Dragan Džajić (79), legendarni nogometaš beogradske Crvene zvezde i reprezentacije bivše Jugoslavije, danas predsjednik Nogometnog saveza Srbije, ispričao je za Večernji list svoju životnu priču.
– Moje djetinjstvo u rodnom Ubu nije se puno razlikovalo od djetinjstva mnoge djece koja su živjela u manjim gradovima tadašnje Jugoslavije. Osim škole, nogomet je bila glavna zanimacija, ne samo mene već i svih mojih prijatelja s kojima sam odrastao. Igrali smo nogomet prije i poslije škole. Jednostavno smo ga voljeli. Nismo imali puno nogometnih igrališta. Uglavnom se igralo u dvorištu škole, na rukometnom igralištu. U Ubu je bio jedan nogometni klub, Jedinstvo. Znao sam dolaziti gledati njihove treninge. Nekad bi imali neparan broj igrača pa bi uzimali djecu sa strane. Tako sam stalno čekao u redu i molio Boga da ne bude paran broj igrača. Nešto malo igrao sam i rukomet, uglavnom na školskim natjecanjima. Ono što malo tko zna, bio sam i solidan gimnastičar. Ne u rangu Miroslava Cerara, ali kažu da sam bio talentiran. Kod nas bu bile popularne utrke u vrećama. Tu sam uglavnom osvajao prva mjesta.
Niste bili jedinac?
– Ne, odrastao sam uz brata i sestru. Brat je amaterski igrao nogomet, kasnije je postao odvjetnik, dok je sestra bila učiteljica. Otac je bio službenik, mama domaćica. Bili smo jedna prosječna radnička obitelj. Brat je najzaslužniji što sam postao nogometaš. U to vrijeme nisam ni sanjao da bih mogao postati veliki igrač. U tim trenucima bilo mi je bitno samo da igram nogomet. Čuo sam da su ljudi sa strane govorili kako sam dobar. Jedno popodne šetao sam gradom i vidio sam plakat na kojem je pisalo da nogometni klub Crvena zvezda dolazi u Valjevo odigrati prijateljsku pionirsku utakmicu protiv domaćeg Metalca. Stojim i gledam u taj plakat i dolazi jedan poznanik. Stane on i gleda i kaže mi – što te brat ne odvede na utakmicu i što te ne proba ugurati u pionirsku momčad Metalca pa da igraš protiv Zvezde. Gledam ga u čudu nekoliko sekundi i u tom trenutku pojavljuje se odnekud moj brat. Taj poznanik mu kaže isto što i meni, a brat odgovara da nema novca za autobus do Valjeva. I kad sam već mislio da nema ništa od toga, kaže mi brat da malo pričekam. Otišao je, nije ga bilo desetak minuta. Vidim dolazi, smije se i kaže – idemo u Valjevo.
I što se dogodilo u Valjevu?
Ništa, moj brat se odmah našao s trenerom Metalca i nagovarao ga da me stavi u momčad protiv Zvezde. A taj trener mu kaže: "Slušaj, Džaja, Zvezda dolazi jednom u deset godina, kako da ga stavim kad moja djeca godinama čekaju da igraju protiv tako velikog kluba. Nakon dosta nagovaranja taj trener popusti. Počeo sam utakmicu i čim sam dobio loptu na centru, prešao sam pet-šest igrača Zvezde, sve do vratara. Prošao sam i njega, ali sam otišao previše u stranu pa nisam postigao pogodak. Zanimljivo je da sam kući išao autobusom Crvene zvezde jer su na putu do Beograda morali proći kroz Ub, tada još nije bilo autoceste.
GALERIJA Napušten, uništen i zaboravljen: Stadion je nekad bio ponos Hrvatske, danas je sramotna ruševina FOTO Napušten, uništen i zaboravljen: Stadion je nekad bio ponos Hrvatske, danas je sramotna ruševina
Uskoro ste dobili novu priliku da zaigrate protiv pionira Crvene zvezde?
– Da, ista takva utakmica dogovorna je nekoliko mjeseci kasnije, između Jedinstva iz Uba i "crveno-belih". Kako Jedinstvo nije imalo organizirane pionire, trener mi je rekao da sakupim prijatelje iz škole i da odigramo utakmicu. Klub nam je kupio dresove. U postavio pionira Crvene zvezde tada su igrali Aćimović i Karasi, kasnije reprezentativci Jugoslavije. Oni su te sezone sve svoje suparnike pobjeđivali s 15:0, 17:0... Znate kako je završilo u Ubu? Neodlučeno, 2:2, a ja sam postigao oba pogotka.
No, ni to nije bilo dovoljno da dobijete poziv Crvene zvezde?
– Nije. Ali je na klub Jedinstvo došao dopis da se u Kruševcu organizira nogometni kamp u koji dolaze najtalentiranija djece s područja bivše Jugoslavije i moje se ime našlo među njima. I tako odem u Kruševac, a tamo 200 dječaka. Igrali smo pet protiv pet u puno skupina. Između 200 djece izabrali su dvadesetak koji smo igrali nekakvu predigru na stadionu JNA. Poslije te utakmice dolaze ljudi iz... Partizana, a ne Zvezde. Njihovi skauti su me primijetili u Kruševcu i htjeli su me dovesti. Naravno, morali su prvo razgovarati s ocem i bratom. A mi svi u kući navijači Zvezde. Kao dijete pratio sam sve utakmice Zvezde preko tiska il slušajući radio. Malo je bilo televizijskih prijenosa, a u cijelom Ubu tada je bo samo jedan televizor. Uglavnom, Partizan je ponudio smještaj hranu u svom internatu. Tata je rekao da ne dolazi u obzir jer mi je škola u Ubu bila na pedeset metara od kuće. I tako nje bilo ništa od dogovora da idem u Partizan.
Nevjerojatna stvar dogodila se drugi dan?
– Da, odmah drugi dan na vrata kuće dolazi predstavnik Crvene zvezde. Ponudili su sve isto kao i Partizan, ali razlika je u tome što su mi dopustili da živim u Ubu i putujem na treninge u Beogradu. Svaki dan poslije škole, točno u podne sjedao sam na autobus za Beograd. Nakon treninga bih se vraćao kući. I tako svaki dan 60 kilometara u oba smjera. Zvezda je platila troškove autobusa i to je trajalo godinu dana. Igrao sam samo za juniore Crvene zvezde. A onda, početkom svibnja 1963. godine igralo se zadnje kolo seniorke lige. Tata je slučajno navratio do kluba gdje su mu rekli da me hitno dovede kako bih napravio specijalistički liječnički pregled jer su odlučili da igram za prvu momčad protiv Budućnosti. I tako sam debitirao s nepunih 17 godina. Kada mi je tata rekao za tu odluku, mislio sam da se šali. Ali, bila je istina. Dođem tako na trening prve momčadi... svi me gledaju, svi se pitaju tko je ovaj klinac. Završi trening, a ja ne mogu zaspati jer ne znam hoću li igrati ili ne. Onda sam se sjetio i otišao na kiosk kupiti sutrašnje novine u kojima su obično izlazili sastavi. Uzimam novine, drhte ruke, dođem do sportskih stranica i vidim – Džajić u prvih jedanaest. Mojoj sreći nije bilo kraja. Kako se u to vrijeme gradila Marakana, igrali smo kao domaćini na Karaburmi, na stadionu OFK Beograda. Dobro sam odigrao, dobio lijepu ocjenu i tako je počela moja seniorska karijera. Čak me u klubu nisu pustili da uoči nove sezone idem na pripreme s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije, koju je trenirao Miljan Miljanić, jer sam morao ići na pripreme sa seniorima. Miljan se nešto bunio, ali riječ Ace Obradovića bila je jača od njegove. Kada bi "doktor O" nešto rekao, tako je moralo biti. I na pripremama u Nikšiću izborio sam mjesto u prvih jedanaest i bio sam najmlađi igrač u ligi. Sjećam se da smo prvo kolo novog prvenstva igrali protiv Hajduka. Te moje prve seniorske sezone odigrao sam sve utakmice osim jedne u Sarajevu, kada je pao veliki snijeg. Osvojili smo prvenstvo i kup protiv Dinama.
Imali ste 18 godina kada ste se preselili u Beograd?
– Prvo sam stanovao na Slaviji. Tu je bilo nekoliko soba, po dva igrača u svakoj. No, brzo sam dobio stan ba Banovom brdu. To je bio stan u kojem je živio Dušan Maravić koji je otišao igrati u Venezuelu.
Nešto se i zarađivalo?
– Zanimljivo je da sa 17 godina, kao maloljetnik, nisam mogao dobiti plaću, imao sam mogućnost kupiti što god hoću u nekoliko trgovina koje su se nalazile na Terazijama.
I što se kupili?
– Sve.
Prvi automobil bio je...
...BMW 404. Metalik, sa šiberom. To mi je klub kupio. Nisam vozio brzo, nisam iz te skupine vozača.
Niste mogli u inozemstvo dok ne navršite 28 godina, takvo je bilo pravilo Nogometnog saveza Jugoslavije...
– Nažalost, tako je bilo. Još veći peh dogodio mi se kada sam imao 27 godina. Igrali smo prijateljsku utakmicu u Zrenjaninu protiv Proletera. Još sam govorio tadašnjem treneru Zvezde, Miljaniću, da ne igram cijelu utakmicu jer uskoro počinje prvenstvo. No, on je silno želio pobijediti kolegu Miloša Milutinovića koji je bio trener Proletera. Kao da sam slutio što će se dogoditi. U jednom trenutku njihov vratar Šarović uđe u mene i slomi mi nogu. Kako je bila izgubljena sezona, otišao sam na odsluženje vojnog roka. Služio sam u Somboru i to 14 mjeseci. Bez iznimke. Dobro, imao sam pri kraju vojnog roka privilegij da treniram pa sam igrao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine kao pripadnik JNA. U vojsku me je dolazio trenirati i pripremati za SP Ante Biće Mladinić koji je u to vrijeme bio u stožeru reprezentacije bivše Jugoslavije.
U sjajnog igračkoj karijeri s reprezentacijom ste igrali samo Europsko prvenstvo 1968. godine i Svjetsko prvenstvo 1974. godine?
– Tako je. I danas žalim što 1968. nismo postali europski prvaci. U polufinalu smo pobijedili Engleze, a taj pogodak mi je najdraži i najljepši u karijeri. U trku sam prevario braniča Wilsona, u šesnaestercu spustio na koljena kapetana Bobbyja Moorea i onda lobao Banksa. U finalu smo igrali s Italijom. Kako je završilo neodlučeno, drugi dan se igrala nova utakmica koju smo izgubili. Nakon tog EP-a mogao sam ići u bilo koji klub u Europi, imao sam jako puno ponuda, ali nisam mogao zbog godina nikamo iz Jugoslavije. Što se tiče SP-a, 1974. godine imali smo odličnu reprezentaciju. Bili su tu Buljan, Oblak, Šurjak, Aćimović, Karasi, Katalinski, Hadžiabdić, Santrač, Bajević, na vratima Marić... Bili smo prvi u skupini, ispred Brazila, no u drugom krugu nismo osvojili ni bod. Ne, nisu igrači bili krivi za taj debakl. Krivi su ljudi koji su bili oko reprezentacije i unutar stručnog stožera. Odjednom su svi postali menadžeri, obećavali su kule i gradove.
Još i danas se prepričava pobjeda od 9:0 protiv Zaira. Kako je to izgledalo na samom travnjaku?
– Oni su prvi put nastupali na SP-u i bili su totalna nepoznanica. Znali smo jedino trenera, Blagoja Vidinića. Bila je to igra mačke i miša. Izgledala je kao trening-utakmica. Sjećam se da su TV reporteri smiješno izgovarali njihova imena – kaže Džajić.
Za one koji silno žele znati imena nekoliko Zairaca, ispunjavamo želju – Caricature, Bwanga, Kibonge, Kidumu, Kakoke Mayonga...
Osim u Crvenoj zvezdi igrali ste još samo za francusku Bastiju?
– Da, puno ljudi se i danas čudi kako to da nisam završio u nekom većem klubu. Trebao sam igrati za Real, ali me Miljanić zeznuo. On je u to vrijeme bio trener madridskog kluba. Meni su u Sombor, gdje sam služio JNA, došli ljudi iz Atlética i to s novcem. Zovem Miljana i pitam ga što da radim? On me uvjerava da je bolja opcija Real, da me on tamo želi i ja se zahvalim ljudima iz Atlética. I vratim se u Beograd i čekam da se Miljanić javi. No, taj poziv nikad nisam dočekao. Nisam ga htio zvati i, kada smo se sreli deset godina poslije, rekao mi je da je pogriješio što me nije zvao. Što se tiče Bastije, posao je dogovorio Dragan Pantelić, koji je branio za njih. On je dogovorio jedan ručak na kojem su me ljudi iz Bastije pitali za koliko bi novca igrao. Rekao sam neku svotu i mislio sam da neće pristati. Ali jesu.
Koji je to iznos bio?
– Ne mogu to reći. Ali bile su to divne godine na Korziki. I dan-danas tamo odlazim svake godine na odmor. To je bio život koji mi je odgovarao.
Koje ste hrvatske igrače najviše cijenili u svoje vrijeme?
– Bilo je jako puno dobrih igrača. Izdvojio bih možda Zambatu i Šurjaka.
Na kojem ste se stadionu najugodnije osjećali?
– Stari plac u Splitu. Volio sam igrati u Maksimiru, Sarajevu, Mostaru...
Nakon igračke karijere, Crvena zvezda je Džajiću 1979. ponudila ulogu tehničkog direktora kluba s koje je postigao najveće uspjehe u povijesti kluba, osvajanje Kupa prvaka i Interkontinentalnog kupa 1991. godine. U to vrijeme u Zvezdu je došao i Robert Prosinečki.
– Sjećam se da mi je za jednog gostovanja u Maksimiru prišao njegov ujak i pitao može li Prosinečki doći na probu u Zvezdu jer j nezadovoljan u Dinamu. Bila je velika gužva pa više da ga se riješim nego što sam ga imao namjeru saslušati, rekao sam – neka dođe. I tako je Prosinečki došao, pogledao sam ga na dva treninga i rekao sam – dečko će biti veliki igrač. Iskoristili smo međuprostor kada ga se Ćiro Blažević javno odrekao.
Kako komentirate dva zadnja nastupa Hrvatske na Svjetskim prvenstvima?
– Kapa dolje. U vrhu ste jako puno godina i to treba respektirati. Kao i Luku Modrića. To je čudo od igrača. U tim godinama igrati tako dobro, na vrhunskom nivou, svaka čast.
Još da Hrvatska ima nacionalni stadion...
– Šteta. Nadam se da će ovi zadnji rezultati ubrzati gradnju objekta koji zaslužuje hrvatski nogomet.
I danas se često čuje poznata uzrečica "imaš para ko Džaja"...
– Ha, ha. Milijun puta sam to čuo...Da je barem istina – zaključio je Džajić.
Ne zanima nas Vučićev potrčko