Dvoboj Engleske i Demokratske Republike Kongo u srijedu u Atlanti neće biti poseban samo zbog borbe za plasman na Svjetskom prvenstvu. Na suprotnim stranama mogli bi se naći Djed Spence i Aaron Wan-Bissaka, dvojica nogometaša koji su prve nogometne korake napravili u istom londonskom klubu.
Riječ je o Junior Eliteu iz Beckenhama, omladinskom klubu s juga Londona koji s velikim ponosom prati razvoj svojih bivših igrača. Spence, danas član Tottenhama i jedan od kandidata za mjesto desnog beka u reprezentaciji Thomasa Tuchela, u Junior Elite stigao je kao devetogodišnjak, gdje je dijelio svlačionicu s Emileom Smithom Roweom. Wan-Bissaka ondje je počeo još ranije, sa samo šest godina.
Malo je ljudi koji bolje poznaju njihov razvojni put od Colina Omogbehina, dugogodišnjeg voditelja Junior Elitea i današnjeg člana stručnog stožera Fulhama. Tijekom godina ostao je u kontaktu s obojicom, a često su se vraćali u klub u kojem je sve počelo.
Zanimljivo, nijedan od njih tada nije igrao na poziciji po kojoj je danas poznat. Spence je bio brzo desno krilo koje je često završavalo akcije na drugoj vratnici, dok je Wan-Bissaka nastupao kao centarfor, iako je igrao za uzrast stariji od svoje generacije jer klub nije imao momčad do sedam godina. Već tada pokazivao je iznimnu koordinaciju i poteze kakvi se rijetko viđaju kod tako male djece.
– Ovo je povijesni trenutak. Malo koji amaterski klub može se pohvaliti da su dvojica njegovih bivših igrača suparnici na Svjetskom prvenstvu. Izuzetno smo ponosni – rekao je Omogbehin za SunSport.
Njihove profesionalne karijere nisu bile jednostavne. Wan-Bissaka godinama je nosio teret transfera vrijednog 50 milijuna funti u Manchester United, dok je Spence na službeni debi za Tottenham čekao čak dvije i pol godine.
Omogbehin smatra da su upravo karakter i mentalna snaga ono što ih je dovelo do najveće svjetske pozornice.
– Obojica izvanredno razumiju nogomet, ali ono što ih izdvaja jest način na koji se nose s problemima. To se kod njih vidjelo još dok su bili dječaci.
Za Spencea kaže kako nije bio najveći talent svoje generacije.
– Bio je izvrstan sportaš i iz godine u godinu tehnički je napredovao, ali u njegovoj momčadi bilo je pet ili šest igrača koji su mnogo ranije završili u profesionalnim akademijama. Kada gledate kako vaši suigrači odlaze, a vi ostajete, lako je izgubiti vjeru u sebe. Djed nije odustao. Nastavio je raditi i na kraju ostvario možda i najbolju karijeru od svih njih.
Prisjetio se i Spenceovih početaka u Fulhamu.
– Ni tamo mu nije bilo lako. Naporno je radio kako bi izborio stipendiju, dok su mnogi drugi tu priliku dobili prije njega. Mogli biste ga nazvati igračem koji je sazrio nešto kasnije, ali cijelo je vrijeme pokazivao nevjerojatnu otpornost i snažan karakter.
Ni Aaron Wan-Bissaka nije imao lagan put. Omogbehin ga opisuje kao povučenog i samozatajnog mladića koji je u Crystal Palaceu bio nadomak odlaska iz akademije.
Prekretnica se dogodila sasvim slučajno. Zbog nedostatka igrača na jednom je treningu prebačen na mjesto beka i odmah pokazao da ondje može napraviti razliku.
– Uspio je pronaći način da opstane baš u trenutku kada se činilo da bi njegova nogometna priča mogla završiti.
Veliku ulogu u uspjehu obojice imali su i njihovi roditelji.
Wan-Bissakin otac Ambroise, kaže Omogbehin, uvijek je bio skroman, čvrst i dosljedan čovjek, dok je Spenceova majka Aisha bila pokretačka snaga sinove karijere. Na treninge ga je dovodila ranije kako bi prije početka odradio dodatne sprinteve i kondicijske vježbe.
Brzina je odmalena bila Spenceovo najveće oružje.
– Kretao se travnjakom poput Rolls-Roycea, jednostavno je klizio terenom – prisjeća se Omogbehin.
A jedna scena s Wan-Bissakom ostala mu je posebno urezana u sjećanje.
– U profesionalnoj karijeri rijetko ga možete vidjeti kako izvodi takve poteze, ali sa šest godina zabio je škaricama. Centaršut je došao iza njega, bio je leđima okrenut golu i pogodio. Tada smo prvi put pomislili da pred sobom imamo posebnog igrača.
Wan-Bissaka je danas mogao konkurirati upravo Spenceu za mjesto u engleskoj reprezentaciji. Upisao je tri nastupa za mladu reprezentaciju Engleske, a 2019. godine dobio je i prvi poziv u A selekciju, no zbog ozljede nije debitirao.
U konkurenciji Kylea Walkera, Trenta Alexander-Arnolda, Kierana Trippiera i Reecea Jamesa prilike su bile rijetke pa je 2025. godine odlučio prihvatiti poziv Demokratske Republike Kongo, zemlje iz koje potječe njegova obitelj.
– Nikada nismo posebno razgovarali o toj odluci. Znam samo da je dugo igrao na vrhunskoj razini, a poziv Engleske nije stizao. Kongo ga je silno želio, a on je donio odluku zbog koje je, uvjeren sam, danas potpuno miran – kaže Omogbehin.
Posljednjih godina obojici je, prilikom susreta s Fulhamom, uručio uokvireni dres Junior Elitea kao uspomenu na prve nogometne dane. Wan-Bissaka se više puta vraćao u klub, satima potpisivao autograme i fotografirao se s djecom koja danas ondje treniraju.
– Nisu se promijenili. Djed je i dalje svoj, opušten i pun samopouzdanja, dok je Aaron ostao jednako tih i pristojan kao što je bio kao dječak.
U Junior Eliteu prvotno nisu planirali zajednički gledati utakmicu svojih bivših igrača na Svjetskom prvenstvu, no čini se da će se ipak okupiti.
– Mogli bismo zajedno pogledati utakmicu. Mnogo je ljudi koji su ponosni na ovu dvojicu mladića jer su na svoj način sudjelovali u njihovu razvoju – zaključio je Omogbehin.
Otvori KEKS Pay
Ja tu ne vidim nijednog engleza