Mirsad Baljić, nekadašnji nogometaš Željezničara, bio je nadaleko poznat po svom glasovitom driblingu – "biciklu". Prvi je to izvodio na prostorima bivše Jugoslavije, a tko zna, možda i u svijetu. U bivšoj Jugoslaviji igrao je samo za jedan klub – Željezničar, dok je inozemnu karijeru gradio i završio u Švicarskoj, igrajući za Sion, Zürich, Luzern i Locarno. Švicarska mu se toliko omilila da je ondje odlučio i živjeti, skrasio se u Sionu.
– Kada me netko pita što danas radim, najčešće odgovaram da sam u mirovini i uglavnom se šetam. I ne šetam se sam, imam psa, a odnedavno šećem i dva jer mi je kći "uvalila" i svoga. Tu je i obavezna jutarnja kava. U Švicarskoj mi je baš lijepo. Naučio sam tri jezika, njemački, talijanski i francuski – kaže nam na početku razgovora Mirsad Baljić.
Malo tko zna da ste bili sjajan rukometni vratar?
Branio sam za sarajevski Željezničar, kažu da sam bio dobar. No, bio sam sićušan i jednom me prilikom lopta tako jako udarila u glavu da sam rekao: 'Dosta je. Neću više na rukometna vrata.' Rekao sam ljudima u klubu: 'Ispričavam se, ali ovo je pregrub sport za mene.' Nakon rukometa prešao sam na nogomet. Svakodnevno sam igrao u sarajevskom naselju Briješće, gdje sam odrastao, a najviše vremena proveo sam na igralištu ispred Osnovne škole "Ivo Lola Ribar". Zanimljivo je da sam prvo trenirao u Sarajevu, ali tamo nikad nisam odigrao nijednu službenu utakmicu. Nešto sam se bio razbolio i prestao sam dulje trenirati. Naime, kao klinci igrali smo na šljaci. Nakon svake utakmice bio je neophodan tuš, a prvi su na redu za kupanje bili stariji igrači koji bi potrošili svu toplu vodu. Nama najmlađima ostala je samo hladna. Što sam drugo mogao nego okupati se u tako hladnoj vodi. Jednom mi se kosa zaledila koliko je bilo hladno. I nakon nekoliko hladnih tuširanja naravno da sam se opasno razbolio. Nakon stanke od godinu dana, polako sam počeo igrati kvartovske turnire. Igrao sam i branio za svoju momčad. Volio sam igrati za raju na turnirima u Sarajevu, gdje su me svi znali. Na tim sam turnirima naučio kako se kontrolirati i ne nasjedati na provokacije. Primjerice, u finalu turnira na Ilidži igrali smo protiv momčadi iz Švrakina sela. Za njih su igrali opasni dečki, neki su čak bili i kriminalci. U jednom trenutku priđe mi jedan dobro poznati Veša. I kaže mi: 'Što ti je lijep ovaj dres.' Povuče mi majicu i pljune ispod nje. I ne smiješ mu ništa. Jedino protuoružje bilo je pobijediti i osvojiti turnir. Osvajali smo prva mjesta i primijetili su me skauti Željezničara te doveli na Grbavicu. Pričam ja njima kako su moji papiri u Sarajevu, ali oni su samo odmahnuli rukom i rekli: 'Sređeno, mali, igraš za nas.'
Jeste li kao mali navijali za Sarajevo ili za Željezničar?
Uh, kod mene u kući otac je bio "mrtvi" navijač Sarajeva. I ja sam isprva navijao za Sarajevo, premda mi je i Crvena zvezda bila draga. Naravno, ocu nije bilo baš drago što sam počeo igrati za Želju, no kada je vidio kako se razvija moja nogometna karijera, na kraju je bio sretan mojim izborom. Istina, kada bi Željo pobijedio Sarajevo, satima nije sa mnom razgovarao. Bio je zaista velik navijač momčadi s Koševa. Kada se igrala utakmica, on bi pet sati ranije odlazio od kuće. Prvo kavica, pa meza, bio je to cijeli ritual dok ne bi počela utakmica.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Presretno. Bilo nas je malo u kući, samo četvero. Kao dijete imao sam veliku slobodu. Možda je to danas teško objasniti, ali živjelo se prilično bezbrižno, bez stresa, straha. Može danas netko reći drugačije, ali vrijeme komunizma bilo je za mene savršeno. Mi klinci po cijeli smo se dan družili, igrali se. Nije da su moji imali puno novca, imali smo za pristojan život u radničkoj obitelji. Kad sam bio malo stariji, već sam počeo igrati nogomet, onda se polako počelo izlaziti u kafiće, diskoteke, počele su me zanimati djevojke...
U početku ste u Želji igrali u veznoj liniji?
Meni je to nekako najviše odgovaralo. Ali, Ivica Osim, tadašnji trener Željezničara, imao je druge planove za mene. Rekao mi je: 'Ako misliš igrati za reprezentaciju, onda moraš igrati lijevog braniča.' U to vrijeme u reprezentaciji bivše Jugoslavije nije bilo kvalitetnih lijevih bekova. Pristanem nevoljko igrati tu poziciji u Želji i za četiri mjeseca evo me u reprezentaciji. Svoj ligaški debi upisao sam 1980. godine, sa svega 18 godina i time je započela era koja će Željezničaru donijeti neke od najsvjetlijih trenutaka u povijesti.
Igrajući na poziciji lijevog beka, bili ste sve samo ne klasičan obrambeni igrač; vaša brzina, tehnika i sklonost ofenzivnim izletima činili su vas stalnom prijetnjom za protivničke obrane, a suradnja s ostatkom momčadi bila je temelj igre plavih s Grbavice. Vrhunac karijere u Željezničaru, ali i jedan od najvećih uspjeha klupskog nogometa na ovim prostorima, dogodio vam se u sezoni 1984./1985. Pod vizionarskim vodstvom legendarnog trenera Ivice Osima, Željezničar je krenuo u povijesni pohod na Kup Uefe. Ta generacija, predvođena igračima poput Baždarevića, Škore, Bahtića i, naravno, vas na lijevom boku, igrala je nogomet ispred svog vremena – atraktivan, brz i napadački.
U pravu ste.
Redom su padali europski protivnici, a Grbavica je postala neosvojiva tvrđava. U tom sustavu bili ste jedan od ključnih kotačića, neumorno probijajući stranu i stvarajući višak u napadu. Put do polufinala bio je ispunjen epskim utakmicama, a san o europskom finalu bio je nikad bliži. U polufinalnom srazu s mađarskim Videotonom, Željezničar je u uzvratnoj utakmici u Sarajevu vodio s 2:0, rezultatom koji vas je vodio u finale, da biste primili pogodak u samoj završnici utakmice. Taj poraz ostaje jedna od najbolnijih, ali i najponosnijih uspomena u povijesti kluba.
Prije nego što se dotaknem te famozne utakmice moram reći da smo u prvenstvima bivše Jugoslavije stalno bili blizu vrha, ali nikad prvaci. Zvali su nas jedno vrijeme "vječiti drugi". Prvenstvo je bilo jako kvalitetno, stadioni su bili puni, svaka momčad imala je po pet, šest vrhunskih igrača. Svako gostovanje bilo je teško, a meni osobno najteže je bilo igrati u Splitu, protiv Hajduka. S njima nikako nismo mogli izaći na kraj. Najviše sam volio igrati u Beogradu, protiv Partizana i Crvene zvezde, ali i u Zagrebu protiv Dinama. Najteže mi je bilo čuvati Zlatka Vujovića i Blaža Sliškovića, kasnije Aljošu Asanovića. Videoton? Ah, i danas se sjetim te utakmice i budem tužan. I nakon 40 godina i dalje u glavi slažem što bi bilo da je bilo... Jesmo li mogli ovako ili onako... Činjenica je da smo puno toga promašili. I umjesto da u završnicu utakmice uđemo s tri ili četiri pogotka razlike, mi uđemo s 2:0 i primimo pogodak u završnici. I ispadnemo. Nakon te utakmice raspala se naša momčad. Da smo ostali na okupu još jednu godinu uvjeren sam da bismo osvojili prvenstvo, pa čak možda i Europu. Nije bilo strpljenja. Šteta, već smo svi mislili kako ćemo u finalu pobijediti Real. Lopta nije htjela u mrežu. Neće pa neće. Nevjerojatno je kako je cijela bivša Jugoslavija tada navijala za nas. Meni se čini da su i suci te utakmice navijali za nas jer smo igrali lijepo, lepršavo. Ali, ne može sudac zabiti gol, a i nitko nije pao u šesnaestercu, ako me razumijete...
O sarajevskim derbijima koji su se igrali osamdesetih godina kažete da su kvalitetom daleko iznad ovih današnjih?
Ma, to se ne može usporediti. Sjećam se da smo u moje vrijeme redovno razbijali Sarajevo. Mislim da smo tada pobijedili Sarajevo šest, sedam puta. Postigao sam na derbijima tri gola i, vjerujte, taj se osjećaj ne može opisati. Obično si nekoliko dana poslije glavna faca u gradu na Miljacki.
Imali ste neobičan nadimak – Žvaka.
Stalno sam u ustima imao gumu za žvakanje. Čak i kad sam igrao utakmice. Žvaka je bila simbol moje nonšalancije i smirenosti pod pritiskom. Puno mi je liječnika reklo da je dobro da stalno žvačem.
Bili ste začetnik današnjih modernih braniča.
Nikad nisam igrao samo do polovine svog terena, što je bio običaj u to vrijeme. Bek nije išao dalje preko centra, to je bilo zabranjeno. Uvijek sam išao prema naprijed, skroz do suparničkih vrata. Švabo mi je uvijek govorio, prvo obavi svoju zadaću u obrani, a onda možeš slobodno krenuti naprijed. Kao branič postigao sam 20 pogodaka, što nije malo, a koliko sam ih još namjestio, ne znam broj. Bio sam fizički dosta jak, mogao sam cijelu utakmicu trčati naprijed-nazad. Znao sam igrati kao branič i u sredini. U završnicama nekih utakmica, kada bismo gubili, igrao bih i napadača.
Kako je nastao vaš poznati "bicikl"?
To je došlo spontano, nigdje ja to u životu nisam vidio. Mnogi su mi rekli da sam prvi to izmislio. Poslije su to Brazilci kopirali. Ono što je posebno zanimljivo jest to da sam taj "bicikl" radio u sprintu, a to nije lako. Suparnički igrači bili su potpuno zbunjeni. Ja lijevo, oni desno. Ne, nisam "bicikl" trenirao, to jednostavno dođe na utakmici. Moji suigrači bili su ugodno iznenađeni kada su prvi put to vidjeli. Čak sam "bicikl" prodavao igrajući i za reprezentaciju. Samo, tamo je to išlo malo teže jer sam igrao protiv puno kvalitetnijih igrača koji se nisu dali tako lako zbuniti. Ali uspio sam nadmudriti jednog Škota. Čovjek nije znao gdje je nakon mog "bicikla". Mi bismo rekli, otišao po ćevape...
Jeste li izvodili kaznene udarce?
Nisam. Pokušao sam jednom protiv rumunjske Universitatee, nije išlo. Odustao sam. Sreća da smo vodili 4:0 kada sam promašio. Da sam šutirao kaznene udarce, u Sionu bih bio najbolji strijelac lige.
Jeste li mogli dobro živjeti od nogometa?
Ovako ću reći, nisu to bili ugovori kakvi su danas. Ali, svatko od nas boljih igrača za vrijeme igranja mogao si je zaraditi za stan, automobil, a zanimljivo, ja sam najviše novca trošio na čokolade i kolače. Zato sam na kraju i završio u zemlji čokolade – Švicarskoj.
Je li bilo ponuda drugih klubova u bivšoj Jugoslaviji?
U jednom trenutku velik broj igrača te sjajne generacije Želje počeo je odlaziti, Škoro, Mihajlović, Nikić, Bahtić... Nisam imao neku konkretnu ponudu, a i nije mi se dalo ići nigdje iz Sarajeva. Ja sam u Želji imao sve što sam poželio.
Usporedno s klupskim uspjesima, gradili ste i impresivnu reprezentativnu karijeru. Prošli ste sve mlađe selekcije Jugoslavije, od omladinske i U-21 do olimpijske reprezentacije, s kojom ste ostvarili ogroman uspjeh. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, jugoslavenska momčad osvojila je brončanu medalju, a vi ste bili jedan od standardnih članova te ekipe. Vaše izvanredne igre nisu mogle proći nezapaženo ni kod izbornika seniorske reprezentacije. Svoj debi za najbolju vrstu Jugoslavije upisali ste u ožujku 1984. godine u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske. Time je započeo vaš put u dresu s državnim grbom koji ste nosili ukupno 29 puta i pritom postigli dva pogotka, oba u prijateljskoj utakmici protiv Irana u siječnju 1985. godine.
Bio sam rezerva na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1984. godine, a na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji bio sam u početnoj postavi na prvoj utakmici protiv Njemačke, na stadionu San Siro u Milanu. Budući da smo izgubili s 1:4, preselio sam se na klupu i tamo ostao do kraja turnira. Imao sam veliki problem jer sam u to vrijeme u Sionu igrao u napadu, a u reprezentaciji sam igrao braniča. Teško mi je pala ta prilagodba. Ispalo je da sam bio loš, a bilo je još puno lošijih. Tako je priliku dobio i iskoristio hajdukovac i nešto mlađi Robert Jarni. Imali smo jaku reprezentaciju tada i šteta što nismo otišli do kraja, do finala. Ah, ta Argentina i nesretni jedanaesterci.
Igrali ste i u onoj prijateljskoj utakmici protiv Nizozemske kada je cijeli Maksimir zviždao Jugoslaviji?
U toj sam utakmici čuvao Van Bastena. U jednom trenutku se sudarimo, padne on, padnem ja. Dok sam se podigao, on je već bio pred našim vratima. Što se tiče zvižduka... Ne znam što reći. I dalje mislim da se za vrijeme Tita najbolje živjelo na ovim našim prostorima. Iskreno, u tom trenutku nisam imao pojma zašto cijeli stadion zviždi. Nažalost, nacionalizam je pobijedio na ovim našim prostorima i sve je otišlo k vragu. Kada je počeo taj nesretni rat na našim prostorima, već sam živio u Švicarskoj.
Kako je bilo na Olimpijskim igrama u Los Angelesu?
Odlično. U skupini smo pobijedili u sve tri utakmice, u četvrtfinalu smo uvjerljivo, s 5:2, pobijedili Njemačku da bismo u polufinalu izgubili od Francuske, u produžetku. U susretu za broncu svladali smo Italiju s 2:1. Imali smo odličnu momčad. Izbornik je bio Toplak, a među ostalima igrali su Piksi Stojković, Baždarević, Deverić, Gračan, Katanec, Mrkela, branio je Tomo Ivković. Sjećam se da nam je u olimpijsko selo došao pjevati Michael Jackson. Bio je dvadeset metara od mene. U to vrijeme nije bilo mobitela da se napravi selfi, nismo imali čak ni fotoaparate... Najveća zvijezda u olimpijskom selu bio je američki sprinter Carl Lewis. Hodao je pet metara od mene, došlo mi je da ga barem dotaknem... Tada sam upoznao i jako puno naših sportaša. Mislim, iz drugih sportova, poput boksača Josipovića, hrvača Memiševića, rukometaša Veselina Vujovića, rukometašicu Cecu Kitić, košarkaše Dražena Petrovića i Dražena Dalipagića, vaterpolista Milivoja Bebića... Nogometni turnir igrao se na stadionima gdje se inače igra američki nogomet. To su bili ogromni stadioni, u životu nisam vidio tako velike. Od drugih sportova gledao sam u Los Angelesu košarku i odbojku. Mogao sam i više da nismo došli do finala pa nam Toplak nije dao da idemo po drugim borilištima, već smo imali svoje treninge, a morali smo se i odmarati. Ostala su i sjećanja na jednu ekipu koja je bila taman "holivudska". Igrali smo opušteno i ludo, provodeći se poput boema u gradu koji ima Hollywood. Nikada nisam igrao za nacionalni tim u boljoj atmosferi.
A gdje vam je olimpijska medalja?
Na sigurnom. U Švicarskoj.
Nakon gotovo desetljeća provedenog na Grbavici i statusa ikone kluba, 1988. godine došlo je vrijeme za novi korak u karijeri. Prešli ste u švicarski Sion, što je u to vrijeme bio važan transfer. Odlazak u Švicarsku pokazao se kao pun pogodak. U Sionu ste proveli četiri iznimno uspješne sezone, potvrdivši svoju klasu i na međunarodnoj sceni. S klubom ste ostvarili povijesne uspjehe, osvojivši Švicarski kup u sezoni 1990./1991., a kruna vašeg boravka u Sionu stigla je u sezoni 1991./1992., kada ste osvojili naslov prvaka Švicarske.
U to vrijeme bio sam najbolji strani nogometaš u Sionu. U povijesti. Tako kažu. U Zürichu sam čak igrao zajedno sa Škorom. Svi misle da je Sion bio loša ekipa, ali nije. Puno je igrača bivše Jugoslavije dolazilo na probu, ali nitko nije zadovoljio. Zanimljivo je da je Sion osvojio još samo jedan naslov poslije mog odlaska. U Sionu su od poznatih igrača igrali Talijani Gattuso i Balotelli, Brazilci Adryan i Cunha, Kamerunac Song... Tu je pet godina trener bio pokojni Ćiro Blažević. Kada smo osvojili taj prvi naslov, od 11 igrača čak je deset bilo reprezentativaca svojih zemalja. Inače, nije mi bilo lako kada sam otišao iz Sarajeva u Sion. Nakon samo dva mjeseca razmišljao sam da se vratim. Bilo mi je užasno teško. Nisam znao jezik, nisam imao nikakvu komunikaciju. Imao sam čovjeka koji je u početku bio zadužen za mene, svugdje me je pratio, a kako nisam znao jezik, nismo uopće razgovarali. Samo rukama, ha-ha. S vremenom mi je bilo lakše, upoznao sam naše ljude koji su ondje radili.
U Švicarskoj ste saznali i da ste umrli?
Kad sam jednog jutra upalio radio, saznao sam da sam umro. Naime, radio je prenio vijest iz jednog tabloida u kojem je novinar napisao da je umro Mirsad Baljić, a ustvari je preminuo Milenko Bajić, nekadašnji napadač Sarajeva, koji je također igrao za Sion. Novinar je želio imati ekskluzivu, krivo napisao ime i kasnije dobio otkaz zbog toga.
Nikad se niste teško ozlijedili?
Jesam, ali ne na nogometu. Kao dječak željan dokazivanja, nabavio sam neke polovne skije kako bih pokazao da se može spustiti s vrha Jokina brda iznad Oficirske kolonije. Povukla me brzina, podmazane skije nisam više mogao kontrolirati i pao sam ravno na glavu. Vezovi se tada nisu "otvarali" i noga je pukla kao lubenica... U međuvremenu sam naučio malo bolje skijati i evo me svake zime u Crans Montani. Ma kakav Stenmark i Bojan Križaj, bolje se od njih spuštam niz padinu.
Nakon završetka karijere bili ste u prilici vratiti se na Grbavicu.
Bilo je to vrijeme nakon rata. Skoro smo sve dogovorili, imao sam želju pomoći, ali u jednom sam trenutku "prikočio". Nakon razgovora s ljudima koji su dobro poznavali situaciju u klubu rekao sam sâm sebi da to nije za mene. Bilo je puno nejasnih stvari, od ugovora pa nadalje, a zna se i da sam dugo u državi u kojoj je sve po špagi. Na kraju je, eto, ostalo na tome. Željezničar i dalje volim najviše na svijetu.
Pratite li i danas nogomet?
Naravno, sviđa mi se kako igra Hrvatska. Imate sjajne igrače koje predvodi Luka Modrić. On je savršenstvo. Imali ste Bobana, Šukera, Prosinečkog, sve vrhunski igrači. Naravno, pratim i reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali teško da ćemo ponoviti uspjeh koji smo postigli s mojim dragim Papetom, jer tek sada vidimo koliko smo s njim i tom generacijom napravili. Sadašnja reprezentacija, unatoč tome što ima Džeku, nema nikakve šanse, bez obzira na trenutačni plasman u najlošijoj skupini kvalifikacija za SP. Nema discipline u igri, nema trke, nema nikakve taktike. Ništa ne razumijem u toj našoj igri, kao da igraju na lutriji. A najgore je to što nemamo vođu koji bi pokrenuo sve na travnjaku.
Što nije ostao igrati u Jugoslaviji, što je išao van....