Legendarna tenisačica Monika Seleš (51) nedavno je prekinula dugogodišnju šutnju i otkrila razlog svog povlačenja iz javnosti. U potresnoj ispovijesti podijelila je da joj je prije tri godine dijagnosticirana mijastemija gravis, kronična autoimuna bolest koja napada vezu između živaca i mišića, uzrokujući tešku slabost. Prvi simptomi pojavili su se oko 2019. godine, upravo na teniskom terenu koji ju je proslavio. "Igrala bih s djecom ili obitelji i promašila lopticu. Shvatila bih da vidim dvije loptice umjesto jedne. To su simptomi koje ne možete ignorirati", ispričala je Seleš. Osim dvostrukog vida, osjećala je i ekstremnu slabost u rukama i nogama, do te mjere da joj je, kako kaže, "čak i sušenje kose postalo iznimno teško". U početku je pokušavala ignorirati simptome i jednostavno se "prisiliti da izdrži", no ubrzo je shvatila da se događa nešto ozbiljno.
Put do dijagnoze bio je dug i iscrpljujuć. Nakon što se obratila liječniku, uslijedile su dvije godine pretraga i skeniranja, dodatno otežanih izbijanjem pandemije bolesti COVID-19. Kada su joj neurolozi konačno priopćili da boluje od mijastenije gravis, bila je u potpunom šoku. "Pitala sam se: 'Što?!' Nikada prije nisam čula za tu bolest", priznala je. Upravo zato danas osjeća odgovornost javno govoriti o svom stanju kako bi podigla svijest i pomogla drugima koji se možda osjećaju izgubljeno kao i ona. Ova bolest, koja pogađa između 150 i 200 ljudi na milijun, nema lijeka, a njeni simptomi dolaze u valovima, što dijagnozu čini iznimno teškom. Liječnici često moraju isključiti čitav niz drugih teških bolesti, poput tumora na mozgu, prije nego što potvrde mijasteniju gravis.
Za Moniku, ova dijagnoza predstavlja još jedno "resetiranje" u životu, termin koji tenisači koriste za mentalnu prilagodbu od poena do poena, od meča do meča. Njezin život bio je ispunjen takvim "teškim resetiranjima". Prvo se dogodilo kada je kao 13-godišnjakinja iz rodnog Novog Sada došla u SAD, ne znajući jezik i ostavivši obitelj. Drugo je uslijedilo kada je postala svjetski broj 1 sa samo 16 godina, noseći se sa slavom i pritiskom. Treće, i najbrutalnije, dogodilo se nakon stravičnog napada nožem u Hamburgu. "I sada, dijagnoza mijastenije gravis je novo resetiranje. Ali jedna stvar koju uvijek govorim djeci koju mentoriram jest: 'Uvijek se moraš prilagođavati. Ta loptica stalno odskače i ti se samo moraš prilagoditi.' To je ono što ja sada radim", objasnila je svoju životnu filozofiju.
Taj treći "reset" zauvijek je promijenio tijek teniske povijesti. Bilo je to 30. travnja 1993. godine. Monica, tada 19-godišnja neprikosnovena vladarica svjetskog tenisa, sjedila je na klupi tijekom pauze u meču kada joj je s leđa prišao Günter Parche, opsjednuti obožavatelj njezine najveće suparnice Steffi Graf, i zario joj nož između lopatica. Fizička rana zacijelila je relativno brzo, no psihičke posljedice bile su razorne. Seleš se povukla iz tenisa na više od dvije godine, boreći se s depresijom, anksioznošću i poremećajem prehrane. Taj napad nije samo prekinuo jednu od najdominantnijih serija u povijesti sporta, već je zauvijek ostavio ožiljak na njezinoj duši i karijeri.
Potom je dobila tužnu vijest da joj preminuo otac koji je bolovao od raka, upala je u depresiju i ranije dobila PTSP koji je označen kao posljedica napada na hamburškom turniru. Prije tog kobnog dana, Monica Seleš bila je fenomen. Rođena u Novom Sadu u mađarskoj obitelji, tenis je počela igrati s pet godina pod vodstvom oca Karolja, koji joj je crtao crtiće kako bi joj treninge učinio zabavnijima. Njezin jedinstveni stil s dvoručnim udarcima s obje strane terena, nevjerojatna snaga i preciznost učinili su je nezaustavljivom. Postala je najmlađa osvajačica Roland Garrosa u povijesti sa samo 16 godina. Do svog 20. rođendana osvojila je čak osam od svojih devet Grand Slam naslova i provela 178 tjedana na vrhu WTA ljestvice. Mnogi stručnjaci i danas tvrde da bi, da nije bilo napada, postala najveća tenisačica svih vremena, a svijet je ostao uskraćen za odgovor na to pitanje.
Danas, Monica uči živjeti sa svojom "novom normalom". Neki dani su dobri, pa može igrati tenis, pickleball i šetati svoje pse. No, postoje i dani kada su simptomi toliko ekstremni da su joj i najjednostavnije aktivnosti nemoguće. Kao vrhunska sportašica kojoj je natjecanje u krvi, teško joj je prihvatiti ta ograničenja. Ipak, snagu ponovno pronalazi u otpornosti koju je gradila cijelog života. Njezin povratak tenisu 1995., kada je osvojila Canadian Open i stigla do finala US Opena, te osvajanje Australian Opena 1996., pokazali su njezinu nevjerojatnu mentalnu snagu. Isti duh sada primjenjuje na borbu s bolešću. Planira prisustvovati nadolazećem US Openu kako bi sudjelovala u događaju za podizanje svijesti o mijasteniji gravis. Iako je službeno u mirovini od 2008., tenis i dalje strastveno prati i nada se da će se jednog dana okušati i kao televizijska komentatorica. Njezina životna priča, ispunjena nevjerojatnim usponima i tragičnim padovima, ostaje vječna inspiracija i podsjetnik na snagu ljudskog duha.
Otvori KEKS Pay
Velika sportašica i sjajna teniserka. Nažalost ju je ekstremizam i fanatizam došao karijere.