Legendarni, najdugovječniji dužnik institucija hrvatskog nogometa, Zorislav Srebrić, danas slavi 85. rođendan. Zorislav Srebrić sin je petrinjskog trgovca Đure Srebrića (1904.- 1945.), nekada istaknutog HSS-ovca, člana odbora za podizanje spomenika Stjepanu Radiću 1936., pri čemu je sudjelovao znatnom novčanom potporom. Đuro Srebrić bio je važan čovjek u povijesti grada Petrinje, stoga mu je njegov grad dodijelio ulicu koja nosi njegovo ime.
Zorislav Srebrić, koji i danas aktivno obnaša funkciju višega savjetnika predsjednika HNS-a, dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, od kojih se ističe nagrada Uefe, Dijamantni orden časti iz 2016. godine, koju nije dobio niti jedan sportski djelatnik s područja bivše države, odnosno Republike Hrvatske. Također, dobitnik je Državne nagrade za sport Franjo Bučar za životno djelo u 2024. godini.
Zorislav Srebrić bio je petogodišnjak kada su mu, kako kaže, 'roditelji nestali'. Ta tema nije mu draga, ali u životnom intervjuu kojega je dao Večernjem listu pristao je o tome prozboriti poneku riječ.
- Moj otac bio je vlasnik trgovine tekstilom, a majka je radila zajedno s njim u toj trgovini. Da, istina je da je jedna ulica u Petrinji dobila ime po njemu. Moji roditelji nestali su kada sam bio petogodišnjak. Sestru Vlastu i mene odgojila je familija, po očevoj liniji. Do dvanaeste godine živjeli smo u Petrinji, od moje 12. do 14. u Sisku kod tete, a 1954. preselili smo se u Zagreb. U čitavom mom odrastanju moja pokojna sestra Vlasta imala je dominantnu ulogu, kao i moja nećakinja Vesna. U Zagrebu sam završio IV. Gimnaziju, a s 22 godine diplomirao sam na Pravnom fakultetu.
Koliko je rani gubitak roditelja ostavio traga na vama?
- Nisam bio jedini koji je doživio takvo što, bila je to sudbina puno ljudi u to vrijeme. Bilo je to doba obilježeno poteškoćama s nabavkom hrane, bio je i manji opticaj novca, različito se živjelo, ali sve se izdržalo. Kao i svi mladići tih godina, imao sam neki svoj interes, a on je već tada bio nogomet. Prvo sam bio junior Dinama, a iza toga sam išao u Tekstilac. Vrlo je interesantno kako su užu obranu juniora Dinama tada činila trojica pravnika: Zlatko Crnić, kasnije čak i predsjednik Vrhovnog suda, lijevi bek s brojem tri bio je Zvonimir Hodak, a ja sam bio desni bek s brojem dva. Čak sam odigrao tri utakmice za prvu momčad Dinama.
Imate 85 godina, a vi i dalje putujete po Hrvatskoj, obilazite skupštinska zasjedanja, županijske saveze... Otkud vam energija, što vas vuče?
- To je ta privrženost moja osnovnoj djelatnosti koja se zove nogomet. Možda je to teško razumjeti onima koji nisu tako bliski nogometu. Pa u svakome gradu imate takve osobe slične dinamike u poslu. Meni nije teško. Ja sam imao sreću da sam krenuo od aktivnosti u bazi, od kluba, pa preko vertikalnih institucija do najviše točke, Hrvatskog nogometnog saveza.
Jeste li ikada bili politički angažirani?
- Nisam. Zapravo jesam. Moja politika bila je nogomet.
Jedna od vaših najznačajnijih trenerskih sekvenci bilo je osnivanje čuvenoga Maloga Ajaxa u Dinamu.
- Mali Ajax osnovan je 1972. godine, trajao je do osamdesetih, kada se on više spominjao kao mlada momčad ili druga momčad Dinama. U njemu su nastupale tri kategorije igrača: najdarovitiji juniori iz Dinamove škole, zatim igrači iz dopunske selekcije i rezervni igrači prve momčadi. Bilo je tu nekoliko jakih prezimena, teško bih se mogao odlučiti za nekoga pojedinačno. Program 'Ajaxa' prošli su i Zajec, i Ivković, i Kranjčar, i Marijan Vlak, koji je došao iz Petrinje, Džemo Mustedanagić, Pero Bručić, Cvetkovići, Cerin, Marko Mlinarić, Janjanin, Bračun i drugi.
Kako ste reagirali na pojavu Miroslava Blaževića u Dinamu krajem 1980. godine? Koja je tada bila vaša funkcija?
- U ono vrijeme bio sam tehnički direktor, tzv. tehniko. Uz gospodina Blaževića, kojega nikada nisam oslovio njegovim poznatim nadimkom, sjedio sam na klupi na Dinamovim utakmicama. Kada smo početkom 90-tih surađivali u Dinamu, počeo sam ga oslovljavati s 'predsjedniče', budući da je tada bio i predsjednik Dinama, i tako je ostalo do kraja. On je mene oslovljavao sa 'Zorislav' ili s 'Inokosni'.
Kako ste doživjeli Dinamovu šampionsku sezonu 1981./1982., ne samo u nogometnom, nego i u društvenom smislu?
- Bilo je to razdoblje u našem zajedničkom životu, u kojemu je Dinamo jednostavno ponio ljude. Dugo nije bio prvak, a Dinamo je imao svoj tretman u jugoslavenskom nogometu, pa i u međunarodnim relacijama, tako da se tu na neki način sve poklopilo. Raspoloženje je bilo maksimalno, posjete utakmicama bile su takve da se moralo čekati u redovima za ulaznice i jednostavno se sve zajedno zaokružilo i dovelo do izuzetnog zadovoljstva. Što bi, predmnijevam, bilo i u nekoj drugoj sredini kada jedan ugledan klub dugo godina ne osvoji prvenstvo države. To je godina u kojoj je Dinamo utjecao na raspoloženje i atmosferu u društvu u širem smislu riječi.
Je li to bio i nacionalni pokret?
- U klasičnom smislu riječi – manje. To je bila jedna specifičnost koja je objedinila i raspoloženje novih navijača koji su se – pod navodnicima – držali nogometa kao svojevrsnog svog životnog opredjeljenja i radosti.
Zašto se niste opredijelili za trenerski poziv?
- To je možda najteže pitanje koje ste mi mogli postaviti. Jednostavno su takve bile životne prilike. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi se sve razvijalo da sam krenuo tim putem. Trenerskim pozivom prestao sam se baviti kada sam došao za inokosnog organa u Dinamo 1991. godine. Prije toga bio sam trener zaprešićke Jugokeramike pet godina, a prije toga tri godine i u velikogoričkom Radniku.
Što smatrate svojim najvećim trenerskim dostignućem?
- Vodio sam mlade i seniorske reprezentacije Hrvatske u bivšoj državi, bio sam angažiran i u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije, kao i trener u reprezentaciji U-21, te trener B reprezentacije Jugoslavije. A bio sam i član stručnoga stožera jugoslavenske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine. Išao sam na opservacije utakmica, pa sam primjerice opservirao Argentince s Maradonom na utakmici s Brazilom u Torinu.
Ivica Osim znao je reći kako je ta reprezentacija po svom talentu trebala biti svjetskim prvakom.
- Prilika je bila za to. Kritičan moment bio je kada je Tomo Ivković u raspucavanju obranio jedanaesterac Maradoni. E sada, da su sljedeći izvođači bili koncentriraniji - iako se to ne može kategorički tvrditi – može se predmnijevati da bismo bili u još boljoj situaciji za vrhunski rezultat.
Postoji li potez za kojim žalite da ste ga povukli, ili neki kojega niste povukli, a trebali ste? Na primjer: jeste li trebali dovesti 18-godišnjega Prosinečkog iz Dinama u zaprešićku Jugokeramiku?
- Da, trebalo je to tako biti.
Dakle, da je došao u Jugokeramiku, možda ne bi završio u Crvenoj zvezdi?
- E to je otvoreno pitanje...
Što se točno dogodilo i kada?
- Bio je siječanj 1987. godine, a Jugokeramika član tadašnjega trećega ranga. Naš klub je postigao dogovor s Dinamom, te s Robertom i njegovim ocem, budući da Robert u Dinamu nije bio u prvom planu. Došli smo do toga da idemo u Zagrebački nogometni savez da sve to formaliziramo, međutim, kada smo već trebali sjesti u auto, meni gospodin Đuro kaže: 'Zorislave, dajte, vi to sigurno možete napraviti – da Robert dobije ispisnicu iz Dinama s 1. srpnjem.' Bio je, naime, dogovor da Robert trenira u Dinamu, a u Zaprešić dolazi na trening u petak, te da u subotu ili nedjelju igra za nas. U tom trenutku, kada me Đuro to pitao, shvatio sam da od Robertovog dolaska u Zaprešić neće biti ništa. Ja nisam mogao, a – iskreno – nisam ni htio ulaziti u područje Robertove nogometne budućnosti. A mi smo, Jugokeramika, ipak igrali u finalu doigravanja za plasman u drugu ligu, te smo izgubili od Šparte iz Belog Manastira. Da je Prosinečki tada došao k nama, sigurno bi bio prevaga. Šteta, to bi mu jako koristilo, jer to su bile vrlo jake utakmice.
Je li vam žao što kao glavni tajnik u Markovićevom predsjedničkom mandatu niste uspjeli privesti Zlatana Ibrahimovića, koji je po majci Hrvat, da igra za Hrvatsku?
- Kada smo mi u HNS-u bili dobili informaciju da je Zlatan po majci Hrvat te da s te strane postoje pretpostavke da s njim započnemo razgovore o eventualnom nastupanju za Hrvatsku, nažalost bilo je prekasno. Zbilo se to samo četrdesetak sati prije Zlatanova 21. rođendana, a po tadašnjem Fifinu pravilniku igrač je mogao nogometno državljanstvo promijeniti do svoje 21. godine. Mi jednostavno nismo imali dovoljno vremena za pripremu te akcije.
FOTO Ovdje živi hrvatska elita: U nestvarnom luksuzu u centru Zagreba uživaju Dalić, Kramarić, Petir...
Niste li ranije znali za Ibrahimovića i njegove korijene?
– On se tada još nije bio toliko isticao svojom kvalitetom, a ponavljam, dojavu da je hrvatskog porijekla dobili smo prekasno. Ma nema te cijene pod kojom mi ne bismo išli po takvoga igrača i naravno da mi je i danas krivo što se sve tako odvilo, ali okolnosti su u to vrijeme bile takve. Da je Zlatan kao mladić igrao na našim prostorima, mi bismo ga vidjeli i reagirali bismo, no on je rođen u Malmöu i tamo je počeo igrati. Kada je Hrvatska 2004. godine igrala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo sa Švedskom u Göteborgu, predsjednik Marković i ja sastali smo se sa Zlatanom i ispričali mu ovu situaciju. Bilo mu je drago to čuti, gledao je na to sa simpatijama.
Kakav ste odnos imali s Tuđmanom?
- Poznavao sam ga kao državnika i velikoga poklonika nogometa i sporta općenito. Osobno? To je bilo u eri samostalne Hrvatske. Susreli smo se na jednom prijemu i – interesantno – on mene oslovi s prezimenom i pita me: 'Jeste li vi još trener u Jugokeramici?'. Zamislite to! To je bio svojevrstan pozitivan šok, a proizlazilo je iz njegove orijentacije prema nogometu.
Kako ste se osjećali kada su vas u studenome 2007. godine priveli na londonskom aerodromu, dan uoči utakmice Engleska - Hrvatska?
- U London sam doputovao dan prije reprezentacije. Na konkretnom kiosku kupio sam novina i časopisa za 22 funte. Toliko jedan prosječan stanovnik Engleske ne kupi u tri mjeseca. Drugoga dana otišao sam na aerodrom dočekati reprezentaciju. Na istom kiosku uzeo sam novine i krenuo platiti. U tom trenutku dolazi grupa i mislio sam da je to naša reprezentacija, pa sam izašao iz prostora gdje se prodaju novine, kako bih upozorio našu grupaciju da je autobus puno bliže od uobičajenoga mjesta. Jedan čovjek u civilu mi je tada prišao i kazao mi kako nisam platio novine. Objasnio sam mu situaciju, te sam kazao da ću platiti i duplo ako treba. Pokazao sam mu račun od dan prije. Objasnio mi je da mora provesti proceduru, da moram poći s njim, i onda me odveo u zasebnu aerodromsku prostoriju. Tamo sam davao poslije izjavu, uz prisustvo prevoditeljice, te pojasnio čitavu situaciju, koja je za mene bila neugodna. Nakon napravljenog zapisnika, u ranim večernjim satima su me pustili. Nisam upisan ni u kakvu evidenciju, nisam imao problema ni u povratku, ni u kasnijim posjetima Engleskoj.
Bili ste na preko tristo utakmica A reprezentacije. Ne pitamo koja je najdraža, nego za kojom žalite da na njoj niste bili?
- Žao mi je što nisam bio na prvoj turneji A reprezentacije u Australiji 1992. godine, ali bili su takvi uvjeti da nisam mogao ići. Na svu sreću, kasnije sam bio na svim utakmicama.
Jeste li nakon dočeka u Zagrebu u ljeto 2018. u trenutku pomislili – nakon ovoga ne moram više ništa napraviti u nogometu, sada mogu i u mirovinu?
- Ne, moja misao bila je sljedeća: ajmo pokušati to ponoviti!
Dokle ćete trajati, gospon Zorko, kao nogometni dužnosnik?
- Kada osvojimo sljedeću medalju, reći ću opet isto kao i 2018. i 2022. godine: ajmo to ponoviti! Savez je odlično uređena i vođena organizacija. Predsjednik Marijan Kustić i članovi Izvršnog odbora, kao i glavni tajnik Tomislav Svetina, ulažu najveće napore da se svi programi Saveza nesmetano realiziraju, a to znači, između ostalog, stabilno financijsko poslovanje i uspješni, trofejni, rezultati nacionalnih reprezentacija, a posebno A reprezentacije. Koju tako uspješno predvode izbornik Zlatko Dalić i njegovi neposredni suradnici. I naravno sjajni igrači, osvajači srebrne i brončane medalje, predvođeni svjetskom nogometnom vrijednošću, kapetanom Lukom Modrićem.
Zovu vas 'gospodin Čestitam'. Kada ste počeli upotrebljavati tu poštapalicu i jeste li je preuzeli od nekoga?
- O, pa to je uvreda za mene! To je moja kreacija, koja je došla spontano prije puno, puno godina, i kao što vidite, to je često spominjana riječ koju ljudi koriste u različitim prigodama. Neki me onda citiraju, 'kako kaže ZS', i onda čestitaju. Tu je naravno i ono – nikada se nemoj umoriti u pomaganju domovini. A mi smo tu dodali – i hrvatskom nogometu.
Otvori KEKS Pay
Osobno sam poznavao Gospodina Srebrića, još dok sam igrao nogomet kao klinac. Uvijek je bio poseban, ali stručan i detaljan. Surađivali smo i kad je bio direktor Triglav Osiguranja u Zagrebu. Sretan Vam rođendan poštovani gospodine Srebrić.