Maida Arslanagić, proslavljena hrvatska rukometašica i kći legendarnog rukomentog vratara Abasa Arslanagića, ispisala je nesvakidašnju životnu priču. Njen put od vrhunskih sportskih terena do predanog rada s djecom s teškoćama u razvoju svjedočanstvo je iznimne snage, empatije i posvećenosti.
Odbojka ispred rukometa
Prve sportske korake napravila je u Portugalu, gdje je njen otac radio kao trener, i to trenirajući odbojku. Međutim, zov rukometne lopte bio je jači. Rukomet je počela igrati s 12 godina u Lokomotivi a s 15 je prvi put nastupila za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. U Lokomotivi je igrala od 1997. do 2007. godine. Nakon deset godina u Zagrebu, odlučila se za iskorak u inozemstvo, prvo je igrala u Španjolskoj,potom Danskoj i Francuskoj. Između 1999. i 2012. godine, ponosno je nosila dres hrvatske izabrane vrste više od stotinu puta.
Tijekom rukometne karijere u Lokomotivi magistrirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim logopedije, Maida se specijalizirala i za sportski marketing i odnose s javnošću, te organizaciju i upravljanje sportskim događajima. Još od 2016. godine, aktivno se uključila u program "Moje pravo na igru i sport", koji provodi Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce, a koji je namijenjen djeci s teškoćama u razvoju. Prepoznavši nedostatak sustavnih sportskih programa za djecu s teškoćama, Maida je pokrenula vlastitu inicijativu – osnovala je "HandbALL IN", prvi rukometni program u Hrvatskoj specifično dizajniran za djecu s teškoćama u razvoju.
GALERIJA Pogledajte emotivni susret Biserke Petrović i Bobana. Pustili su suzu za Dražena FOTO Pogledajte emotivni susret Biserke Petrović i Bobana. Pustili su suzu za Dražena
- Na jesen ide sedma školska godina projekta, krenuli smo u Zagrebu, preselila sam se u Makarsku tako da sam povukla projekt sa sobom, sad djeluje u pet gradova, imamo dosta međunarodnih suradnji, bili smo dio EU projekta pa smo bili na Islandu gdje smo učili i educirali Island tako da bi i oni uskoro trebali krenuti s projektom.handball-in Turska isto. S njima smo isto surađivali, trudimo se da ne ostanemo samo lokalno, nego da idemo i međunarodnim putem, a kroz cijeli projekt smo shvatili i ja kao idejni začetnik svega da fali znanja svim kineziolozima i trenerima, fali znanja kako pristupiti djeci s teškoćama u razvoju.
U kojem trenutku ste osjetili da možete spojiti svoje fakultetsko znanje, sportsko znanje i iskustvo i pomoći djeci koja su u tom trenutku bila na nekakvoj klackalici između organiziranog sporta i rekreacije i nečega što uopće nitko ne zna kud bi s njima?
- Dobili smo priliku ići na dva tjedna u Ameriku upravo na adukaciju iz tog dijela "adaptiv sport". Mi u Hrvatskoj uopće nemamo naziva kako bi mi taj sport za tu djecu nazvali. Moj naziv "prilagođene sportske aktivnosti" je nešto što je doslovce prevedeno sa engleskog. Na engleskom taj naziv točno zvuči tako kao sport koji je prilagođen nekom koji ima neke smetnje, bez obzira kakve.
Počela sam volontirati u centru Sunce, kao volonter sam bila u sportskom programu za djecu s teškoćama u razvoju pri jednom projektu gdje sam zapravo vidjela da je to ono što treba širiti. Kineziolozima treba znanje nas terapeuta, jer to je ono što fali, oni svi imaju znanje kako posložiti trening, ali kako ga prilagoditi to je ono što manjka. Onda samo počela s handball-in programom, naziv je krenuo kao handball-in rukomet, jer meni je bilo lakše probijati korz svijet taj novi projekt s imenom rukomet, međutim u međuvremenu smo 2020. godine verificirali program kao All In sports što je univerzalna škola sporta prilagođena djeci s teškoćama u razvoju.
Prošle godine dobili smo priliku ići na dva tjedna u Ameriku kao gosti američkog veleposlanstva u Hrvatskoj, upravo na edukaciju iz dijela "adaptiv sports". Mi u Hrvatskoj uopće nemamo naziv kako bismo mi taj sport za tu djecu nazvali. Moj naziv "prilagođene sportske aktivnosti" nešto je što je doslovce prevedeno s engleskog. Na engleskom taj naziv točno zvuči tako, kao sport koji je prilagođen nekome tko ima neke smetnje, bez obzira na to kakve su.
Kada povučete paralelu prije sedam godina i sada, koliko ste toga napravili, koliko je djece danas obuhvaćeno?
- Ja bi rekla sigurno preko 200, 300 kroz program a napravili smo puno. Sada smo već sa svojim programom prepoznati pogotovo među strukom. svijest o ovakvim aktivnostima je sve veća pa tako i interes za pokretanjem porgrama all in sports od strane raznih ustanova i klubova koji rade s djecom. od ove godine krenuli smo i s pilot projektom u coo juraj bonači u splitu, gdje želimo da djeca koja su uključena u ranu razvojnu podršku u tom centru paralelno uz terapiju imaju priliku razvijati i svoje motoričke sposobnosti koje utječu na cjelokupni razvoj djeteta. također imamo i svake godine„all in igre“ na kojima sudjeluje svi naši članovi iz svih podružnica. bude pravi festival sporta, zajedništva i inkluzije na terenu.
Što više ovakvih projekata
Koliko Vas je u svemu otvorio sport kao osobu da možete raditi takve stvari ili je lakše okrenuti glavu i reći, ma dobro ajde to će netko drugi? Je li to sport ili okruženje u smislu da ste igrali u drugačijim zemljama, da ste živjeli, zahvaljujući tati, po cijelom svijetu?
- Ja bih rekla da je to prije moja struka, prije svega, zato što biti logoped ili terapeut je zapravo poziv, kao i trenerski poziv, da ne može svatko biti terapeut niti svatko može biti trener. To je taj poziv koji sam ja osjetila već jako mlada, znala sam već u srednjoj školi koji fakultet želim upisati i voljela sam i radila sam već od 15-te godine volontirala i znala sam da želim raditi u jednom trenutku sa djecom s teškoćama i onda paralelno s tim sam se bavila sportom, živjela u različitim državama, imala sam široke vidike, poglede, iskustva i nekako sam najbolji način našla da te dvije stvari spojim. Kad se čovjek bavi sportom, ja uvijek promoviram taj zdravi život i sport. Radim i za Europski rukometni savez kao stručni predavač na temu rada s djecom i marketing supervizor na utakmicama Lige prvaka...Možda ne bih nikad pokrenula ovo da nisam terapijske struke, da nisam osjetila taj poziv rada s djecom.
Planovi?
- Cilj nam je da se razvijaju mogućnosti, želimo ići naprijed, dizati program, ali ne samo program, želimo educirati, u ovom poslu nema konkurencije, bitno je da se pokreće da djeca s teškoćama u razvoju imaju što više mogućnosti da budu ravnopravni u svojoj zajednici. Cilj mi je da u budućnosti što više bude takvih programa kako god se oni zvali.
Otvori KEKS Pay
