma i novčanih nagrada na Svjetskom kupu.
U privatnom životu Sailer je bio dvaput oženjen. Njegova prva supruga Gaby Rummeny preminula je 2000. godine, a šest godina kasnije oženio se Hedwigom Fischer, koja je uz njega ostala do kraja. Iza sebe je ostavio i sina Floriana. Za svoje zasluge primio je brojna priznanja, uključujući Olimpijski red 1985. godine, a 1999. proglašen je austrijskim sportašem stoljeća. Posljednje godine života borio se s rakom grla, bolešću koja ga je tiho udaljila iz javnosti. Preminuo je 24. kolovoza 2009. u 73. godini. Njegov sprovod održan je na simboličnom mjestu, u podnožju ciljne ravnine staze Streif u Kitzbühelu.
Otvori KEKS Pay
